Vratila sam se jučer.
Ne, vratila sam se sinoć.
Namjerno. Napravila sam razmak kako bi se u njemu nešto izgubilo, ponor-provaliju u koju bi štogod ispalo, odkrhnulo se i odletjelo u dubinu koja ne vraća eho; kako ne bi bilo vidljivo nebo kome dozvoljavam uzimanje svega odlepršanog, neuhvatljivog, bez oblika, težine, rubova i bridova.
Sebi ostavljam samo jedno – svedodir.
U vlaku ga nisam mogla izgubiti. Nije bilo previše putnika, samo troje u kupeu drugog razreda, sa mirisom jeftinog deterdženta kojim su osvježena plišana ofucana sjedala i oprani glupo bijeli „podglavnici“ na kojima, začudo, nije bilo dlaka tuđe kose. Svatko od nas sjedio je na dva sjedala, nije bilo opasnosti dodira. Zadovoljna sam, dobro je. Razmijenjene rečenice predaleko su od svake emocije, pa i one suosjećanja sa suputnicom u povratku s očevog pogreba. Kud baš potpuna crnina, upotpunjena crvenim očima i oker podočnjacima blizu mene? Srećom, nadesno, a ljevak sam!
Sa kovčežićem, malo većim neseserom, sporim hodom u stanu sam za dvadesetak minuta. Bez opasnosti dodira. Poneko „dobro veče“ bezazleno je i dobar uvod u stvarnost, u život – drugi dio, nastavak serijala čiji je prvi dio bio manje uspješan od očekivanog. I u ovom su isti glumci i isti režiser, publika već zna da ne može biti bolji ni uspješniji od prvoga, neće biti redova za ulaznice, brzo će nestati sa kino-repertoara i preseliti se na rijetko posuđivani i još rjeđe do kraja odgledavani video.
Sad tek, drugi dan, shvaćam prikriveno značenje dužeg ispijanja druge jutarnje kave, ustvari već dopodnevne, čiji se talog smirivao kad je moja jutarnja veza polako hvatala zamah kloparanja odlaska. Samo na tren sijev misli: mogla sam već u rano poslijepodne biti kod kuće, otići u trgovinu, oprati veš, zaliti cvijeće, telefonirati roditeljima samo da provjerim kako nema novosti, pogledati mail poruke, otići na večernju gimnastiku, baš je danas njen dan, ljudski se navečer najesti, treći put istuširati i usnuti uz Mahlerovu Devetu simfoniju.
Kao da sam zaboravila pogledati na sat, obradovala sam se shvativši da je odkloparao, taj prvi, dopodnevni. Drugi polazi u isto vrijeme kad prvi dolazi. Trećeg nema. Čeka me moje mjesto u kupeu, da li pored crnine umiranja ili šarenila rođendana, svejedno mi je. Ništa nije moje.
Moj je samo dodir. Od plahog i nesigurnog, ispitivačkog, nježnog, prvog, prekjučerašnjeg, do sigurnog, čvrstog, premoćnog, vlasničkog, posjedovnog, pobjedničkog, slavodobitnog, pomalo oholog, opet nježnog jučerašnje-jutarnjeg. Mekoća i podilaženje, začudo i navečer i ujutro, umilnost slično onome gladnoga psa, a nahranjenoga. Njegova ga porcija čeka kad god poželi, jest da je pomalo dosadna, uvijek isto jelo servirano iz istoga tanjura, svaku večer, o svakoj ponoći, po želji i ujutro, sa buđenjem, sigurno je, ukusno je, poznati miris privlači, ali, vûku arome iz drugih tanjura, tuđih, teško dostupnih, zabranjenih, pomalo opasnih, mogao bi se tanjur u pokušaju privlačenja razbiti i netko ozlijediti.
Prekjučer mi je bio rođendan. Šira nepoznanica.
U nekoj večeri i noći, preslikanima na onu što je počela preksinoć, organizam malaksa u želji za nepoznatim desertom koji mu se nakratko, kao u priviđenju, pokaže, pa nestane, ostavivši miris. A on vapi za okusom, jer samo je onda desert cjelovit, poželjan, podatan u mekoći, nježan u ždrijelu, otapajući u želucu, grijući u nogama.
Bila je to stvarna torta! Nije nestala pogledom, zalogajem, liznućem. Red čvrste kore, red mekane kreme, sve na šest nivoa, u visinu u kojoj se red gustiranjem gubi, kod uobičajene torte, ali ova … ova je kuhana i pečena, grijana i hlađena, spajana i odvajana, filana i sušena, cijelu jednu godinu, od prošloga rođendana; arome se sjedinile, mirisi razlili po korama, i takva narasla u punoći, samo što ne pukne u čvrstini okruglosti, ne može se smanjiti. Kako se redom nasladim, misleći – ne mogu više – eto torte opet cijele, čvrste, pravilnog oblika, glatke vanjske kreme, natjera me na sumnju – pa nisam ja to nju ni probala, nepce se prevarilo, jezik se sjetio nekog prijašnjeg okusa, kako sam mogla pomisliti, torta nije ni taknuta, bio je to lažni dodir želje …
I tako cijelu noć! Red hrskave, čvrste, neprovidne, nerazmrvljene kore i red samo njoj pripadajuće file, slatkasto-gorkaste, mekane, sočne, drugačijeg okusa sa svakim dodirom osjetila, stopljene sa rupicama u kori, uvučene i u gornju i u donju koru. Uživam u njenom okusu, do sita se najedam, sigurna – nema više – (malo mi žao) – al’ bilo je zaista dovoljno – provjeravam da li je ostao komadić za prvi dan poslije, kad, torta cijela cjelcata, nedirnuta, na svom stalku, maloprije izašla ispod ruku majstora. Kad se načudim, zaključivši da sam kratko prispala i sanjala kako otapam komadiće slatkoće u ustima, krenem po novi komad, lagano ga rezuckam, da se ne razmekša i ne rascopa, uspijevam, još nježnije grickam, cmokćem, otapam, puštam da klizi, grije me, opija, što li je u njoj, ne smijem više … Taman kad ponestane, kad pofali onaj zadnji, najmanji i najslađi griz, prenem se iz slatkoće i mekoće, pogledam unatrag, na stalku opet cijela, nedirnuta torta. Sa svih šest kora. I tako šest puta.
Do sutradan, odnosno jučer ujutro, dok nije završio rođendan.
(Pogled kroz prozor, provjera je li auto na istom mjestu, parkiralište je čuvano, sinoć je pokušao zakloniti registraciju zidom ispred, stablom iza, uspješno. Mora u deset biti na poslu, četvrtak je, važan sastanak, brzinski rastanak, moja dopodnevna kava i … da ne ponavljam.)
Od rastanka, moja je jedina briga – nedodir. I jučer, četvrtkom, i danas, petkom. Imala sam sreću, kao da su svi znali da je moj prvi dan četrdesetdruge. Nekako su mi se sklanjali s puta. Možda sam se smješkala i oblizivala, s užitkom na licu, pa su me prolaznici namjerno zaobilazili, oni što su dolazili ususret. Oni iza vidjeli su da nesigurno hodam, pomalo teturam, gegam se, vjerojatno mislili – pijana. A nije ih baš ni bilo previše, oko podneva je, pauza na poslu završila, drugima vrijeme ručka, podnevnih vijesti, meksičke serije. I željeznička stanica blizu hotela, odnosno … drugo bliže prvome.
Iako sam, iskreno, sigurna da su se prolaznici-nenamjernici razmicali ispred i iza mene zbog sasvim banalnog razloga koji nikako nisu mogli povezati sa prikladnom figurom, više elegantnom nego sportskom haljinom, sandalama sa petom, kosom skupljenom u nemarnu pundžu. Oko mene se širio miris koji je sve odbijao, čak i ôse, a privlačio samo muhe. Miris prljavštine, znoja, možda i mokraće, miris dva tijela, pomiješan sa slatkoćom kremastog deserta, a koji su se na toplini usmrdjeli. Kad god bih ušla u kupatilo, samo sam puštala vodu, ali ni u nju ni ispod nje nisam zalazila. U sobi je prevladavao miris cigarete, torta se već nudila, tvrdoća kore i vlažnost kreme nekako su odbijali od sebe smrad, čak ga pretvarajući u ljubavnički miris. Iako mi je iz torbice izbijao neodoljivi miris sapuna Maison de Provence-Olive Oil Bath Soap-Lavender, proizvedenog u manufakturi u Los Angelesu, već nakon prve kriške torte odlučila sam da ga neću koristiti.Bila bi šteta smanjivati ga, nesigurno je hoću li ikad više dobiti takav, a budući da mu je rok trajanja neograničen, pričuvat ću ga za situaciju u kojoj neće biti torte.
Ako dobro pamtim, u stančić sam ušla sinoć, zadovoljna što to nije bilo jučer. Izbjegla sam hrpu popodnevnih aktivnosti i to smatrala uspjehom jedne poslovne žene. Upalila sam samo prigušenu, jedva vidljivu svjetlost, koja gledaocu odozdo, s ulice, može izgledati kao stakleni odsjaj ulične rasvjete. (Gdje li je već treći dan? Sigurno se majka razboljela ili slomila nogu, pa je morala hitno otputovati.) Sapun sam stavila na radni stol, neka namiriši laptop, dobro će mi doći to podsjećanje u ponedjeljak i dane iza. Meni, za sada, ne treba. Ni sinoć, ni jutros, ni večerašnjom večeri koja bi trebala biti petak, ni u subotu, ni nedjeljom, možda tek u ponedjeljak zorom – ako me ne pojedu muhe… ako preživim.
Svim sam silama želje i osjećaja čuvala dodir, samo da njega ne izgubim, da ga netko u prolazu ne okrzne, ošteti, djelić ne ukrade, ne zalijepi mu štogod svoje-tuđe, da vjetar ne baci na njega zrnce ulične prašine, i ne upije miris kave, da ga ne obilježi slovo sa vozne karte i ne ošteti riječ iz pozdrava slučajnog prolaznika, da mu misao o nečemu drugom ne ošteti osjetila. I, najvažnije – da ga kap vode ne ispere. Dodir – svetinja ljubavi! Mora samo takav ostati, unatoč svim zakonima nemogućeg.
Dok sam se okrenula od pogleda na sapun, pogleda ispunjenog mislima o njegovoj nekorisnosti u danima iza i ispred, kojima je dovoljna punoća svedodira, zapahnuo me miris jači od sapunovog. Na krevetu se kočoperila torta, na svom stalku, bit će da je taj čas oko nje oblivena mekana krema. Znala sam, očekivala nešto slično, nisu miris i okus, u želji zaranjanja u njih, mogli samo tako nestati i baš sve prepustiti dodiru, makar i iz čiste ljubomore.
