Poklopac poštanskog sandučića bio je podignut, bolje bi bilo reći potpuno izvaljen na leđa, sa stražnje strane sandučića. Prva mi je misao bila: vidi mog susjedstva, svi prolaze a nitko da poklopi sandučić, kao da svi žele da je uočljivo kako nisam kod kuće. Noć je mirna, nema vjetra, znači, poklopac je već duže prebačen u položaj koji mnogo govori i otkriva. U taj položaj premeće ga samo jak vjetar. Kakav je puhao dva dana ranije, saznala sam sutradan. I otirač ispred vrata bio je bačen nekoliko metara dalje, u cvjetnjak, ali, na njemu se nije moglo „djelovati“ jer je mala kapija, ulaz u dvorište, bila zaključana, a prazna stepenica, kao znak odsustva života manje je važna jer je slabije uočljiva sa ceste.
Zato sandučić … samo mu je, u prolazu, u odlasku po kruh, u izvođenju psa na pišanje ili u dužu šetnju, trebalo prići i poklopiti ga, da ne odašilje obavijest: ovdje nema nikoga, ta je kuća i inače pusta i prazna, ulazimo u nju samo kad nama odgovara, tu živi jedna malo čudna ženska koja i ne traži da joj se bilo što pomogne, gleda samo da je što više sama, nije nam rekla da poklopimo sandučić ako bi ga vjetar možda otvorio, pa, što bismo mi onda dirali, što nas briga, nije naša stvar, ona nije rekla – ja neću dirati. Mala osveta zato što je žena drugačija. Ne ide svaki dan po kruh i ne šeće psa.
Blaga, nježna, neprimjetna kontrola kuće „drage nam“ osobe s kojom se svakodnevno razgovara, ima u nju povjerenja i u svemu se na nju može osloniti, a koja je tri dana prazna, kuća, osoba je puno duže prazna, najmanje je što se moglo učiniti. Ne bi ništa promijenilo, nikoga ni u čemu spriječilo ili navelo na odustajanje, ali ne bi ni prouzročilo onaj grč nelagode u želucu.
Bilo je 2.30, u nedjelju, 29. oktobra 2017. godine. Na onome satu s kojim sam večer prije, u 20.20 krenula autobusom iz Beograda, s perona 19, hrvatski autoprijevoznik. Za one koji ne znaju, autobus na relaciji Varošica-Beograd saobraća svaki dan, relacija mu je, zapravo, Beograd-Zadar, Varošica je na putu, jednako kao i Sisak, Petrinja, Slunj, Rakovica, plitvički motel „Borje“, Korenica ili Gračac. Poznata trasa za Jadran preko Obrovca. Jedan dan vozi hrvatski autoprijevoznik, drugi dan srbijanski, sa po dva vozača, cijela ruta ima skoro 700 kilometara i put traje, ako nema dužeg čekanja na granici, 22 sata.
Od te kasne noći ili dana u predjutru stalno se preispitujem i po hiljaditi put provjeravam u koliko su se sati pomicali satovi unatrag i počinjalo zimsko računanje vremena. Kakva glupost koja na području gdje živim traje od 1983. godine. Zimsko i ljetno računanje vremena! Kao popusti u trgovačkim centrima. Sad je ovako, malo kasnije bit će onako. Iako sa sigurnošću znam da se to već godinama događa zadnje nedjelje u oktobru, bez obzira koji je datum, a sve sa ciljem da se baš te dvije nedjelje u godini može duže ili kraće živjeti, zavisno s kog se vremena na koje prelazi. Najprije zadnje nedjelje u martu dan traje, gle čuda, sat duže od 24 sata, a onda za sedam mjeseci eto opet dana od 24 sata a koji vrijedi samo 23 sata. Koliko su dugo živjeli oni koji su u međuvremenu umrli?
I tako je tih mojih 2.30 nakon pola sata postalo 1.30 jer su se baš te noći u 3.00 sata cageri pomicali sat unatrag. Kako bi bilo da je ta nedjelja bila zadnja u martu i da je mojih 2.30 odjednom postalo 3.30? Da li bih bila na jednakom, manjem ili većem gubitku? Tko bi imao više vremena? Ja koja dolazim ili on koji odlazi. Jedan sat dana meni je puno odnio, gubitak će se mjeriti mojom budućnošću, a nekome je taj sat još više donio za njegovu budućnost.
Budući da sam u Beograd krenula u podne jednog prethodnog dana, teško mi je izračunati je li to bilo tri, četiri ili pet dana ranije. Koji je dan ta srijeda u odnosu na ranonoćni sat ove nedjelje? Ipak su to točno tri i pol dana i dva i pol sata, što bi bilo ukupno 86,5 sati. Pola sata kasnije to bi bilo 85,5 sati, ali, pridodanih tih pola koje u mojim minutama još nisu protekle, sve bi se svelo na 86 sati.
Ni sad ne razumijem kako sam mogla u pola sata izgubiti jedan cijeli.
SRIJEDA, 25. oktobar
Crveni koferčić, desetak minuta prije podneva, vozač-istovremeno i kondukter ubacuje u gepek autobusa. Unutra polupraznina, što me jako oraspoložava jer mogu sjediti sama na dva sjedala, iskrenije, ni sa kim ne moram razgovarati. U Beogradu smo malo poslije 18.00 sati, sve na vrijeme, uredno, bez ikakvih nepredvidivih situacija ili događaja. Koferčić i ja polagano kroz park, do ulice Balkanske, još je dnevna svjetlost, imam problem što ne znam gdje mogu preći ulicu od Željezničke stanice prema naprijed, jedva nalazim pješački prelaz sa semaforom, čak se i tada pomalo bojim jer je velika buka, tutnjava autobusa, tramvaja i trolejbusa Gradskog saobraćajnog preduzeća, ali, sretno se nađoh na početku Balkanske.
Polaganim korakom uzbrdo, jedva mi što poznato, nema slastičarne s desne strane gdje sam uvijek kupovala bijelu alvu, tu i tamo neka starinska radnjica ili trgovina, sve neki novi lokali u novim građevinama koje su narasle iznutra, u dubinu nekad nečijih dvorišta, za širinu nema mjesta, a visinu to predvečerje i ne gledam. Već pri vrhu strme ulice koja od 1872. godine nije mijenjala ime, zamiriši jelo, iz nekog, čini mi se sklepanog lokalčića jer nije ni u dvorištu ni u okviru veće zgrade, a ni na ulici, a pečenjara je. Prolazim, gladna sam, možda se vratim, sad je važnije ući, znati se ponašati kao svjetska žena u trenirci iz Lidla, tenisicama Hara kupljenima prije rata, otprilike prije 28 godina, ono pred odlazak na krstarenje Dnjeprom od Kijeva do Odese, i jaknom iz Pariza starom koju godinu više od tenisica, a koja ima crvene tonove pa pretpostavljam da je otprilike tada kupljen i koferčić.
Penjem se, po čupavom i vlažnom, valjda zato da se ne kliže, bordo tepihu u Hotel „Moskva“. Prvi put u životu dugom šezdeset sedam i pol godina u kome sati nisu važni, budući da ih je u tih 34 godine, koliko su promjenjivi, previše nevažnih.