SAMIZDAT – KRALJEVO (2020)
PRIKAZ: ŽIVKO IVKOVIĆ
Kraljevačka pank hronika je, barem do sada, svakako jedinstven naslov u nas, okrenut isključivo toj, pank temi, a autor naslova (i predgovora) otkriva da je već 2013. godine krenuo u koncipiranje this book na koju su ga podstakli njegovi profesori, pa je tako svoj diplomski rad proširio zaokruženim istorijatom lokalne, kraljevačke pank/hardkor scene. Smelo ću zaključiti da je ‘Kraljevačka pank hronika’ svakako epohalno delo vezano ne samo za jedan muzički pravac i grad nego generalno za naše prostore, te iz tog razloga autoru odajem potpuno, sasvim zasluženo priznanje za sav trud i rad koji je morao uložiti da bi sve rezultiralo ovom knjigom. Uz zbilja reprezentativan i sveobuhvatan uvod u svetski pank pokret, Trifunović ističe da se pankeri uklapaju – stapaju u onaj sistem protiv kog su se i borili, a to se dogodilo kada su najznačajniji ostrvski pankrok sastavi potpisali ugovore sa poznatim diskografskim kućama, te su tako antikapitalistički revolucionari ubijeni ogromnom svotom novca i to je neooboriv fakat. Autor dalje piše da su sastavi prve generacije pankera tako i nestale, jer, izbledelo je interesovanje medija za takve, no, potom se javljaju sastavi druge generacije, po prvi put ovde navedenih Crass i Poison Girls koji su otvoreno politizovali pank pokret, davši mu tako sasvim ozbiljniju notu ili konotaciju te se tako rodio anarhopank (borba protivu autoriteta države i crkve, raskidanje sa kapitalističkim normama te generalno ukidanje svih država). Imamo tako ovde američki odgovor a engleski pank, po autoru , to je hard kor. Ovu opsežnu studiju o panku u svetu, autor zaključuje razmišljanjem, onim, isto se dogodilo i u šezdesetima, s tim što anarhopankeri nisu marili, nisu nosili cveće! Potom kreće deo koji se odnosi na jugoslovenski pank, jedna stvarno ozbiljna i značajna studija o tom. Da ju je napisao bilo koji beogradski novinar (čast pojedincima poput Loknera i Žikića) odjeknula bi, ovako, to je samo Vojkan Trifunović, tamo neki Kraljevčanin, koji se, evo drznuo i stavio nam na uvid jednu objektivnu, iskrenu i sveobuhvatnu studiju o panku i svemu što ide uz taj, pa sad. Po autoru, prve rock grupe u Yu su startovale 1961. mada se to dogodilo malčice ranije, 1958 – 9 su Branko Marušić Čutura u Beogradu i Karlo Metikoš u Zagrebu prvi krenuli u tu, javnu afirmaciju rokenrola. Podsetimo se, državni vrh se oglasio 1956. dakle nešto ranije saopštenjem da svi koji učestvuju u mukotrpnoj izgradnji modernog socijalističkog društva, treba da uživaju u plodovima svoga rada, te je tako rokenrol i zvanično podržan, a protestovati protiv besplatnog školstva i zdravstva, sigurnog radnog mesta, crvenog pasoša u šezdesetima i sedamdesetima uz već ustanovljene kulturne vrednosti, generalno, bilo je besmisleno, nije predstavljalo izazov, nego naprotiv. Tako Trifunović kreće od grupa Paraf, Pankrti, Pekinška patka itd. Trifunović piše da je nezadovoljna mladež stavljena pod kontrolu vlasti, mada, ko su ti koji nisu bili zadovoljni izabranim načinom življenja. Rokenrol, film, tv i radio, kultura i sport su u osamdesetima bili u rukama mladih, ali dobro, ta uvek prisutna, težnja za još boljim životom ostaje, tako da su pankeri gurali svoju rpiču, imali neograničene slobode vezane za scenske nastupe i autorski materijal barem, jer, kako su izgledali pank koncerti tada, najverodostojnije opisuje Vinko Barić u svojoj knjizi Hrvatski pank i novi val 1976 – 1987. Naravno, sasvim druga slika je vezana za hardcore scenu, piše autor, mladi kreću sa fanzinima, nezavisnim izdavačima i promoterima, ali ostaje činjenica, ne tako brojnim konzumentima. Stoji ovde da su u osamdesetima Yugu posetili i koncerte održali The Exploited, D.O.A. Youth of Today itd, mada je po Trifunoviću, tek koncert grupe Discharge iz 1981. u Ljubljani od presudnog značaja za razvoj HC scene u Jugoslaviji. Po tom, Slovenija je prednjačila, iznedrivši Tožibabe, UBR, III kategoriju, Odpadki civilizacije itd uz nezavisnu izdavačku kuću Hard Core Ljubljana. Navodi autor i ono nedostajuće u dosadašnjim pank/hard kor studijama, da je ta scena, iz velikih gradova sve više prostora dobijala u onim, srednje veličine poput Kraljeva. E sad, šta je predhodilo pojavi panka, da li samo društvenopolitička situacija u zemlji, uz neizbežno ono, uticaj U.S.A. i scene u Engeskoj, ili je tu bilo još nekih fakata, ćemo naći u ovoj zbilja obimnoj studiji Trifunovićevoj, sa naglaskom na vlastitom nekom vidjenju naravno. Tako stižemo i do dela ‘’Rokenrol u Kraljevu’’ gde nas autor podseća na svog sugradjanina, megapopularnog, onovremenog, Diega Varagića i njegov neprolazni hit ‘’ Krčma na putu za Tenesi’’ uz pregršt tih njegovih šlagera zabavnjaka. Napominje autor da su se i braća Jelić (Yu Grupa) kao klinci preselili u Beograd, a odrastali su u obližnjim Šumaricama. Naravno, za Slobodana Stojanovića Kepu, legendarnog bubnjara još legendarnije grupe SmaK, ljudi uglavnom znaju da je ponikao u ovom gradu kao i za klavijaturistu Lazu Ristovskog. Pre tih su u onom, posleratnom periodu u gradu egzistirali orkestri vezani za kulturne institucije i veće fabrike, tako da se javljaju tada prvi džez sastavi poput seksteta Sloga, Studentskog orkestra, orkestra braće Mijatović kao i Novica Lokić sa svojom grupom uz napomenu da je prvi džez koncert u gradu održan 1955. (bašta Doma JNA). Dolazimo tako i do 1963. godine, koja se (po autoru) uzima za start rokenrola u gradu i VIS Vršnjake (čiji je član bio naš poznati glumac Marko Nikolić), a potom i do VISa Bezimeni (Zoran Milojčević, Zoran Pantović, Dragan Janjić, Milun Radosavljević te izvesni Zane – kako to ovde već stoji). U Domu JNA je svirao sastav Purpurne duge a član ovog je bio Laza Ristovski. Grupa Lux je 1978. nastupila na ZAJEČARSKOJ GITARIJADI. Potom autor redja grupe formirane u sedamdesetima i osamdesetima (Topovsko djule, Malo žuto telo, Poslednji voz, Gama zrak, Perpetuum Mobile itd) ali i Letnju rock ligu održanu 1979. uz učešće grupa Led, Pauk, Zeleni plan, Pop spoj te već pomenuti Perpetuum Mobile. Istakao bih da je autor veoma malo prostora posvetio onim pionirskim i posteriori danima rokenrola, kraljevačkim, ali, opravdano sasvim jer, akcenat je na panku, te mu se tu nema šta zameriti. Autorova konstatacija za rokenrol – pank scenu u ovom gradu a vezana je za osamdesete ide u prilog tvrdnji da su se zaključno sa pomenutom dekadom i slušali isključivo pomenuti muzički pravci, a tek zanemariv procenat je naginjao onim drugim koji i nemaju nikakve veze sa urbanom scenom. Iznosi nam Trifunović podatke, bitne veoma, koji se odnose na start kraljevačke pank scene i prvu pank grupu KV Express (Mujo, Branče, Bobi, Dule i Aki) a potom i ostale one, Otpadne vode, Vatrena voda, Fuckers, Malo žuto telo, T –Birds (Pinheads) itd. Nekih dominantnih tema u tekstovima pank sastava ovog grada i nema izuzev, po autoru, one, zezatorske, jer, nisu preferirali političke, te rasterećeni tako tih, ubrizgavali su u autorske svu svoju energiju i maštoviIost, kao da su kapirali ono, promene ne mogu doneti ne znam kakvo dobro, naprotiv doneće najgore te nisu pospešivali iste, mada se docnije, sporadično samo, javljaju i takvi tekstovi. Trifunović je toliko upućen u pank scenu svoga grada, da, recimo ima podatke vezane za set liste grupa sa svirki, pa tako iznosim onu, vezano za Pin Heads i nj. nastup iz 1991. u Domu društvenih organizacija, kad su, izmedju ostalih odsvirali i skinute Let’s Dance od Ramonesa te stvar Asthma od grupe Toy Dolls, a po svemu ovde napisanom, uz brojne fotografije, flajere i plakate sačuvane, mogu bez ikakvog ustezanja reći da je naslov Kraljevačka pank hronika’’ nesporno pionirski poduhvat od izuzetnog značajane ne samo za grad u kom autor živi nego i na našim prostorima. Imamo tek sporadičnu pank literaturu vezanu za ostale gradove u nas, no, ni jedna ne donosi toliko bitnih i pedantno hronološki složenih zbivanja kao ova, te je s pravom svrstavam u grupaciju najozbiljnijih, štiva od izuzetnog značaja. U centralnom delu Srbije (ali i ostalim delovima ex SFRJ) punk/hc scena je delovala sasvim spontano, jer, udaljeni od velikih centara u kojima je skoncentrisana medijska baza time i mogućnost lobiranja i podrške, klinci naklonjeni pomenutim muzičkim pravcima su se snalazili na način razmenjivanja fanzina i distribucijom audio kaseta, a što je, usput, izvanredno funkcionisalo, te im i nije bila preko potrebna ne znam kakva medijska podrška ili reklama. Tako je bilo i u Kraljevu. Autor piše da grupe poput onih, Hoću?Neću!, Totalni promašaj, Sedativ, Mortus i Punisher nisu težile niti priželjkivale nastupe na televiziji, jednostavno su gurale svoj fazon, ostale su beskompromisne. Dotiče se autor i onog, antibeogradskog sentimenta ili raspoloženja, tako prisutnog u poslednjoj dekadi prošlog veka (pa i danas) iz razloga izostajanja veće autonomije lokalnih sredina (sviraćemo svugde i na svakom mestu uz plaćene putne troškove i malo klope, čisto da nam creva ne krče, sem Beograda, živela provincija, uništimo centralizam), je glasio njihov moto tada. Svakako da je grupa Hoću?Neću! ostavila neizbrisiv trag na lokalnoj sceni sa nekoliko objavljenih albuma, a pada u oči da je ovaj sastav odustajao od nastupa na brojnim gitarijadama sve iz razloga DIY načina rada i razmišljanja. Tako su odbili nastupiti kao predgrupa na koncertu Goblina jer je pomenuta svojim mejnstrim pristupom jednosatvno kvarila pank scenu te tako novim generacijama donosila sasvim pogrešnu sliku o ovom muzičkom pravcu pa sa takvima ne treba ni saradjivati. U Šapcu su 1995. na grupnom pank koncertu nastupili domaći Speed Ball, Stinckers i Kontracepcija ali i gostujući iz Kraljeva, Hoću?Neću! i Totalni promašaj. Podatak vredan iznošenja je svakako i onaj da je više puta pomenuti sastav Hoću?Neću! svirao u Grčkoj, Austriji, Italiji, Hrvatskoj itd. Autor ondašnju, kraljevačku scenu devedesetih vidi kao specifičnu simbiozu ili fuziju, svejedno, panka i metala, uz stavljanje u prvi plan grupe Punisher kasnije Punished (albumi Power Full, Influence Exerted!Effects:, …End) uz detalj, veoma bitan a vezan je za autora ovog naslova, Vojkana Trifunovića, koji se u jednoj od reinkarnacija pomenute javlja kao bas gitarist a debi nastup beleži na Exitu 2006. godine, te se ovim samo potvrdjuje njegova kompetentnost i uopšte ne dovodi u pitanje objektivnost ove studije. Čovek je akter i svedok punk/hc scene u svome gradu, a ovim naslovom je potvrdio svu svoju odlučnost i rešenost u ispisivanju urbanih stranica svoga grada, koju je, evo, krunisao ovom zbilja sveobuhvatnom studijom, u Srbiji svakako najznačajnijom. Dolazimo i do sastava No Choice! u kom se kao gengliderka i vokalna solistkinja javlja izvesna Branislava Gaca Kostić, a u tom su, Nikola na bas gitari te Vojo za bubnjevima ali i na drugoj gitari. Snimili su u kragujevačkom studiju Češnjak cd album Olovno nebo na kom je ukupno petnaest stvari. Istaći ću, ovde, kao i uvek, ulogu Baneta Loknera i njegove ondašnje diskografske kuće Flying Buffalo (danas Računajte na računare Records) koji je u vek tu i bez ustezanja je pomagao brojnim rnr sastavima iz Srbije u nastojanju izdavanja oficijelnog izdanja i promocije tih. Ima reči i o grupi Progres za koju, izmedju ostalog stoji da je 2018. snimila album ‘Stvarnost’ za etiketu Take It Or Leave It. U delu naslovljenom sa ‘Prostori za sviranje’ autor navodi sve te, počev od Doma armije, Doma pilota, bašte hotela Nacional, Gimnazije i Svečane sale Elektrokombinata (danas Elektrodistribucije) i to četvrtkom, petkom i subotom, a najpoznatiji VISovi koji su nastupali u pomenutim su svakako Vršnjaci, Bezimeni i MG. Prva diskoteka (Dafina) je otvorena 1971. da bi, potom zaživele i ostale poput Asteriksa, Ženeve i Borjaka. Pa ipak, kao kultno mesto, autor navodi Dom društvenih organizacija u kom su decenijama svirali kako kraljevački tako i gostujuću sastavi. Uz brojne kafee po gradu u kojima se sviralo, imamo tako zaokruženu živu sliku kraljevačke pank (i ne samo) scene. Donosi autor i istorijat vezan za fanzine, uz napomenu da je sve zapravo krenulo od Dadaista početkom prošlog veka, da bismo u šezdesetima pa sve do kraja milenijuma imali ekspanziju tih na našim prostorima. Naravno, pelomni trenutak autor vidi u zaživljavanju panka, te tako isti pravac, potpomognut fanzinaškom scenom dobija na popularnosti gotovo u svim delovima ex SFRJ. Autor iznosi podatak po kom je na našim prostorima izlazilo izmedju petsto i šesto fanzin naslova. Stoji i da je prvi fanzin u nas, isključivo vezan za anarhizam, upravo kraljevački Screaming From The Basement iz 1992. a potom smederevski Anarhist, tako da je, na izvestan način i koliko toliko anarhopank scena bila pokrivena ovim izdanjima. Karakteristika gotovo svih fanzina je kratkovečnost. Ima onih gde se javio samo prvi broj a potom i onih sa ozbiljnijom reputacijom onom, mnogo dugovečnijih. Tako se Trifunović javlja kao urednik fanzina ‘Jedan po jedan’ iz 1998. a isti je izgurao šest brojeva. Autor nas potom upoznaje sa Radio Kraljevom koji je startovao 1971. No, emisija vezanih za rokenrol nije bilo sve do 1984. (Omladinski studio). Imamo i poglavlje vezano za strejtedž grupe, a kao glavne predstavnike tog na lokalnoj sceni Trifunović pominje grupe Prohibicija i The Truth of xxx, te na pristojnom broju stranica donosi priču o DIY (do it yourself) sceni i distribuciji tih naslova. Naglašava kako nema tu želju za podsticanjem razvoja kapitalističkog i potrošačkog mentaliteta, nego naprotiv, samo protest versis takvog. Citira autor i ruskog anarhistu Aleksandra Berkmana koji kaže: ‘’Ne boriš se ti za svoju zemlju kada udješ u rat. Ti se boriš za svoje vlasti, za svoje gospodare. A šta ti imaš od rata? Postaješ vašljiv, mogućnost da te pogodi metak je sveprisutna, mogu da te muče, iskasape ili na bilo koji drugi način ubiju. Rat je loš po tvoju zemlju, čovečanstvo, izaziva krvoproliće i razaranje’’! U aktivnostima protiv velikih multinacionalnih kompanija, posebice antimekdonalds kampanji, kraljevački pankeri daju svoj pun doprinos, tako se u fanzinu ‘Screaming From The Basement’ našao tekst vezan za pomenutu, a prednjačio je tu, Pop, urednik fanzina. U završnom poglavlju (Skins versis Punks) Trifunović se osvrće na nacionalističke strojeve ili grupacije u koje ubraja i skinhed pokret. Kaže da taj, u osnovi i nije rasističkonacistički, a našli su se na tom putu zahvaljujući UK grupi Skrewdriver i nj. bendlideru Ienu Stjuartu, te tako postaju ozloglašeni i prepoznatljivi upravo iz razloga tih, naci ispada. Kada se radi o Kraljevu, autor ove, po svemu najznačajnije punk/hardcore/skins studije u nas, na prvo mesto stavlja sastav Kreativni nered iz 1991. a na repertoaru pomenute se pored skinutih (The Smits, Misfits GBH itd) našlo i petnaest sopstvenih, što ih svrstava u grupaciju ozbiljnijih. KN je u svome gradu nastupao po prostorima rezervisanim isključivo za rnr u koje podvodim i Dom društvenih organizacija, ali i po Srbiji (Niš, Lazarevac, Ruma itd). Zaključiću sa onom, da je ‘’Kraljevačka pank hronika’’ sasvim sigurno najozbiljnija pank studija u nas. Sve pohvale Trifunoviću za trud koji je uložio na sklapanju ovog pank mozaika.

08.03.2021.