Imala sam jednu kerušu crne boje i tamnih očiju. Zvala sam je Ljubinka iz šale zato što mi je ime bilo baš smešno i simpatično. Nije shvatala zašto se tako zove, ali izgleda da joj se sviđalo. Kad god sam viknula ,,Ljubinka!”, glasno bi zalajala i dotrčala do mene gurajući njušku u moje noge od radosti, blaženo nesvesna koliko sam se smejala njenom imenu.

Mnogo sam je volela. To sam, nažalost, kasno shvatila tek kada je uginula pre četiri godine.

Eh, ta Ljubinka! Volela je knjige, znate. Pamtim kako sam često sedela u našem dvorištu čitajući do kasnih noćnih sati, a ona se umiljavala oko mojih nogu kao mačka, gledala me je u oči kao da pita: ,,Miro, šta to čitaš? Da li mogu da ti se pridružim u čitanju?”

Naravno, ne bih joj odgovarala. Samo sam je mazila po glavi rukom, ne obraćajući pažnju što je tužna jer sam je odbijala da mi bude drugarica u čitanju. Bilo mi je interesantno kako je mahala repom od sreće mada je i dalje imala tužne oči sa nejasnim pitanjima. Šta li joj se motalo po glavi? Bojim se da se pitala zašto ne može da čita, kako je moguće da joj priroda nije dala moć da razume knjige, odnosno neverovatne svetove mašte iskazane rečima. A možda se čudila zašto čitam? Šta mi je toliko zanimljivo u tim papirima ispisanim besmislenim redovima i čudnim oblicima?

Nikada neću saznati. Moja kuja Ljubinka je bila i ostala misterija za mene. Štaviše, moji roditelji su se čudili što je ona takva, kako da kažem, drugačija od pripadnika svoje životinjske vrste. Nije volela da luta daleko od naše kuće, izbegavala je društvo drugih pasa, stalno je ležala ispred vrata kuće i gledala nas je često u oči dugo ne sklanjajući pogled. Čak je i u razmnožavanju bila drugačija pošto je kotila uglavnom od osam do deset kučića. Međutim, nijedno njeno štene nije bilo na majku, već nekako divlje i neukrotivo, bez interesovanja za knjige.   

Nikada neću zaboraviti jezive zvuke detonacija i uništavanja oružja na brdu iznad Paraćina. Te zlokobne noći mnogi psi su napustili gazde ne vrativši se više nikad. Mi smo imali sreću. Naša Ljubinka se vratila u toku dana, prljava, smrznuta i uplašena, ali radosna što nas sve vidi žive i zdrave.

S te strane, verovatno se ne čudite zašto je ta crna keruša volela knjige. Uporno je ležala kod mojih nogu kada sam čitala stranicu po stranicu s vremena na vreme dižući blistave oči ka meni, a zatim ka knjizi sa upitom. Ako bih ostavljala knjigu na stolici da napravim pauzu, Ljubinka bi njuškala njene korice kao da je za jelo. Ne bi skidala pogled dok se ne bih vratila kao da sam joj naredila da mi to blago pričuva. Znala je moja keruša kako mačke vole da se penju na stolicu i da prljaju knjigu. Jednom sam imala muke da očistim korice od blatnjavih mačjih šapa.

Kada je Ljubinka uginula, više nismo imali sličnog psa. Nijedan nije imao njene pametne oči, nijedan nije znao da žmuri i uživa u našim pohvalama, nijedan da čuva moje knjige i da me posmatra radoznalo, čak i sa čežnjom da zaviruje u tajanstvene svetove književnosti.

Ko zna šta bi bilo da je Ljubinka znala da čita? Verujem da bi proširila granice svog uma do neslućenih visina, upoznavala ovaj naš surovi svet i ljude, tako komplikovana ali zanimljiva bića sa sopstvenim tajnama.

Za porodicu i mene je bilo iznenađenje kada je Ljubinka poživela čak deset godina. Sad će neko od vas kazati: ,,Uuu, nije to ništa! Moj pas je živeo čak petnaest godina.”. Dobro, cenim to i divim se vašem psu, ali je kod nas situacija drugačija. Naši kučići retko požive duže od pet godina zato što je okolina puna opasnosti, otrova i iskušenja da zalutaju, pa tako ili budu ranjeni ili gube život.  

Koliko puta sam videla mrtvog psa kojeg je nemilosrdan vozač zgazio kao da je mrav? Koliko puta sam videla otrovano kuče kako cvili i zapomaže dok mu ne dođe smrt kao olakšanje?

Za razliku od drugih pasa, Ljubinka je uginula u tišini na skrivenom mestu. Bila je ostarela, olinjala, umorna sa sjajem koji se polako gasio u njenim okicama. Samo jednog dana nije je bilo, što je bio dovoljan razlog da je tražimo i našli smo je iza ambara. Nisam mogla da verujem da je mojoj pametnoj keruši, koja mi je neretko pravila društvo tokom čitanja, došao kraj. Ležala je kao da spava, samo što ovoga puta nije disala podižući leđa gore-dole, već nepomično.

Eh, Ljubinka! Nijedan pas nije bio poput tebe, pa makar imao istu boju tvoje duge dlake i tvojih očiju sa trepavicama kao kod žene. Gde god da se nalaziš, nadam se da nisi ljuta na mene. Znam da sam ti se podsmevala dajući smešno ime, ali sada kada razmislim, ipak ima smisla. Porodica i ja smo te mnogo voleli iako ti nismo toliko pokazivali svojim postupcima i rečima. Za nas si bila četvoronoški deo porodice, a za mene jedini pas koji je voleo knjige.

Navikla sam se na tvoje odsustvo kada čitam ispod naše razgranate jabuke. Ipak, uvek kada sednem sa knjigom u ruci, setim se tvoje umiljate njuške i kako me posmatraš radoznalo tokom čitanja. Tada mi se čini da je tvoj duh stvaran, da čuvaš mene i knjigu od surovosti sveta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *