Jedno od pitanja kojim pasionirani čitaoci današnjice mogu da pristupe savremenoj literarnoj produkciji jeste i – kako bi Kafka pisao danas, da je svedok vremena automatizacije, robotike, smart telefona i društvenih mreža. Kako bi izgledao svet kojim bi se kretao njegov junak, Jozef; kojim bi silama on bio potčinjen i na kojoj bi strani tražio izlaz iz situacije zarobljenosti i anonimnosti? Delimičan odgovor na takvo pitanje možemo pronaći u knjizi “Mašina Jozefa Valzera” Gonsala M. Tavareša, jednoj od “crnih knjiga” tetralogije koju je autor posvetio ratnim zbivanjima. Knjigu je, kao i ostale iz tetralogije, objavio Treći Trg; prevela je Tamina Šop.

Veoma autentična autorska ličnost, Gonsalo M. Tavareš nije nastavljač ili epigon Kafkinog dela, iako već po imenu glavnog lika, atmosferi dela i načinu na koji se u knjizi odgovara na osnovna egzistencijalna pitanja, možemo pretpostaviti da je autor sam usmerio svoje pisanje i čitaočevu pažnju u pravcu kojim bi se danas Kafka možda kretao. No, Tavarešov Jozef nije, kao Kafkin junak, izgubljen u svetu uhodanih, nužnih, a ipak nerazumljivih pravila kojima sistem drži svog zatočenika (a koja nisu oličena u konkretnom pojedincu- porobljivaču, ili konkretnoj pojavi, već su “slepe sile”). Nad njim se nalaze dve jasno spoznatljive, konkretne sile, koje uređuju njegov svakodnevni život – neposredni rukovodilac i mašina za kojom radi. Čak ni rat ne utiče bitno na njegov tako ustrojeni život. U odnosu na ove neposredne elemente koji su jači od njega i utiču na svaki njegov dan, čas, svaki pokret koji napravi, rat je udaljena stvarnost – nešto što se događa prostorno blizu, ali se događa drugima.

Najvažnije filozofske uvide u ovom veoma intrigantnom delu, uvide koji su strogo racionalni (a time podsećaju na zaključke koje bi donela inteligentna mašina) saopštava Klober Muler, šef Jozefa Valzera. Odnos koji njih dvojica imaju podseća na jedan dobro poznat čitaocima na našem području – na odnos Konrada Rutkovskog i pukovnika Štajnbrehera u romanu “Kako upokojiti vampira” Borislava Pekića. Jozef Valzer je (kao i Konrad Rutkovski), u podaničkom odnosu prema pretpostavljenom, koji koristi svoj superiorni položaj na razne načine, pa i tako što održava kontrolu (odnosno vrši pritisak na potčinjenog) nekom vrstom logičkog izvođenja dokaza za svoje filozofske pretpostavke. Samo, Konrad Rutkovski i pukovnik Štajnbreher pripadaju Gestapou; možemo se čuditi otkud policijske metode i hladan “ratio” preseljen iz vojnih i policijskih redova u fabrike i odnose šefova i službenika? Upravo je takav odnos Jozefa Valzera i njegovog pretpostavljenog, on umnogome nalikuje na odnos vojnika (treniranog da bespogovorno izvršava naređenja) i njegovog starešine. Samouverenost Klobera Mulera i svest o višem položaju u strogoj hijerarhijskoj strukturi dozvoljavaju mu da iznosi racionalne i hladne analize o ratnim i mirnodopskim problemima, koje gotovo kao da hipnotišu potčinjenog, oduzimaju mu snagu i volju da se suprotstavlja, delotvornije nego što bi to učinila represivna mera . Na samom početku knjige, šef analizira i oblačenje Jozefa Valzera, nazivajući ga neodgovornim. On je svakako čovek novog doba, školovan na istoj tradiciji koja je oblikovala i oficire savremenih vojski, a koja pored slepe poslušnosti potčinjenih zahteva rad, disciplinu, red i odgovornost, bez razmišljanja i postavljanja pitanja. Vojnički i policijski manir prebačen je u fabrike i firme, u kojima je čovek samo dodatak uz mašinu, anonimna i zamenljiva (bez)ličnost.

Sve nam je neophodniji i neophodniji red. Zaprepašćuje me što to još uvek niste shvatili.

Organizovano ludilo se bliži i mi ga moramo dočekati ravnodušnih lica. Zato što niko ne poštuje histerike. A rat čini da ludaci izgledaju smešno. Red, dragi moj.

            Histeriju i jednu puku ispasanu košulju treba posmatrati kao dve stvari koje pripadaju istom univerzumu: haosu. Kolektivno ludilo ne dočekuje se ispasane košulje, možete li to da shvatite, Jozefe Valzer?”

Slično kao pukovnik Štajnbreher, Klober Muler iznosi svoje shvatanje o opiranju ratnim zbivanjima, to jest načinu da se vlada situacijom, urednošću, disciplinom i razumom. Nemamo osnova da verujemo da je Tavarešu poznata Pekićeva proza, sličnost je svakako druge vrste.  Bazira se na zajedničkoj pretpostavci o dehumanizaciji u međuljudskim odnosima, do koje je podjednako dovela i priroda ratova u savremenom svetu, kao i način života nakon tih ratova, gde kapital uzima pod svoje sve oblasti društvenog života. Jedan od simptoma te dehumanizacije je preuzimanje obrazaca koji su karakteristični za ratna zbivanja i korišćenje istih u mirnodopskim uslovima. Poslodavac je postao starešina, podređeni je tek vojnik. Nekad je za vojnike postojao izraz – topovsko meso. Sada su pojedinci dodatak uz gvozdene delove mašina. Preživljavanje i sticanje kakvih-takvih prednosti u odnosu na masu bezidentitetnih jedinki koje su samo dodaci uz mašine, moguće je isključivo onda kad se inteligencija koristi bez ikakvog upliva emocija, onako kako bismo očekivali da se ponašaju humanoidi. No, takvo ponašanje, iako društveno prihvaćeno i nagrađeno rukovodećim položajima u svetu kapitala, blisko je psihopatskom – ono je u potpunosti bazirano na odsustvu osećaja krivice i svođenju drugih na figure u prostoru, koje su tu tek da obave određene zadatke.
„Jedini mogući način da budemo neprekidno racionalni jeste da primoramo emocije da se, kakve god da su okolnosti, održavaju na uvek istom nivou. Kao što ulje u mašini – šalio se Klober – mora da bude unutar određenih granica da bi se održala efikasnost!”

 

Pored čoveka koji svojim ponašanjem predstavlja preteču humanioda, kao idealnog budućeg rukovodioca, životom Jozefa Valzera vlada i prava mašina, ona za kojom radi. Njegova mašina menja njegov život, omogućavajući mu zaradu, spasavajući ga iz situacije u kojoj bi– bez sredstava za život, kuće, porodice – postao neko drugi, niža vrsta egzistencije, neko ko je izbačen iz proizvodnog lanca. Mogao bi je čak smatrati prijateljem i spasiocem, da mu nije potpuno jasno da mašina vreba svaki njegov pogrešan korak, spremna da mu naudi i pokaže svoju nadmoć. Bespomoćnost Jozefa Valzera, ne pred šefom, već pred mašinom koja ga vreba, upravo je onaj kafkijanski momenat u kome čitaocu biva jasno da je Jozef V. jedan od naslednika Jozefa K., samo još manji, još nezaštićeniji. Od šefa čuje naslućivanu istinu: Nisu samo mašine rata opasne. Nijedna mašina nije bezopasna.

Jozef Valzer bačen je u svet u trenutku kada on gubi većinu humanih osobina. Priroda već odavno nije neprijatelj čoveka, ali ni ljudsko društvo sa svojim zakonitostima više nije strahotni Sistem  nespoznatljivih mehanizama u kojima se gubi Kafkin Jozef K. Ovo sa čime se suočava Valzer novo je doba, doba odnosa čoveka i mašine, dihotomije života i logike. To je takođe doba u kome je osnovna osobina jedinke nedostatak inicijative, čak i gubljenje instinkta za preživljavanje; doba bezdetnosti (nijedno se dete ne pojavljuje u romanu). To je doba bez budućnosti. Autor nabraja osobine novog ustrojstva: mašine su zadobile autonomiju, one već imaju i izvesnu istoriju duha; mašine dovode čoveka mestima koja su, po nekim verovanjima, bliže istini; život je učinjen predvidljivim, jer znamo šta u kom trenutku možemo očekivati kao rezultat (upravo to i jeste ono što smo tražili od mašine – smanjenje rizika i isključenje nepredvidljivosti iz svake aktivnosti). Radost se može svesti na binarni sistem: imam – nemam, hoću – neću, mogu – ne mogu, smem – ne smem. To je sistem koji mašine razumeju, i u kome mogu da učestvuju. Ničija pojedinačna sreća više nije nezavisna od tehnologije. No, predvidljivošću i programiranošću svake aktivnosti i svakog rezultata, gotovo kao da smo ukinuli budućnost (ona je po definiciji skup nepredvidljivih, nebinarnih rezultata; u tome je njena draž, njen smisao, i mogućnost za nadanje i optimizam). Čovek u takvom sistemu nije više od životinje, doduše savršene životinje, sposobne da upravlja mašinama, koristeći jednu naročitu, isključivo ljudsku sposobnost – preciznu pažnju.

Jozef Valzer se kreće svetom u kome su mašine nadmoćnije od ljudi, u kome njegov život u potpunosti pripada pretpostavljenom (a on, umesto biča i lanaca, poseduje logiku i raspolaže mogućom, za život neophodnom, zaradom). Čak i Jozefova žena pripada pretpostavljenom, ukoliko je ovaj poželi. Šta dobija Jozef V. u zamenu za to što je svoje vreme, telo, veštinu, stavio u službu poslodavca i njegove mašine? Čašicu vina, ručak, udobnu mada ne suviše raskošnu kuću, par slobodnih časova na dan i mogućnost da se uteši hobijem. Može i vikendom da odigra kockarsku igru u krugu prijatelja (ali i to samo ako pretpostavljani ne uloži „veto“ i ne predloži da se partija tog vikenda preskoči).  A uz to se napolju, na ulicama, vodi rat.

 

„Kada se stidimo onoga što ne činimo, vesti o bliskim činjenicama primaju se dalekog uha; sva sposobnost sluha zauzeta je ciničnim vestima, hinjenim zanimanjem. Ne postoji formula ravnodušnosti, jer ima mnogo različitih načina da se preživi i neutralnost je tek jedan od njih.“

Da li je moguće održati čovečanstvo u jednom tako dehumanizovanom svetu? Autor na momente prikazuje i slike opiranja takvom stanju stvari. Mladi još uvek šapuću ljubavne, bezbroj puta ponavljane rečenice. U pokušaju zaborava aktuelne stvarnosti, ljudi se okreću sticanju specifičnih i naizgled potpuno nepotrebnih znanja, ili pak hobijima čija je uloga da nadoknade smisao koji je svaka druga aktivnost izgubila. Porodica, obrazovanje, rad, stručno usavršavanje, prosperitet zajednice, borba za slobodu, prijateljstvo i partnerstvo, ljubav – sve je to u potpunosti obesmišljeno; tako se i Jozef V. sa strašću prepušta jedino kolekcionarstvu. Njegova kolekcija nema nikakvog smisla, ali je jedinstvena i on je doživljava kao priliku za ostavljanje individualnog traga. Prateći njegovo bezvoljno kretanje kroz čudnu sadašnjost bez prošlosti i budućnosti (takvo je doba mašina) na momente nailazimo na tragove drugih velikih pisaca, na omaž Borhesu (donekle neodvojivom od Kafke). Autor nam, kao u Borhesovoj pesmi, govori:

 

“…ne postoji drugi, ne postoji Čovek broj dva, nego samo jedan, prvi, a on – isti onaj

koji postoji vekovima unazad i biće isti u budućnosti – kroz sve, pa čak i kroz rat, prolazi s dosadom. Monotonija i ravnodušnost.” 

Takvo stanje, stanje večite sadašnjosti, monotonije i beznađa (koje se pretvara u rezignaciju i otupelost) karakteristično je za savremeni trenutak, za doba u kome su mašine jače i važnije od ljudi. U slučaju nesreće (kakvu i doživljava glavni junak, radeći na svojoj mašini) iz pogona biva otklonjen on, mašina ostaje. Njegova je precizna pažnja popustila, on je izdao mašinu, on je nesavršen; on je objekat koji će biti zamenjen drugim, sposobnijim primerkom. Da li je u pitanju slučaj? Kod mašina slučaj ne igra nikakvu ulogu, on je karakterističan samo za nesavršen svet prirode i ljudi u njemu. Ili samo ljudi. Opisujući nam igru krepsa kojoj se Valzer rado odavao (mada bez previše strasti, igrajući u male uloge), autor se vraća borhesovskom tumačenju sveta iznetom u maestralnoj priči “Lutrija u Vavilonu”. U Tavarešovom, nešto izmenjenom obliku, kockanje sa sudbinom u vreme dominacije mašina, započinje odnosom koji će se zauzeti prema objektivnoj stvarnosti i sopstvenoj nesavršenosti:

 

Velika odluka koja je postojala u igri, bila je zapravo ova duboka, snažna volja da se prihvati, odluka da smo spremni na potpunu potčinjenost, na neučestvovanje u onome što se događa.”

 

Kockanje je jedan od načina da se izbegne predvidljivost koju je moderni čovek silom ugradio u svet. U kockanju ima više uzbuđenja, mada moderni čovek gotovo da nije sposoban za strast kakva nam je poznata kod onih koji su, na primer, ratovali pod Trojom. Kako je moguće da je od ratnika Ahilovog kalibra, svet „napredovao“ do Jozefa Valzera? Klober Muler, u jednoj od svojih filozofskih tirada, odaje „priznanje“ Jozefu Valzeru, u maniru obraćanja đavola Ivanu Karamazovu ili Adrijanu Leverkinu, pretvarajući, jednom vrstom sofističke logike, mane u vrline. Ukoliko čovek želi da čuje pohvalu, moguće je ne obratiti pažnju na ton; važne su samo reči. Tako onaj poslednji, najmanje važan za ishod velikih bitaka i promena, postaje nosilac budućnosti.

Da li razum omogućava bar neku vrstu olakšanja? Naprotiv, racionalizacija lošeg stanja čini ga još gorim (osim u slučaju jedinki koje, psihopatski, nemaju sposobnost empatije, i isključivo na koristoljublju baziraju svoje aktivnosti). U tom smislu, likovi kao Klober Muler, pukovnik Štajnbreher  ili Leo Nafta iz romana „Čarobni breg“, mogu nas naterati da se bar donekle složimo sa njihovim hladnim analizama, ali se ne možemo složiti sa njihovim moralom. Moral je, zaključujemo, nešto što ne proističe isključivo iz racionalnog analiziranja svih raspoloživih činjenica o međuljudskim odnosima. On ima neke veze s onim što navedenim likovima upravo nedostaje – sposobnošću za empatiju, ljubav, emocije, grižu savesti i preispitivanje svih vrednosti pa tako (pre svega) i sopstvenih postupaka. Isto je i sa verom u bolju budućnost; ona je svojstvena ne onima koji racionalno analiziraju postojeće stanje, već onima koji teže ka boljem i humanijem svetu.

U romanu „Mašina Jozefa Valzera“ nema likova spremnih da se suprotstave hladnoj racionalnosti pretpostavljenih, dominaciji mašina, novom dobu bez vere u budućnost. Nasuprot Kloberu Muleru nalazimo Jozefa Valzera; njega ne zanima budućnost zajednice (ili njenih pojedinačnih aktera), nema prijatelje, ne voli, nije mučen grižom savesti. I on, takav, noseći je element budućnosti. Šef mu izriče pohvalu:

 

Kada nastane pometnja, mudar čovek se udaljava, a hrabri idiot se približava; ostalo je istorija, a vi ste, prijatelju, jedna od glavnih figura u njoj.“

 

Šta povezuje Jozefa K., Jozefa V., Konrada Rutkovskog, Selinovog Bardamija, Kamijevog Mersoa? To su veoma različiti likovi. Moglo bi se reći da, uprkos tome, imaju bitnu zajedničku crtu (sudbinu) – rezigniranu distanciranost u odnosu na mehanizme Sistema. No, to nije svesna distanciranost od zla (koja bi morala u nekom smislu biti aktivna; nečinjenje zla još uvek nije činjenje dobra), niti je to hrabrost da se ne učestvuje u nametnutim aktivnostima. Naprotiv, oni učestvuju u svemu što se od njih zahteva, doduše, nevoljno i mehanički, nalazeći privremena olakšanja u aktivnostima koje ni na koji način ne ugrožavaju sistem, koje su varljiva zamena za smisao. Ili pak i ta zamena izostaje. Njihova je zajednička crta slabost. To je ona vrsta slabosti koja čini da se čovek ne opire kad dođu da ga vode, da se grupa ne opire iako je vodi šačica ljudi, da se podnosi neadekvatni politički i privredni okvir. Takva slabost polazi iz instinktivnog verovanja da je moguće opstati, ali samo kroz nedelovanje, neracionalizaciju, u potpunom nefilozofskom konformizmu.

Roman se završava, kao i ostali romani tetralogije, iznošenjem licemerja preživelih, onih koji ostaju kao temelj buduće istorije i najvažniji činioci za izgradnju budućeg sveta.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *