Jagoda Kljaić: NEVIDLJIVOM STAZOM, ZA MIRISOM

Bolest ne priznaje odustajanje, a u njenom slučaju ni uzmicanje. Stvarno stanje je jasno, potvrđeno od više specijalista oftalmologa iz dvije državne i tri privatne klinike. Nije potrebno tražiti mišljenje u Rusiji, Italiji, Njemačkoj, zašto se izlagati trošku, zaduživanju, putovanju. Univerzalnu istinu najprije bolesti, a onda i smrtnosti, ne treba ni pokušavati izbjegavati, ona nas je već rođenjem obuhvatila i sve između samo je igra. Sigurno i ubrzano gubi vid, živci jednostavno odumiru, najdulje za dvije godine možda će nazirati jaku svjetlost, a ubrzo poslije ni to. A samo su joj 54 godine.
Uvijek je potajice strahovala od nevida. Više puta tokom dana prala oči ledenom vodom, navečer obavezno, kad god je mogla podzemnom izvorskom, cijelo ljeto mazala kapke i kutove očiju narančastim sokom iz prelomljenog korijena rosopasa, tek sad zna da nije bilo dovoljno, trebala je češće. Ako medicina ne može pomoći, pa čak ni usporiti, priroda sigurno može, samo, kako naći pravu mjeru u pravo vrijeme.
I imala je još jedno svoje – uvijek, vezano uz bolest: samo neka ne bude bolno, neka je zapadne bez bolova, igala, operacija, jauka, ima takvih bolesti, nema im pomoći, a ne bole, neka nju izabere jedna od tih. Zato se i nije nešto previše uplašila ili zabrinula, jednostavno se pomirila s onim što je otprije znala da će se dogoditi, skoro pa zadovoljna što joj je molba uslišana, i – počela se ubrzano vraćati u prošlost. Kako bi usporila budućnost. Neprimjetno za druge i od njih neprimijećeno.
Ono što joj odjednom postaje najvažnije, ima budućnost. Nasuprot svemu, od sitnica kao što su kemijska olovka ili tanjur, do dokumentarnih televizijskih emisija o nacionalnim parkovima u južnoj Africi, od bicikla do najvećeg aviona, od punog Mjeseca do staklenih mostova, s druge strane svega vidljivog nepismenom čovjeku, ili, još teže oprostivo, nezainteresiranom, ona odjednom traži bogatstvo unutar koga će nastaviti kretanje. Velik dio joj je poznat, susreće se s njim od trenutka prvih spoznaja, dio vjerojatno zna ali ga je zanemarila, promašila, nije bio dovoljno upečatljiv, atraktivan, a preostaje joj i treći dio koga nikad nije susrela pogledom i on je počinje dovoditi u ekstazu od radoznalosti. Taj dio sigurno nikad ne bi upoznala ni u stanju stalne i sigurne vidjelosti, kad bi joj bila dopuštena privilegija većine ljudi, i tada bi se negdje u gledanju mimoišli, neprepoznati. Ostala bi poput onih koji gledaju, a ne vide.
Ipak je njoj lakše i ljepše nego mnogima. Još uvijek vidi, dobila je mogućnost, kao nagradu, da unaprijed zna, sad može pokušati ispuniti nagomilane želje koje je radoznalost samo bacala na hrpu. Kineski zid, Sai Babin ašram, Machu Picchu, splavarenje na Volgi … Ljudima koji je okružuju samo dobaci da ide obići rodbinu u selu, drugi dan ode na kavu u nedaleki veliki grad, treći će u vrganje u šumu, potom u obilazak groblja, iznenada će poželjeti sjediti na klupi dok se sasvim ne smrači i još dugo poslije, pa će i dalje sve kao i do sada, sakupljajući uspomene od kojih će uskoro početi živjeti. Bez vida.
Prisiljava se da žmiri svaki trenutak koji može i ostaje iznenađena koliko je u danu takvih mogućnosti. Budi se žmireći, odlazi do toaleta, zna raspored, sve može obaviti bez gledanja, skuhati kavu, poslušati vijesti na televiziji, telefonirati, obaviti sve oko kuhanja, pranja posuđa, pečenja kolača … sve je samo ponavljanje odavno savladanih kretnji. Mogla bi žmireći i razgovarati s drugim ljudima kad njima ne bi bilo nenormalno i neugodno. Bit će teže izvan kuće i dvorišta, ali moguće je, onda kad postane nužnost. Čini joj se da nema za čim žaliti. Vidjela je sve što je bilo namijenjeno njenim, od djetinjstva opterećenim očima, kojima je došlo smrtno vrijeme, kao da one nisu njene, a ni ona njihova. Dobro su joj služile pedesetak godina i izgradile čvrsti temelj snalaženja u budućim situacijama i događajima. Vid je iza sebe ostavio snažne tragove po kojima će dalje samo nastaviti hodati. Ne traži mahnito mehanizam pomoću koga će ostati u normali. Odavno joj je poznat i ima ga u sebi.
Uvijek joj je pogled bivao jasniji i čistiji kad ga je obuhvaćao miris. Najprije bi osjetila miris, da bi tek onda vidom potražila odakle dolazi. Znala je da je za nju Sve u zraku, bez obzira na godišnje doba, vrijeme u danu ili noći, mjesto gdje se nalazi. Nezavisno od želja, potraga, odbacivanja, lutanja, odluka. O svemu je umjela racionalno, mudro, pažljivo, oprezno, savjetodavno drugima, strastveno kad je naletjelo, nepromišljeno bio li je trenutak takav, ali, uvijek i u svemu je postojala mala rezerva da nije baš tako kako joj se čini, jer, miris može sve promijeniti.
Čudni su joj ljudi koji se hrane prema osjećaju gladi, a još smješniji oni koji hranu biraju po pogledu, misleći da im viđeno garantira prijatan okus, cjelokupnu ukusnost za jezik i nepce i kvalitetu za njihove organe. Promatra kupce u uglancanim i namirisanim supermarketima: ako i pogledaju što kupuju, najprije okom na cijenu, potom na rok trajanja, ovlaš vagnu u ruci i spuste u košaricu. Rijetko nekoga vidi da prinese nosu i pomiriši komad hrane, bez obzira kako je pakovan. Tome se nasmiješi, a on ode zamišljen u nadi da će se dosjetiti odakle se poznaju. Ne može se sjetiti, njegov miris ne doseže do njenoga.
Ponekad, samo se ponekad dogodi da se mirisi okrenu jedan za drugim. Uvijek su to mirisi tijela, muškoga i ženskoga. Obično se susretnu prije pogleda, dodira, zastajkivanja, klecanja koljena, ubrzanog lupanja srca. Netko se zaljubi u tajanstveni pogled, u nečiji izazovni ili sigurni hod, u ukupni izgled upotpunjen dobrim odabirom garderobe, ili u privlačan detalj tijela, kojega je vlasnik svjestan, pa ga još, sasvim nepotrebno, naglašava. U takvim slučajevima teško je pogriješiti, jer lijepo, zgodno i privlačno, kad je sve na svom mjestu i baš „kak’ se šika“, svidjet će se svima. Ali miris! Može biti privlačan samo vlasniku. Privuče li koga, eto ljubavi! Avanture za jednu noć, ljubavi jednog godišnjeg odmora, katkad, rijetko, i mirisne ljubavi života.
Ona se uvijek zaljubljivala najprije u miris. Jednako strastveno, snažno, dobro, lijepo ili pogrešno, kao i svi drugi što su se zaljubljivali u izgled, šarm, odijelo, farmerke, kosu, ruke, zanimanje, automobil, mišljenje. Voljela je, i sve mladalačke godine podržavala tu razliku u načinima zaljubljivanja. Izgled se mijenjao, farmerke postajale tijesne, posao gubio, auto prodavao. Samo je miris tijela ostajao isti. Prepoznavala ga je u mnoštvu, u prolazu, onda kad je ostajao na nekom raskršću, i godinama kasnije, nakon što su ih nemirisni događaji trajno razdvojili.
Sad, nakon definirane dijagnoze i saznanja kakav život slijedi, prosto ne može vjerovati da je prije nepuna dva mjeseca muškarcu u koga se počela zaljubljivati napisala pjesmu: Uvijek / što dalje / i što tiše / izmisli / da krenem korakom srne / dok još ne poznam tvoj miris / u suprotnom smjeru. Nije mu nikad pjesmu pročitala, i neće, taj njen nos, uvijek je „imala nos“ za neuspješne situacije, loše događaje, neugodne susrete. Ali, znala je i nanjušiti dobro i lijepo u privlačnom mirisu.
Zaljubljivat će se ona i ubuduće, sigurna je, i to, kao i do sada, samo u mirise. Viđeno joj kod ljudi ionako nikad nije bilo važno, a kamoli presudno. Kupovat će garderobu i donji veš po mirisu, tapkati polako za mirisima u kući i još polaganije za onima na cesti, lakše se i jednostavnije odmicati od onih s kojima se ne želi susresti, zato što će se oni bojati nelagode pri susretu s njom, namirišat će promjenu vremena, nailazak jata šišmiša, dolazak prvih roda s proljećem. I svaki bijeg od sebe, bezmirisan kako bi postao neprimjetan.
Ipak će se narednih mjeseci pokušati trajno oprostiti sa ljubavlju. Prije nego ode za svojim mirisom. U kolibu, pod šator, u kamenu kućicu na dalekom otoku, na svjetionik, u manastir ili samostan. Bilo kud, u nepoznato, gdje nikad nije bila i što njene oči nisu vidjele, tako da nema predodžbu kako prostor oko nje izgleda. Bit će više tajni za istraživanje. Tamo gdje se susreću i prepliću samo mirisi života.