Ljudi hodaju. Idu nekuda, od negde.

Zaokupljeni smo samima sobom, sopstvenim brigama i htenjima, i obično smo slepi za druge.

Još mrdam. Gledam. Ljude, izloge, trotoare, parkove. Svetlost međ granama kestena je lepa, kao da je zamršena u krošnji a slobodna je.

Živi smo i nastavljamo hodati. Ponekad nas zadese bol i tuga, i nestaju komadići duše kao da nam ih neko krade.

Zasad sam dobro, valjda…

Ne znam… Sve je moguće… Možda ovo vreme i nije jedino moguće vreme i ko zna da li smo to što mislimo da jesmo… Istina se sakrila od nas, uobrazili smo da gospodarimo sobom, da znamo ko smo i šta smo, ali možda je to samo senka nečega o čemu ništa ili barem malo toga znamo.

Tih sam i smiren, u svetovima odbeglim od mene. I sve je u redu. Sa klupe ispod kestena posmatram među oblacima zastale odbleske sunca na zalasku. Vozila se mimoilaze bulevarom. Snatrim o sopstvenoj prošlosti, koja kao da se desila nekom drugom. I o nadama raspršenim u tlapnjama koje sam smatrao istinama.

Vele da je mudrost uklanjanje iluzija i zabluda na kojima život živog čoveka uveliko počiva, borba sa sopstvenom prirodom, sa razumom koji nas zavodi i vara, jer mu je samozaborav i život bez briga i crnih misli od svega najpreči… Ljudi ne vole probleme. Vole radost i veselje života. Niz proplanke dosuđene nam pod nebom velika je sreća koračati bez nedoumica, koje ruše poverenje u unutrašnje osećanje savršenstva i u skladnost nas i sveta.

Predvečerje pada i ulični se fenjeri pale. Beograd je osvetljen neonkama. I svaka porodica ima TV prijemnik, na kojem prati aktuelna dešavanja.

Došli smo na svet i poverovali da je on prema našim merilima i zbog nas stvoren. I nekuda idemo. Neophodno nam je tlo pod nogama. Sigurnost. Uvereni smo u ispravnost onoga što činimo, što jesmo. Prostranstva nas okružuju u nama i oko nas i mrak u koji koraknuli nismo.

Možda me i moja zakonita žena Mirjana, na koju ponekad pomislim, još uvek čeka.

Bio sam bandoglav. Sreća me je zaobilazila i ostavio sam za sobom dane optimističkog buncanja kada sam mislio da sam mnogo pametan i da ću biti čovek koji je uspeo u životu. Ali nije me pratila ni neka golema nesreća, čitav sam i zdrav, koračam putem, drugi nemam, ponekad s vedrinom uzimajući sve, ponekad zaglibljen u močvare nesporazuma sa samim sobom. Razdvojilo se nešto u meni na budalu i pametnoga a ja ne znam koji sam od njih dvojice.

Sve što imamo to je u nama. I osećaj poverenja u svet, koji je naša prva vera: vera u prirodni poredak stvari. U nesaznatljivosti svetova, uvereni smo da to unutrašnje osećanje, koje smo mi, ne greši i ne vara. Odreći se njega, značilo bi odreći se sebe. Kome to mi u nama, oduvek, prilazimo sa toliko poverenja?

Čovek je utopljen u život, sa verom da je sve u najboljem redu, i bez tog samozaborava ni trajanja čovekovog ne bi bilo. Trajati, doživeti dosuđeno, ma kakvo ono da je, to je suština naše volje. Samozaborav je zaborav smrti, i koračamo kao da ćemo živeti večno, sa snom o sreći i trajanju, prepušteni životu i darovima koje on donosi. Razmišljamo sve najbolje o onom što nas čeka. Tek ucveljene duše viču da to i nije uvek tako.  

Žalostan bi bio svet gde smo uvek u pravu.

Ne znam… Kao da sam sanjao san gde sam ja bio ja. Zagledani u sopstvene fantazme, često ne vidimo ni ono što nam je pred očima. U istini istinitijoj od drugih, sa željama koje se s vremenom rasuše, možda i nađem sebe u bespućima promašaja iza mene. Bogovima je lako, njima vreme ne znači ništa. Nova misao počinje s mucanjem, kad reči postanu isprazne.

Da bi se moglo trajati i hteti, neophodna nam je utemeljenost, kakva takva sigurnost lišena neizvesnosti, nemira i nepotrebnih pitanja. Ono što nam tu sigurnost daje, što nam skladnost sa životom omogućava i oslobađa nas straha da negde grešimo, jesu drugi ljudi, koji žive kao i mi… Ne može se sobom oduševljen biti ako nas i drugi ne poštuju, i čovek je na svakojaka silovanja činjenica spreman da bi mir svojoj duši obezbedio, da ne bi bio sam, da bi živeo.

To samo idem nekuda, sa snom o večnosti, osmehujući se praskozorjima u svim vremenima preda mnom, i osluškujući smisao u eonima iza mene. Ono što se nema ne može se izgubiti, i sve dokle živimo, ako ne zloupotrebljavamo drugog, imamo pravo da budemo srećni i da sanjamo i ostvarujemo svet. A srećni najčešće nismo.

Duše su izgubile smirenost, sa strahom zagleđuju sve, i bes je među ljudima, u košmarima od htenja.

„Kamen želi da bude kamen, tigar da ostane tigar“, i niko ne želi da bude drugo do ono što je – ovo je srž čovekove vere u vlastiti značaj, u sopstveni sklad, u naklonjenost sudbine. Možda se taj nagon da se sledi sopstveni put može nazvati i umišljenošću i sujetom, ukoliko iza njega nema ničeg dubljeg.

Meni se tako čini, ali ko će ga znati…

U svetovima naših preokupiranosti žurbom i vremenom, u uobraženostima ljudskih sagledavanja istinitosti, u ljubavima opsednutim sopstvenom ušuškanošću, u jadu beskompromisnosti, koji je šašavo uverenje da je naše viđenje bogomdano i jedino ispravno, kao da se previše značaja pridaje beznačaju. Ali ako ne verujemo ni sami sebi i plašimo se i senki, ništa nećemo uraditi.

Mudrost nije pristigla, izgubljena je u nekom drugom svetu, i oni koji odlaze ne vraćaju se, bar ne da to znamo.      

Pažljiv sam i učtiv prema svetu, i uvek kažem „Hvala“ svakom ko mi u kutiju beskućnika udeli neki dinar.

Najviše volimo lagodnost, i ništa nam nije mrskije od anksioznosti problema, od nedoumica koje nas koče i razrešenje traže, od nelagodnosti koju donosi sumnja da ono što činimo nije i najbolje po nas. Otuda ćemo poverovati u ma šta, samo da se ne bi zamajavali besputicama, da bismo bili u pravu i vazda živi.

Da bi se živelo sa snom o sreći i trajanju, da bi sve bilo u redu, mora se i slediti sopstvena priroda, slediti život i živeti činom, u sticanju i stvaranju, u postizanju uspeha s lakoćom, s mislima okrenutim uzimanju onoga što život donosi. Živ čovek razmišlja „kako“, ne upuštajući se previše u pitanje „zašto“. I ako ga neko i upita: – zašto si se oženio, zašto si napravio decu, zašto se mučiš zidajući kući sebi smrtnome, zašto živiš? – on, zdrav čovek, ili će vas pogledati kao u ludog, ili iz učtivosti reći „da tako treba“, jer naprosto zna da tako treba.

Potrebni su nam ideali ─ Bog, pleme, srećna porodica, samoostvarenje ─ kako se ne bismo osećali mizerno u svetu gde smo samim rođenjem osuđeni na smrt i propadanje. Ravnodušnost, kada ti je svejedno za sve, donosi mir duši, ali to je sebičnost i nije život.

Prirodnost jebiti ono što jesi i prihvatiti stvari onakvim kakve jesu. A svi su ono što jesu i svi prihvataju stvari onakvim kakve za njih jesu.

Pričam sam sa sobom, možda sam i dobro, i život je takav kakav je, drugi upoznao nisam.

Mesec je svetlucao u krošnji kestena, u noći koja je mirisala beskrajem nedokučivosti, i ogrnuh se kabanicom da odspavam, čekalo me je novo jutro, i valja hodati, dok sam živ, a još sam.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *