„Teško je pisati poeziju“, kaže Čarls Simić pjesnik. Pa normalno da je teško, (pjesnici se gase oko tridesete), a Čarls ima oko osamdeset i još nabada stihove. To mu i sama majka kaže, kako opet sam kaže. Ali Čarls ne posustaje. Pošto je poznat preko njega poezija postaje masovnija i bliža ljudima, a to joj u ovom trenutku možda i treba.

Eto, prije par mjeseci u jednoj od hala Doma omladine gostovao je junak ove priče. Izbombardovan i preko TV-a, i preko novina i preko Interneta najavom, te pročitavši par članaka i pjesama, zainteresovao sam se i odlučio da odem. Pozvao sam i druga pisca Zorana, koji me ispalio rekavši da sa suprugom pravi neke likovne kolaže. I, šta da radim, krenem sam. Jedva sam ušao na vrata, tako da se Zoranovo odsustvo nimalo nije osjetilo.

Bio je to krajnje ozbiljan skup gradskih mislilaca kakav samo naša prestonica može da ponudi. Veče se odvijala prirodnim tokom, smijenjivala se uhodana kombinacija aplauza i tišine, dok je Čarls poput proroka govorio kako je došao na zemlju svijesno ostaviti trag. Pa kada već nije mogao kroz slikarstvo, što mu je bila prvobitna zamisao, postepeno i po fazama objasnio nam je cijeli komplikovan istorijat kako je počeo da piše na nagovor drugara iz obdaništa škole i fakulteta. To je naravno trajalo dosta duže od čitanja samih pjesama, koje je izgovarao polako i pribrano svojim dubokim vokalom na tečnom engleskom, dok je par samo za tu noć angažovanih, maksimalno koncentrisanih prevodilaca ponavljalo proces na tečnom srpskom.

I tako, nema se šta više Bog zna važno reći. Veče je prošla elegantno i enigmatično kao što su i Čarlsove pjesme elegantne i enigmatične, uz neizostavan vizionarski pogled ispod debelih naočara. Posle je upisivao posvete, e to je tek bila gužva i gnjavaža, pa sam izašao. Zbirke su se mogle kupiti u holu po promotivnim cijenama od 500 dinara, i bio je pun sto kada sam ušao. Ponesen ambijentom i sam sam htio da kupim jednu, ali knjiga više nije bilo. Kao magijom sve su nestale. Vratio sam se u salu, pogledao, nestao je i Čarls. Nova magija. Da čovjek ne povjeruje, ali brzo sam se pribrao i objektivno sagledao stvari. Imati dvije, pa još takve zemlje Ameriku i Srbiju svakako da je samo po sebi magija, šta su dva nestanka naspram toga. Pulicerova nagrada nadalje nije tek tako slučajna i ne donose je na ruke svakom piscu, potrebno je opet imati magični štap. Čarls je takođe godinama unazad i kandidat za Nobela. Kada ga dobije, e tek tad to će biti prava poezija, a on naravno klasik. Do tada poezija ovakva kakva je već sutra putuje na neku novu tribinu, na neki novi kontinent. Vidite i sami ona za titule ne mari, zna to i naš junak, i zato je valjda hrabro i odvažno piše dok ne klecnu starački zglobovi i staračka koljena a pod listom hartije ne padne umorna glava. To vam je ta beskonačnost pjesničke snage.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *