U mimolaženju dodirnuo joj je toplo, vlažno lice. Tačno tu, gde se spaja donja vilica s pregibom vrata, zahvatajući i deo uha. Ta velika nežna ruka svila se tu ispod mokre kose, otkrivši uljuljkujući slatkasti miris kože.
“Da li si dobro?” – upitao je.
Zatvorila je oči i nasmešila se. Ceo univerzum se slio u taj jedan trenutak, koji je zaustavio vreme.
U tom dodiru našli su se sjedinjeni nežnost majčinske ljubavi, trenutak obožavanja, erotski naboj odgovora tela, zakletva na prijateljstvo za ceo život, “volim te” jednog deteta, i obećanje večnosti naborane staračke ruke.
Trenutak je prošao, i svako je nastavio svojim putem.
Vreme je nastavilo svoju rutinu prolaznosti, u jednom zagušljivom osvetljenom holu.
I danas ponekad osloni glavu na dlan, pokušavajući da izmami taj nenadano doživljeni osećaj spokoja.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *