Bila je subota, početak mjeseca listopada.
Cijelo jutro sam proveo u svojoj sobi sjedeći za radnim stolom, nadnoseći se nad veliku bilježnicu.Samo pisanje mi tih dana nije išlo baš najbolje, tako da se visoka kanta za otpadke koja je stajala uz moj radni stol, vrlo brzo punila.. Bavio sam se mišlju da odem malo prošetati obalom Cetine, kako bih dobio inspiraciju za neku malo ozbiljniju priču, ali sam ipak nastavljao.
Listovi zgužvanog papira, vrećice od čipsa, prazne šalice od voćnog jogurta i neizbježni papirići od bombona, tražili su da ih se odnese do kontejnera…
Uz puno napora,uspjeli smo se ugurati u naš pretrpani autobus. Pomalo je već svima bilo dosta i izleta i Splita. Mjesta blizu šofera zauzele su naša učiteljica i nastavnica Tehničkog odgoja, koja se dosta namučila dok nas je sve ( bit će da nas je bilo 35 il 40 komada) prebrojila ispred Grgura Ninskog i potom opet na ulasku u autobus! Na čelo je čvrsto pritiskala bocu smrznute tekućine i okretala mršavo lice od ostatka autobusa u kojemu smo mi, rumenih obraza, prepričavali svoje dojmove iz Dioklecijanovog grada.
‘Svitlaci…slabina…’ svako toliko bi uputila bolećivi vapaj prisutnom šoferu, nama odostraga i našoj,mrtvo-ladnoj učiteljici.“. Oni koji su jutros prije nego što je autobus i krenio iz sela, pojeli svu hranu koje su im mame pripremile za put, nastavili su povraćat u škartoce, jer je najlonskih vrećica ponestalo još dok smo prolazili Dugopolje.
Srećom pa je šofer sve vrijeme zadržao vedrinu duha. Uključio nam je radio iz kojeg se autobusom razlila predivna glazba Dubrovačkih trubadura.Kako sam se po običaju zadnji ukrcao u autobus, dopalo me je mjesto baš uz Joju kojeg nisam mario jer je bio veliki podrugljivac. Već me je prvog dana škole prozvao ‘oćalinkom’!
Dok smo se vozili,iz džepa mi je isklizala ona boca koju sam nosio kući, kako bih je bacio u smeće i Joja ju je k’o u inat odmah uočio! Nisam se ni snašao, a on ju je već podigao visoko u zrak i strašno proderao!
Aaaa, vi-će-teee ljudi što ovaj nosa u džepu! A ludaaa čo-vi-ka, a luđaka..! Skočio sam brzo, istrgnuo mu bocu i isti tren je kroz odškrinuti prozorčić izbacio van. Sreća moja pa je svirao radio i nitko nije skužio Jojinu dernjavu. Malo je falilo da mu tada nisam dao jednu plesku iza ušiju, nego nisam jer se tada nastavnica Tehničkog bila okrenula prema nama.
Nakon nekog vremena sam ustao, dobro protegnuo, prišao prozoru i otvorio ga širom. Vrijeme je bilo lijepo i sunčano. Puhao je tek lagani povjetarac. Kratko sam zamišljeno gledao prema Cetini. Bila je mutna i nabujala, kao i uvijek u to doba godine. I tad mi je sinulo.
Prisjetio sam se dana kada sam polagao vozački ispit i riješio da i o tome nešto napišem.
Vratio sam se za stol i velikim kićenim slovima napisao naslov Vozačka dozvola, te ga dobro podcrtao ravnalom.
Započeo sam rečenicom; Dan polaganja vozačkog ispita konačno je došao. Bila je subota, 24, kolovoza.
Nisam bio zadovoljan, pa sam latio gumicu i sve izbrisao. Potom sam otvorio ladicu i pronašao cigaretu koju sam tog jutra uzeo iz očeve kutije na šanku u kuhinji i pripalio. Da budem iskren, prema cigaretama sam uvijek osjećao samo odbojnost, ali u slučajevima kada mi stvari nisu polazile za rukom kao sada, znao sam po uzoru na svoga oca, i zapaliti. Popušio sam cigaretu, pa bit će do polovice i vrlo brzo ju odfrljacio tamo gdje i spada, dakle,u kantu za smeće.
Tako sam ponovno počeo sastavljati priču;
Jedan od vrlo važnih događaja u mom životu, svakako je bio moj upis u Auto školu. Zvala se Ferrari i nalazila se nasuprot sinjskog autobusnog kolodvora.
Otpuhnuo sam s negodovanjem. To opet nije bilo to. Iskidao sam list iz bilježnice i bacio ga u kantu. Duboko sam se naslonio u svojemu stolcu i stao gledati kroz prozor. Zamjetno je bilo, da je vjetar u sobu počeo unositi nekakav bijeli dim. Pomislio sam da je moj najmlađi brat Dominik opet nešto zapalio u dvorištu. Možda suhu travu, ili kakve grane iz našeg voćnjaka. Igra s vatrom ovih je dana postala njegova glavna preokupacija, a ponavljala je se svakoga proljeća, kad je već nastupalo vrijeme u kojem su se trebale rezati voćke.“
Odložio sam olovku u šalicu i izašao. Začudo, nitko u dvorištu nije ništa palio. A odakle onda dim? Jedino je to mogao biti naš susjed Vinko, čija se kuća nalazila preko puta naše.
On je obožavao paliti vatru u svom dvorištu jer bi se tada kao na poziv, kod njega sakupilo cijelo sela,a druženje uz pjesmu bi se protegnulo do dugo u noć.
Sa stubama sam se popeo na gornji kat, jer sam prvu pomisao na šetnju uz Cetinu odbacio i odlučio za kuhanje kave ne bih bih malo odmorio mozak. Majka je bila zauzeta slaganjem tek opranog suđa, a sestra je sjedila na kauču, čitala knjigu i s nestrpljenjem očekivala ponedjeljak kada su joj trebala početi predavanja na fakultetu.
Napunio sam kognu vodom i stavio je na plinski štednjak. Upitao sam majku i sestru jesu li primijetile da je u blizini netko nešto palio.
„Ne“, reče majka. „A, zašto pitaš?“
„Ma, tako, bez veze. Primjetio sam da mi odnekud dim ulazi u sobu.“ U tom je trenutku slučajno pogledala kroz stakleni okvir balkonskih vrata i zastala kao ukopana.
„Sada ga i ja vidim!“, povikala je! „Dolazi iz Dominikove sobe!“ Sestra i ja smo poskočili kao po taktu i pojurili za majkom da vidimo o čemu se radi. Banuli smo na vrata, no unutra nije bilo nikoga i nitko nije ništa palio. Ali, kroz prozor se i dalje jasno moglo vidjeti, kako se gusti dim, odnekuda od dolje i nadalje uzdiže zrakom. Majka je zastala i kao da se sjetila nečega, povikala: „Bože, pa to u tvojoj sobi nešto gori!“ Srce mi je počelo tući kao ludo.
„Kako to misliš u mojoj sobi, uzvratio sam uvrijeđeno?! Ja sam sad bio dolje i ništa nisam palio!“
Ponovno smo otrčali na drugi kraj kuće! Kroz otvoreni prozor iz sobe je sukljao dim! Budući da je bila najbrža, sestra je u moju sobu utrčala prva i izašla kašljući sa zadimljenom kantom iza koje se širio vonj zapaljene plastike. Odatle je znači, sve vrijeme dolazio dim! Iz moje sobe?!
I, to samo zato, što sam u kantu bacio napola popušenu cigaretu?!
Bilo je upravo neugodno kako me je sestra pogledala, jer su joj oči bile potpuno crvene!
Odložila je kantu nasred dvorišta i otišla u zahod po sić vode.
Nešto kasnije kad su već ona i mater sve dovele u red, opet smo svi zajedno sjedili na terasi i ispijali kavu, presretni što je cijela stvar tako sretno završila.
„Ali eto, barem imaš materijala za priču“, i majka se konačno nasmiješila. „A možda bi ti i neloš naslov bio Odakle dim u sobi?“
„A zašto mu taj naslov ne bi bio Pjesnici su čuđenje u svijetu?“, dodala je sestra veselo. „Svakako je začudno koliko si jogurta, krokija i bombona uspio pojest, i to sve zajedno!“
Sad sam se i ja nasmijao. Ta im ideja uopće nije bila loša, ali nisam se odmah mogao baciti na posao, jer je trebao proći cijeli dan da se soba prozrači, a to je bilo jedino mjesto na kojemu sam se mogao u miru koncentrirati.