(Iz knjige “Priče u bijelom”, 2014.)
Priča je to sa četvrtog sprata tipske zgrade izgrađene u novom sarajevskom predgrađu Dobrinji pred Olimpijadu. Ali, moj sprat je nesvakidašnji.
Pred sami rat kupila sam povoljno, na kredit, stan od čovjeka koji sad živi u Beogradu, dok je moja komšinica Đana tu odranije stanovala. Nije imala ni braće ni sestara. Kad sam je upoznala bila je u završnom razredu gimnazije. Inače, par godina je mlađa od mene.
Rasla je kao dijete razvedenih intelektualaca, koji su se razišli dok je ona još bila u osnovnoj školi. Ostavljali su tragove po cijelom svijetu i ostvarili karijere, slali Đani novca više nego je mogla potrošiti. Odgojila ju je slabovidna i reumatična nana.
U gimnaziji su je zvali Šer zbog upadnog izgleda: kosa izrazito crvena, uvijek jarke boje odjeće, vrlo kratke suknje, uski teksas, rukavice bez prstiju i vampirska šminka. To je ono kada je sve crno oko očiju, a usta su tamno-ljubičasto-zeleno-modra. Bila je neobično lijepa, visoka, imala idealne proporcije i raskošnu ljepotu, nešto poput Sofije Loren.
Već je rat u Hrvatskoj buktao kad je na maturskoj ekskurziji u Španiji, u jednom od noćnih klubova Lloret De Mara, upoznala nekog muškarca iz Njemačke. Pričali su kako je prišao, odveo je za svoj stol, a potom izveo van. Sutra je došla u hotel oko podne, spakovala kofere i niko je poslije toga nije vidio. Nije ni maturirala.
Nekoliko godina nakon rata vratila se u grad. Proces povratka stana i za nju je bio mukotrpan i dugotrajan.
Njena nana je poginula još deveteset druge sjedeći za stolom. Nažalost, kuhinjski prozori su okrenuti prema Neđarićima, odakle se tih dana neprestano pucalo po našoj zgradi. Cijelo to jutro starica je bila s nama u podrumu, a onda, negdje oko ručka, najednom ustade i krenu ka izlazu. “Vala, ako je suđeno, neka poginem, nemere insan ovdje više disat’”, reče i ode. Dan nakon nanine dženaze u stan je uselila neka izbjeglička porodica iz Kotorca.
Jako se obradovah kad, nakon toliko godina, sretoh Đanu, malo ljudi sam znala od ranije. No, to je jedino što me obradovalo!! Ne bih je prepoznala da nije bilo osmjeha po kojem sam je pamtila. Zaprepašteno sam gledala njeno premršavo zgureno tijelo, koščato lice i podočnjake. Prava “underground” spodoba!!
Nakon što sam je danima i danima zvala, dođe jedno popodne na kafu. Za samo nekoliko minuta upadoše mi u oči poprečni ožiljci na unutrašnjoj strani obje podlaktice i sitni, okrugli “pečati” po šakama.
Ništa ne pitajući započeh priču o gimnaziji.
– Ti znaš da je ovo od rezanja vena i opušaka? Imam zanimljive tetovaže. Pogledaj! – započe usporeno skidajući košulju. Zaista, po njenim mišicama bilo je raznih crteža, imena, zmajeva i zmija. Mršave ruke nisu imale nijedne vidljive vene.
– Skidala sam se sa heroina u jednoj katoličkoj komuni dvije godine. Sad sam čista evo godinu!
– Dobro je, eto te k’o nova! – zbunjeno odvalih i odmah se pokajah.
– Imam sve hepatitise i AIDS. Samo da znaš, neću se ljutiti ako želiš da odem. – reče i pokrenu se, kao da je htjela biti spremna.
Ne sjećam se da me je do tada iko prodro okom klizeće sonde koja ulazi u oči, njegova staklasta tijela, pa hodnicima i kanalima juri do sivih zona. Osjetih kako njena istraživačka snaga kola kroz moje organe. Bespomoćno se predadoh.
– Znaš, nije svejedno, jebiga! Ali, nemoj ići! Vidiš da se ne plašim! Nisam ti ja od onih… – zastadoh, osjetivši da se zapetljavam.
-Neću ti govoriti šta je sve sa mnom bilo. Nisam imala kud i vratila sam se da ovdje riknem! K’o, velim, toliko ima grobova, pa se moj neće ni primijetiti – završi i poče se usiljeno smijati. Za njom i ja.
Taj razgovor više nismo spomenule. Ona bi povremeno otišla u bolnicu, ostala ondje samo dva-tri dana, kao nemaju uslova!! Odmah po povratku zvala me na kafu i slušanje stare, jugoslavenske pop i rok muzike, EKV, Smak, Yu grupa, Čorba, Dugme…
Iz dana u dan lice joj je prelazilo u nezaustavivo-truhlo-sivu.
Jedanput joj se požalih da me boli glava, to me strašno iscrpljuje… Njene oči, širom otvorene, rasklopiše se u jamu u koju propadoh za tren. Na dnu te jame ugledah svoju sliku. Osmjehom me raspolovila, prednost me vratila na začelje!
Što je najčudnije, uskoro u stubištu naše zgrade sretoh vrlo zgodnog muškarca, što bi se reklo u najboljim, ranim srednjim godinama. Poslije toga sam ga viđala jutrom kako izlazi iz njenog stana. Zaključih da on tu ne pije samo kafu, već pere zube! Garant neki rođak kome treba smještaj? Tako je barem izgledalo. Većina djevojaka i žena slinile su za njim kad bi ih u prolazu pozdravio sa „ćao“ i izišao u žurbi.
No, kad prvi put nakon dolaska tajanstvenog muškarca sretoh Đanu, reče mi da živi s nekim, nema vremena kao ranije, ali zvaće jedno veče da se upoznamo.
Ostadoše mi usta otvorena. O njemu je ništa ne upitah ni nekoliko dana kasnije pri povratku iz obližnje prodavnice. Ali, pitala sam se zna li on sve o njoj?! Je li mu rekla???!!! Da li bi ja rekla da sam na njenom mjestu!? Sva ta, i mnoga druga pitanja, uvlačila su tjeskobu u moje misli. Onda bi se prisjećala svih momaka s kojima sam imala bilo kakav tjelesni kontakt, pitala se jesu li bili zdravi, s kim su bili prije mene?! Osim prehlada nisam imala drugih bolesti. Česte upale su prvi znak pada imuniteta? Stresoh se, kao poslije iscrpljujuće noćne more.
Đana je i dalje živjela AIDS.
Najzad, jedne subote pozva me na večeru, napraviće moju omiljenu ribu lubin, i to sa dosta blitve, bijelog luka i vina.
– Danas smo se vjerili!- odjeknu sa njegovih usana, samo što se rukovasmo i predstavi se kao Nešo. Veselo, kako i priliči!
Mrzim taj trenutak dvoumljenja kad čovjek zastane i ne zna kako da odreaguje – onako kako osjeća ili onako kako se očekuje?! Obradovah se, barem sam htjela da oni to osjete, još ne znajući tačno šta da mislim i šta da kažem. Kreveljenje mojih usana u osmijeh moglo bi se nazvati čistim primjerom Darvinovog “uslovnog refleksa”.
Đana pri kraju večere pojuri u kupatilo. Vidjela sam da stavlja ruku na usta, često je povraćala. Okrenuh se k njemu.
– Bori se ko lav!- rekoh ohrabrena dvjema čašama vina.
Piljila sam u njega, ne bi li uhvatila eho mojih riječi? Ako zna, kazaće nešto slično, a ako ne zna, ništa neće reći, jer neće ni shvatiti o čemu pričam.
– Ja sam joj prenio!
Dobra!
Predivno..