Da je bila muškarac, vjerovatno bi sate provodila pred ogledalom fazonirajući bradu prema posljednjem modnom trendu. Da je bila prozni pisac, vjerovatno bi njena priča bila duga, kitnjasta, sa puno, puno nepotrebnih, možda čak i besmislenih opisa. Da je ikada boravila u Crnoj Gori, ne bi dočekala da je duboka starost razuvjeri kako svi Crnogorci ne znaju ,,Gorski vijenac“ napamet. Da je znala da neće imati djece, vjerovatno se nikada ne bi ni udavala. Da je znala da njene knjige niko neće čitati, vjerovatno ih nikada ne bi ni napisala. Da je znala da joj pogrebu neće prisustvovati kolege po peru, vjerovatno nikada ne bi ni umrla. Vjerovatno je zato i pisala. Da ne bi umrla. Vjerovatno…
Da je u bilo kom životu, vremenu, polu, razumu i tijelu mogla da odabere odjevni detalj, u svakom bi to neizostavno bio šešir. Da ju je iko upitao šta pjesnikinju čini pjesnikinjom, odgovor bi glasio – šešir. Da je vjerovala u boga, možda bi nad grobom imala krst. Da je vjerovala u boga, možda bi imala gdje zakačiti šešir.
P.S.
Stari kažu da se, vjerovatno, i danas na gradskom groblju, zajedno sa vjetrom, ko zna otkud, pojavi i lijep damski šešir koji se kotrlja i sudara sa nadgrobnim ćiriličnim spomenicima na kojima se imena jedva naziru. Vjerovatno se, kažu, neuspješno pokušava zakačiti za tuđu krstaču… Vjerovatno…