Knjigom „Konture horizonta“ (Podgorica, Jumedia Mont, 2015) Aleksandar Ćuković žanrovski napušta polje književnosti, mada književnost i ovog puta ostaje u domenu njegovog interesovanja. Sada na drugi način, sa naučne strane. Nakon zbirke pripovjedaka „Sporedni poredak“ i romana „Omča“, Ćuković nam donosi zbirku intervjua, žanr koji nije u velikoj mjeri odomaćen kod nas, pogotovo to nije slučaj u posljednje vrijeme. Kroz razgovore sa eminentnim umjetnicima autor želi da prenese njihove utiske o onome što on smatra karakteristikama univerzuma. Daroviti autor stvara konture ličnog horizonta koristeći se argumentima ljudi koje smatra značajnim u onom čime se bave.
Meni je od svih tema kojima se bavi ova knjiga (a sve su da se razumijemo izuzetno značajne za svijet u kom živimo i prostor koji naseljavamo) najbliža upravo književnost, pa razgovori na temu književnosti primarno privlače moju pažnju. Zbog čega? Književnost danas nažalost sve manje ima drušvenu funkciju koja joj pripada, sve više ljudi piše, a sve manje čita. Pomiješali smo klasike sa bestselerima, ljubavnim i vikend romanima, turbo folk muziku sa poezijom, a rijalitije sa dramom. Izgubljen je sistem vrijednosti koji garantuje minimum ukusa u onom što zovemo umjetnošću, jer danas je umjetnost sve. Ovo svakako važi za sve vrste umjetnosti, ali zadržaću se u svojoj analizi na književnosti, jer čini mi se književnicima i sam autor posvećuje najviše pažnje.
Ćuković vrlo svjesno postavlja pitanja koja pogađaju u srž problema. Pitanje o smislu stvaranja, uticajima, odnosu politike i književnosti, a onda i o književnoj kritici koja kod nas ne postoji polazišne su osnove za posmatranja fenomena književnosti. Nije baš idilična slika koju stvaraju odgovori Ćukovićevih sagovornika. A sve se zasniva opet na sistemu vrijednosti koji je poremećen (jer kaže u ovoj knjizi Bećković da su umjetnici i naunici trenutno značajniji po onome što su rekli o danas aktuelnim životnim temama, nego po onome što su stvorili). Svijest o tome da danas imamo hiperprodukciju umjetnika i umjetnosti utjeruje strah u kosti, jer će tako nakaradna umjetnost uništiti ne one koji je stvaraju, nego one koji su konzumenti. A danas čovjeka predstavljamo i doživljavamo prvo kao konzumenta, pa onda sve ostalo (ako išta drugo uopšte postoji). U takvom vremenu potrebna je knjiga poput ove da od priznatih umjetnika sa ovih prostora čujemo u kakvom je stanju naš duh i naš um. Zbog toga ova knjiga ima karakter udžbenika (što je autoru i bio cilj), jer ovdje nalazimo odgovore na pitanja koja interesuju svakog mislećeg čovjeka. Pitanje književnosti (a i umjetnosti uopšte) moramo posmatrati u kontekstu istorije, filozofije i kulture. Ukoliko želimo da napravimo otklon od bilo koje od ove tri discipline nećemo imati validnu sliku. A opet, prožimajući sve ove discipline umjetnost treba da opstane kao supstrat života i veza sa prošlim. Kultura i njen doživljaj imaju bitnu ulogu u svjetskoj politici i ne smijemo zanemariti da je stvaranje i očuvanje kulturnog identiteta dug i mukotrpan proces. Stanje poremećenih vrijednosti i marginalizacija visoke umjetnosti proizvod su neslaganja u kulturama i prirodne odbojnosti koju osjećamo prema Drugome. Što je za jedne nemoralno, za druge je potpuno moralno i opravdano. U ovoj knjizi se govori i o shvatanju religije, nauke, ratova, procesa tranzicije i mnogih drugih fenomena koji direktno utiču na pojedinca. Kultura se poistovjećuje sa komunikacijom u čemu je veoma značajan jezik, odnosno oni kodovi koji omogućavaju razumijevanje poruke koja nam je upućena. To je osnova za razumijevanje i shvatanje različitosti. Istakao bih stav Edvarda Hola, koji kaže: ,,Želio bih da poručim – kako laiku tako i naučniku – da čvrsto verujem u nužnost uočavanja i shvatanja kulturnog procesa. Novi projektili i vodonične bombe nisu nam ni približno onoliko potrebni koliko određenija znanja o samima sebi kao pripadnicima kulture”. Zašto mi je važan njegov stav za ovu priču? Ćuković ispunjava ono što Hol smatra nužnim. On uočava i pokušava da shvati kulturni proces. Otuda potreba za jednom ovakvom knjigom čijim je objavljivanjem i nama data mogućnost da sagledamo trenutak u kom živimo. Znanja o samima sebi dobijamo isključivo kroz umjetnost i nauku. Odgovori iz ove knjige mogu nam pomoći da pametnije gradimo budućnost, jer su apostrofirane devijantnosti našeg poimanja smisla života.
I na kraju želim da naglasim da ova knjiga postavlja precizno utvrđenu dijagnozu, a kako će teći proces liječenja društva (kroz umjetnost i nauku), zavisi prije svega od nas, njenih čitalaca.
Ćukovićevi sagovornici u ,,Konturama horizonta” su: akademik Matija Bećković, prof.dr Ratko Božović, doc.dr Slobodan Vladušić, Aleksandar Gatalica, Gojko Đogo, Božo Đuranović, Zoran Živković, prof.dr Aleksandar Jerkov, Ranko Jovović, dr Predrag Krstić, Ilija Lakušić, dr Pavle Milenković, dr Predrag Milidrag, prof.dr Žarko Paić, prof.dr Aleksandar Prnjat, akademik prof.dr Šerbo Rastoder i mr Petar Ćuković.