Lica:

Dalibor

Svetlana

Ana

Gde? Negde kod nas.

Kada? Jun 2016.

Deo didaskalija može da govori pisac na sceni ili izvan nje.

Počinje filmskom scenom ljubavne igre muškarca (Dalibora) i dve žene (Ana i Svetlana) na velikom krevetu Daliborovog stana. Na filmu, posle isprekidane scene početka, trajanja i vrhunca koji se dešavaju mehanički, bez ikakve emocije, metodom kraćih sekvenci, njih troje se spremaju, oblače u svečanu odeću, odlaze na ručak povodom 30-godišnjice mature. Kamera snima jedno po jedno lice nepoznatih, nasmejanih sredovečnih ljudi. Njih troje, međutim, jedini sede bez osmeha. Njihova lica se vide poslednja u nizu. Film postaje sve svetliji, svetlo obasjava scenu:

Sve troje imaju 49 godina, svečano su obučeni, nalaze se u malom ali solidno nameštenom Daliborovom stanu/garsonjeri. Levo je pisaći sto sa stolicom i uredno poređanim tomovima knjiga, papirom za pisanje i laptopom. Sasvim levo polica sa knjigama i vrata koja vode u sobu gde se delimično vidi razmešten krevet na kom su sve troje vodili ljubav. Desno su vrata koja vode napolje i čiviluk. Po sredini je prozor za pogledom na okolne zgrade, sprat je drugi ili treći. Levo i desno od prozora su umetničke slike (zapravo reprodukcije slika Oskara Kokoške). Dalibor je dobro građeni, prosedi muškarac, pravilnih crta podrugljivog lica doživotnog dečaka. Obučen je ležerno i firmirano. Prituljena nervoza otkriva pukotine u njegovom samopuzdanju kojim inače zrači. Svetlana u svečanoj haljini i cipelama, tip agresivne lepotice, blista od skupe šminke, kosa je ispeglana na najmoderniji način, njeno samopuzdanje je prirodnije, ali na zalasku. Ana je odevena u imitaciju balske haljine za devojčice. Jednostavno lepa, ali nekako bezlična i sva od protivrečja. Spremna da se prepusti instiktima jer ne ume da se kontroliše. Često sama sebe opovrgava u istoj rečenici.

Dalibor je zavaljen na trosedu, dve žene naoko mirno sede u foteljama, između njih je sto sa pićem u kristalnoj boci i čaše. Žene povremeno sipaju piće svaka sebi i lagano ispijaju dok govore.

Utisak je da dugo sede bez reči. Međutim, izgleda kao da je jedino Daliboru dosadno. On uzdiše, lenjo prebacuje nogu preko noge, žene sede nepomično, ali prisutna je neka napetost koja bi trebalo sve vreme da izbija iz njih čak i kada govore mirno ili se nečeg sećaju. Nisu sigurne da li su na pravom mestu, to “pravo mesto” odnosi se, uopšte uzev, na njihov odnos prema životu. Osećaju da im izmiče nešto jupiterski ogromno i značajno za šta nisu sigurne šta bi moglo da bude.

Najzad…

 1.

DALIBOR (Duboki uzdah.): Kako je dosadno!.. Straaaaašno dosadno!.. Odsekao bih sebi stopala koliko mi je dosadno!..

(Pauza.)

ANA (Kao da se nečeg spasonosnog setila.): … Ehej, hajde da se posvađamo!.. Eto, nas dve smo te delile kao i danas u jednom periodu tvog života, to nije bio tako loš period, čini mi se da ga još uvek opsesivno opisuješ u svojim dramama i… Ah, da…. Već si sve to negde rekao… I to više puta…. Nemaš snage… Iscrpljen si…. Da…

(Pauza.)

DALIBOR: Dosadno!..

SVETLANA (Pomirljivo, ili samo naizgled?): Smorio se od one večere. Susret generacije posle trideset godina… Kakva galerija budala! Ma stvarno, čija je ideja bila da se tamo uopšte pojavimo!?

(Gledaju je začuđeno jer je ideja bila njena.)

DALIBOR: Dosadno!..

(Pauza.)

ANA (Sa smanjenim entuzijazmom.): … Hajde da igramo neku igru, ali sa promenjivim pravilima: kao, postoji neki kôd koji igru automatski prebacuje svaki put u novi nivo, ali ne mora… I… Eh… Da, i to smo radili… Podrazumevajuća nepodrazumevanja… I tako to…. da… To, mislim…

DALIBOR: D (Zeva.) aaaaaaaasadno!..

SVETLANA (Sve vreme razmišlja o susretu generacije.): Vreme je tim ljudima prolazilo drukčije nego nama… Sve vreme su bili u nekoj kapsuli i plutali u neprijateljskom okruženju, no, kada su se domogli bezbedne beznačajnosti, samo su izašli i evo ih… Na proslavi mature..! Blistaju sopstvenim mrakom..! Pobednici stoleća!

DALIBOR: Dosadnoooooooo!..

ANA (Iznervirano se obraća Svetlani što ovu iznenađuje.): Da li tebe uopšte išta više interesuje? Ali baš onako, odistinski?..

SVETLANA (Zbunjeno, kao da je prozvana preko reda, nabraja po sećanju.): Da, naravno! Volim kada su ljudi tužni i uplašeni… Volim i kad se povređuju… Rezignacija pred gotovim činom… ili stalna napetost koja čini ljude aktivnim – to mi se gadi… Hibridi, međučinovi… nejasne konture… sfumato – e, to je nešto drugo… U stanju sam da iz sve snage usmerim pažnju na nešto, nešto… nejasno!.. Čiste forme kao i čiste boje zaista su dosadne…

ANA (Pakosno.): A čista posla?..

SVETLANA: To se ne računa! Samo pitanje je dvosmisleno i hibrid!..

ANA (Lažno mudro.): Čista savest?..

SVETLANA: Ona je dosadna i kao hibrid.

DALIBOR (Do sada kao da je spavao, pa se naglo probudio.): Hej, otele ste mi tekst! Reč dosadno samo ja izgovaram!

SVETLANA: Ovaj put ne, dragi naš! Uključi se! Tema: hibridne forme, patuljasti svet naših ispisnika, nas troje izvan bezbednih kapsula prosečne svakodnevnice… Glupo bi bilo da do kraja vičeš: Daaaaasadno!

(Dalibor kao da razmišlja šta će da kaže, ništa nije smislio, ali ima potrebu da saopšti baš to.)

DALIBOR: Dobro, evo nešto glupo i bajato: Sećate se kako smo se uvek držali po strani..?

(Obe žene razočarano i gadljivo odmahuju glavom, rukama.)

SVETLANA: Svi se drže po nekoj strani. Neko na pogrešnoj neko na pravoj… Oni što imaju potrebu za zajednicom, najčešće su bučne kukavice…

2.

DALIBOR (Napušta temu; uopšte, ako je prekinut u govoru za koji nije zainteresovan brzo gubi nit i prelazi na nešto drugo, opet bez ikakve veze sa bilo čim.): …Moj otac je umro od gladi. (Pauza, ali ne postoji utisak da je ženama stalo šta će da kaže, koncentrisane su jedna na drugu.) Svi su mu govorili kako ima lepu liniju sa svojih sedamdeset i sedam. A onda je umro… Imao je stila, to mu priznajem… (Pauza, uzdahne.) Majka je prodavala naše stvari i napokon počela da prosi. Jakov fon Gunten Roberta Valzera vajkao se što će pod starost morati da služi mlade obesne, loše vaspitane grubijane. Ili to ili da prosi ili propadne… To i nas čeka! Umrećemo od gladi i nemaštine, bespomoćni! Evo, ja ću ovako da prosim, smislio sam posebni stil… (Pogrbio se sasvim neprirodno i ispružio ruku.) Stil se zove Jutarnji Kvazimodo… (Menja pozu koja i dalje ostaje groteskna.) Ovo je stil Večernje zvono, ima i zvuk, zvečim kao gubavci! Dinge-linge, dinge-linge! (Pevuši kao kakav groteskni lik iz crtanog filma.)

(Peva.) Krize i recesije,

hod po lokvanju,

pazi da ne propadneš,

nisi lak, ni težak,

izmeren si, brajko,

samo pazi,

fino gazi,

hop, hop!..

SVETLANA (Kao da je sve vreme razmišljala kako da se osveti Ani.): Ah da, ti si se stidela svojih roditelja! Svi smo se pomalo gadili od tih matorih falsspielera, ali ti si baš preterala…

ANA (Neprijatno iznenađena pitanjem, ali odlučna.): Nisam se stidela… Nisam ni preterala. Nekako…. Nisu se uklapali…

SVETLANA: Uklapali?.. Razumem… Mama ti se ubila, a tatu nikada nisi upoznala… Uklapa se…

DALIBOR: Opet je dosadno… Ta, već smo prošli kroz te dooooosadne, gluuuuupe retrospektive s onim majmunima na proslavi! Roditelji? Šumski ljudi s diplomama. Praznoverne hulje, oportunisti sitnih prilika, pokvarenjaci, lopuže… 

SVETLANA: Mi mismo njihova deca! Nas su usvojili. Ili, bolje, nas su oteli odnekud sa Zapada i prodali tim sterilnim zločincima.

ANA: Ne, oni su nas nažalost rodili, ali kao paravan. To su agenti spavači jednog naopakog i zlog sveta. Oni su se probudili i prvo pobili svoj nakot. Mi smo mrtvi… Mrtvaci… Mrcine… (Molećivo.) Dalibore?

DALIBOR: Pih! Zašto mi ne pokažete kako biste prosile ili se prostituisale! (Namešteno sladostrasno.) Ili jedno i drugo, hibridno! (Opet peva na isti način kao i malopre.)

Stare koke,

gackaju po blatu,

okliznule,

obliznule jajca dva,

mladunci, pljas, pljas,

ali idu,

idu koke!

ANA (Obraća se Daliboru i Svetlani ali kao za sebe.): Vodila sam život u kom nije bilo mesta za tegobe porekla. Ni za šta iz prošlosti, zapravo. Davala sam od sebe samo sadašnjicu i bila strasno okrenuta sutrašnjici. (Tone u off.) Prošlost je bila samo jedna neprozirna, zagušljiva magla od koje sam bežala, bežala, nadam se i pobegla…

SVETLANA (Okreće se Daliboru, Ana ostaje zatečena, napuštena.): Putovali smo vozom u Dubrovnik i ti si govorio nešto lepo. Sećaš li se? Čitao si tada neku veoma zanimljivu knjigu i poletno prepričavao njen sadržaj upoređujući je s drugima na koje te je tada podsećala. Uvek si tako PLODNO čitao…

DALIBOR: … A sada sam jalov, čim pročitam nešto, potone kao u mračnu vodu… Čitam slova, a ona koja sam već pročitao brišu se iz mog pamćenja. Patim od disleksije kao i svi neuspešni pisci! (Preteruje, oportunistički.) Zaboravljam marljivo i sistematski – kao ptica dodo! (Maloumnim glasom.) Do-do, Do-do!

ANA: Ti ne piješ?

DALIBOR: Ne. Ovaj svet ne zaslužuje moje pijanstvo.

(Ana ustaje i mazno seda u Daliborevo krilo.)

SVETLANA (Šampionski nabraja, želi na čelo.): Moj očuh trguje nekretninama, moj otac je generalni direktor javnog preduzeća i partijska zverka, a majka neuropsihijatar, moja braća vode poslove u inostranstvu, moj mužić je direktor firme koja jedina u zemlji radi to što radi i svi poslovi te vrste idu njima… Dragi moji, teška sam kao brod! I to samo od sporednih efekata, samo zato što postojim…

(Pauza, snažan utisak.)

ANA (Otkopčava Daliboreve pantalone, namešta se otpozadi i zastenje od užitka.  Kao da primeti Svetlanu kaže pakosno i ljupko.): A šta ti radiš? Koliko si teška onako: neto?

SVETLANA (Prezriva nonšalancija u glasu, ne primećuje Anu koja se sladostrasno ljulja na Daliborevom krilu): Ja šta radim!? Ništa, razume se. (Okreće se Daliboru.) Nežno si me uzeo za ruku i poljubio… Recitovao si mi pesmu…. Nisam je zapamtila, ne sećam se ničega iz nje… Ne znam ni gde je to tačno bilo….

ANA (Ironično, ali kroz stenjanje.): Je li to uopšte bio on?

SVETLANA (Ne sluša je, zanesena. Naglo obrušava svoja sanjarenja na nešto gnusno i malo koje postaje sve veće, nastavlja zgađeno.): Dalibor… Kakvo glupo ime! Imao si i prijatelje s glupim imenima. Takvi se čvrsto drže zajedno… Zamisli (Obraća se Ani.): Dalibor, Vlasta i Milenko…

ANA (Zgađena, ustaje s Daliborovog krila): Auh, stvarno strašno…

SVETLANA: O, zamisli! Upoznao me je u prvom razredu sa tim otpacima kao sa rodom rođenim. „Ovo su moja braća: Vlastimir, Vlasta, i Milenko, naš dragi Milenko”.

(Dalibor sedi sa zabačenom glavom bez izraza. Ana popravlja haljinu i seda na svoje mesto. Žene govore kao da Dalibora nema u prostoriji.)

ANA: Milenko je osoba sa specijalnim potrebama.

SVETLANA: Tada se to prosto zvalo: debil!

ANA: Voleli su se. To su bili drugarići iz detinjstva.

SVETLANA: Da, rasli su zajedno na periferiji Smrdigrada gde su sva trojica ispali na ovaj svet kao tri govanceta iz šupka te mrtve epohe…

ANA: Smrdigrad je bajno mesto za sve gnusobe ovoga sveta!

SVETLANA: Smrdigrad je gnusno mesto za gnusne bajke…

ANA: On je izrazstao kao korov, kao divlja travuljina, kao gnusni čičak koji se kači za nogavice, haljinu, kosu…

SVETLANA: On je delo prigrada. Pogledaj ga! Pogledaj to izopačeno stvorenje betonskog socijalizma! Lažov! Bednik!

ANA: Izdajnik! Trebalo bi ga kastrirati!

DALIBOR: Ne trudite se, drage moje Menade, ja sam savršeno sterilan. Moja voda je bistra, nema bičara, nema ničega, samo slani rastvor, možete ga pokapati sebi u nos…

(Sve vreme je masturbirao otkad je Ana ustala s njegovog krila, Ana dotrčava uzima ga u usta.)

DALIBOR: Aaaaaah! Mrtvo…. Mrtvo…. Ode u mrtvačnicu mrtvačkih usta… Gadure! Menade! Ipsiloni! Narcisi! Delfini!

ANA (Briše usta, govori kao da još uvek nije sve progutala.): Mi smo monade bez prozora, a ne Menade kroz čiji prozor misliš da gledaš svoje zamišljene predele.

SVETLANA: Iz sna. Njegovog lepog sna. Zašto tako lepo sanjaš, Dalibore? Ti koji si rođen u ružnoći… Iz ružnoće… Za ružnoću…

DALIBOR (Urla, plače, previja se po podu.): Meni je dosadno!!! Gde su sada svi ti beznadežni dani?

(Pauza. Sve troje ustaju, Dalibor se hvata za genitalije, Svetlana pozdravlja nacističkim pozdravom ispruženom desnom rukom, Ana skojevski pozdravlja pesnicom na slepoočnici.)

SVE TROJE:

Slava Smrdigradima našeg divinskog porekla!!!

Slava betonu i svicima!

Slava nadrealizmu i vunenim čarapama!

Slava parketima, salonima i kozjim nogama!

Slava Smrdigradu – Smrtigradu!

Zatamnjenje, svetlo samo na Daliboru, projekcija filma sa scenama ili crno-belim fotografijama iz Daliborove priče.

 3.

DALIBOR (U off-u.): Smrdigrad… Moj hajmat. Plitak koren ove biljke je intenzivan. On me hrani književnim nagradama, obožavanjem i kratkim susretima poput ovog, sa sebi sličnima, loše postavljenim skicama za nešto veliko. Moj zavičaj je kolevka svih vanabija. Realnost nas uništava. Potencijali što su luđi, to su hranljiviji našoj još neizgrađenoj, bolnoj sujeti … Plitak koren crpi sve i za kratko vreme. Sve… Sve… Vrlo intenzivno… Da…

(Počinje.) Oko divlje deponije vremenom su se zapatile ciganske kartonske čatrlje. To je bio opasan kraj, što zbog divljih ljudi, što zbog njihovih pasa, crnih, crvenookih, onih što nikada ne laju. Smeće se sa vetrovima, koji su slobodno duvali južnim krajem grada, otvorenim prema njivama i industrijskoj zoni kao prema otvorenom moru, raznosilo po šumi, dvorištima seoskih kuća, poljanama, tako da su bele plastične kese trčkale i letele naokolo kao kokoši u nekom pitomom krajoliku gde naizgled ne vrebaju nikakve opasnosti. O, to je bilo srećno vreme nesputanog smeća, vreme gomila kesa, kartona koji je mirisao na kolače, izlučevina novog naselja, mirisa truleži i peći iz kafilerije gde su spaljivali domaće životinje, barica koje su nepodnošljivo zaudarale na izmet, životinjsku krv i otopljeno smrznuto meso. O, kako smo Vlasta, Milenko i ja sretno trčali poljanama posivele travuljine, korova, tog smeća prirode, udisali dim ciganskih vatri što nikad nisu gorele, ali su se stalno pušile, prohladnim zakošenim betonskim ostrvcima parkinga, kačili se na golove za lupanje tepiha, izvirivali iz podruma odakle je purnjalo iz cevi daljinskog grejanja mirisom kaca sa kupusom. Večito mokre vešernice u kojima su pralje crvenim rukama cedile prljave mrke krpe, a njihove ogromne grudi odskakivale iz dubokih proreza u naše opčinjene mozgove. Mahali smo, uzvikivali, nazdravljali, s visokih spratova ili ravnih krovova nebodera kao putnici na prekookeanskom brodu dok se nad nama otvaralo nebo iscrtano mlaznicama aviona, ptičijim strelovitim preletima, razređenim oblačnim masama, dok smo lutali našom prljavom šumicom, penjali se na gola drveta sa krošnjama od kesa, automobilskih guma i proždranih leševa bicikala, dečjih kolica, trazistora, televizora, o, kako smo, ne maštajući ni o čemu posebno, halapljivo udisali smrad našeg zavičaja želeći da nikada, nikada! ne prestane njegov zanosni zagrljaj!..

ANA: Posete mestima uspomena. Kakvo gubljenje vremena!

SVETLANA: Pazi s vremenom! Tu je njegova zamka! Nije uspevao da im ponovo priđe. Pomišljao je kako se verovatno ni za vreme stvaranja tih uspomena nije mnogo udubljivao u topografiju.

ANA: Mesta su zapravo bila ispunjeni trenuci.

SVETLANA: Ali oni koji su ih ispunjavali, ako nisu bili već mrtvi, samo su, sa vremenskom udaljenošću, činili te trenutke praznim, otrcanim ili potpuno pogrešno shvaćenim.

ANA: Mrzeo ih je. S tugom je razmišljao samo o mrtvima, o onima koji nisu stigli sve da pokvare.

DALIBOR: Zašto sam izbacio reč «pikantna» iz svog «Bučentora»? Zašto se kolebam i nemam hrabrosti za prve impulse? Ne žalim glumce. Oni imaju medije, politiku, najrazličitije modalitete javne pažnje. Neka nam bar ostave zadovoljstvo drame, potrebe da preko likova i sažetih događaja izrazimo nove predloge za filozofiju trenutka.

ANA: Možda ipak neka rutina? Pejzaži? Ljudi koji se sporo menjaju ili se ne uopšte ne menjaju?

SVETLANA: Hajde da pristanemo na taj dekor, scenografiju, ali ništa, zaista, ništa više. Knjige i metabolizam, to je ono pravo! Knjige i metabolizam – jedna ista stvar.

ANA: Loše je pročitao, još lošije napisao. Slegnuo je ramenima i rekao kako nema neke čvrste uzore. Ne zato što nije želeo da ih ima, već stoga što nije znao kako da im priđe i šta od njih da zahteva.

SVETLANA: Odustao je od dužih formi. Samo ono što je mogao detaljno skicirati za «dva popodneva». To detaljno značilo je: jasna struktura, početne rečenice, poslednji pasus, ključne rečenice/reči, neophodna pulzija koja «nešto» remeti, nema veze i ako ne znamo tačno šta…

ANA: On je antiintelektualni heroj. Njega, što je strašno, zanimaju intelektualne teme, ali o njima ili ne zna ništa, ili zna pogrešno. Jedino što ga raduje je brza, nekontrolisana vožnja po nizbrdici. Prirodni pejzaž za njega je jedino onaj koji brzo prolazi, kao život pred očima umirućeg.

SVETLANA: Naviru mi uspomene na njegove blamaže. Sećaš li se, Dalibore, uzeo si gitaru, vrlo loše si odsvirao i otpevao jednu kaubojsku pesmu iz vesterna sa Džonom Vejnom i Dinom Martinom. Onda si razgovarao s jednom upadljivo krupnom devojkom. U uzbuđenju si šrtcnuo kap pljuvačke koju tvoja usta nisu mogla da ukrote, i to pravo u njeno oko. Ona je savladala iznenađenje i gađenje, izvadila je maramicu i pažljivo obrisala oko.

ANA: Pogrešno je citirao i pogrešno taj pogrešni citat pripisao Sartru, pogrešno se posle izvinio (naveo je slabost sećanja, a ne svoje očigledno neznanje).

SVETLANA: Tekst je bio površan, aljkavo prekucan, pun pravopisnih grešaka, kontradiktoran u gotovo svakoj svojoj tvrdnji. Ipak, oni koji su ga čitali imali su ogromne rezervoare oduševljenja i očekivanja. Bilo šta, dajte nam bilo šta, poješćemo svako govno od tog vundrkinda. Čak i ona devojka kojoj je pljunuo u oko delovala je vedro i zainteresovano. Spremna za novo doba!

ANA: Demonstrirao je onu vrstu narcizma koju je iz dna duše mrzeo kod svojih protivnika. Bio je neradoznao kao dete koje zna da će uskoro umreti.

DALIBOR: Zalutali individualizam. Ravnodušnost, apsurd, povlačenje, odmak…

SVETLANA: Kako je moguće da ti kao jedan rasni proleter budeš tako kukavni buržuj? Šta su ti to uradili meka hrana i topli krevet!? Što si se prodao za večeru?

DALIBOR: Eh, da ti znaš!

SVETLANA: Šta? Šta da znam?

DALIBOR: Da znaš samo kakva je bila ta večera! Prste da oližeš!

ANA: Da se nisi usudio da ližeš prste! Da kažeš psu on ili ona! Da me smaraš horoskopom i analizom moje kante za otpatke, to jest mojom dokolicom!

Svetlo ponovo otkriva scenu i sve na njoj.

4.

(Pauza.)

DALIBOR: Plakao sam kada si me ostavila…

SVETLANA: Nisi bio jedini, ako ti je to za utehu…

ANA: Ja sam htela da se ubijem kada si me ostavio!

DALIBOR: A da li su tebe ikada ostavili..?

SVETLANA: Mene? Ne. Nisam im davala priliku.

ANA: …Mene su ostavljali milion puta. Prošlog meseca ostavio me je muž. Mačka me je ostavila u novembru. Pas me je ostavio, ne, ja sam njega ostavila i poslala u večni san, ali ostavio me je vodoinstalater…. Imate li, baj d vej, nekog solidnog, ali da ne dere?

DALIBOR: Oh…

SVETLANA: Zašto se niste lepo prodali kao ja?

ANA (Približava se Svetlani. Uzima njenu ruku i stavlja sebi pod haljinu. Svetlana je mazi, Ana uzdiše).

SVETLANA: Hajde, videću s mužem, kupiće mi kućicu na moru, tamo možemo živeti sve troje…

DALIBOR: Ne mogu. Ženim se.

(Obe žene zatečeno zastaju.)

DALIBOR: Da, jedna mala je zatrudnela, cura je iz dobre kuće, biće venčanja, u crkvi.

ANA: Zatrudnela?

DALIBOR: Da.

SVETLANA: Ali ti si sterilan!

DALIBOR: Da, i?

SVETLANA: A, znam. Mala je bogata, bićeš domazet.

ANA: Negde se kaže: Pizdohran!

(Obe se nasmeju.)

DALIBOR: Biću gazda! Videćete vi! Kad uzjašem izjutra konja i krenem u obilazak bespreglednog imanja! Ja i moj sin!

(Kao jaše. Zastaje. Klekne.)

Sine, sine! Vidi! Raširi svoje ruke sine, obujmi sav vidik, sine! Sve je tvoje. Kad te pitaju šta imaš, ti raširi ruke i reci: sve! Sve ovo je moje!

DALIBOR: Ali, sine. Ti ne postojiš. Vrati se u moju nesvest. Venčanja neće biti. Mala se uplašila, otišla na tajnu kiretažu kod neke štrokave babe i tamo na kuhinjskom stolu iskrvavila do smrti. Ja sam mladoženja-udovac!

(Plače.)

DALIBOR: Mila moja ženo! Sine moj! Avesalome! Avesalome!

SVE TROJE:

Pupčanik naš puca,

nema šava,

nema šava,

puca i ne zarasta

nikad više!

Sve se briše

što od tuge uzdiše!

Zatamnjenje, svetlo samo na Svetlani, crno-bele filmske scene ili fotografije prizora koji se opisuju u priči.

5.

SVETLANA: Moja prošlost je moja budućnost. Radujem se slikama koje su mi poznate jer će se izvesno tek desiti u nekoj stvarnosti za koju još uvek imam nekog razumevanja. Ja sam preživela plemkinja. Kao stara prečanska kuća sa divnom štukaturom. Moja krv je razređena. Ja sam bezdetna, blistava, davnoprošla, zanimljiva. Kao belepok razglednica. Nikada nisam ništa neprilično uradila, rekla ni pomislila. Ja svemu dajem ton i karakter. Prljave stvari preda mnom postaju čiste. Svet koji me slavi proslavlja u meni anti-majku! Šta mislim o sebi? Sve najbolje, uveravam vas!

(Počinje.) Moja baka je bila čuvena balerina. Imala je sumnjivu sreću da preživi oslobođenje. Jednog decembarskog dana, banula je grupa sovjetskih oficira i zatražila balerine. Baka se sa još nekoliko svojih drugarica pojavila u kostimima iz Labudovog jezera. Bile su kao pahulje u tom hladnom, mračnom pozorištu gde je gorelo par jakih preostalih lampi na pozornici. Čestice prašine vejale su nekako ukoso, pod tim usmerenim snažnim snopom svetla, kao sitan sneg koji se namah topi… Tada su oficiri stupili na scenu; objasnili su upravniku kako žele da upriliče jedno malo takmičenje. U pitanju je bila opklada i oficirska čast. Tako rekoše… Na jednom kraju scene postavili su čirak za sveće koji je do tada stajao kao deo neke stare, zaboravljene dekoracije, a na drugom su dovukli par rasklimatanih, prašnjavih, tapaciranih stolica. E, sada će oni (petorica mladih sovjetskih oficira) da uzjašu balerine (taj stil obično zovemo: na krkače) i one će brzo, najbrže što mogu, sa svojim jahačima da pojure prostorom između čiraka i stolica. Pobedniku, jahaču razume se, sledi sanduk čuvenog mađarskog šampanjca Terlei, pobedničkom grlu – život, a gubitnici ne dobijaju ništa osim zadovoljstva da na licu mesta pobiju fašističke kurve! Upravnik je pokušao da protestuje, rekao je nešto na ruskom posle čega su mu bez reči pucali u glavu. Premrle, uplašene, smrznute balerine nisu imale snage ni da puste glasa od sebe. Oficiri su ih uz šaljive, vulgarne komentare odvukli na startnu poziciju. To su, moram da kažem, bile veoma žilave balerine. Mogle su te da potegnu, nije da nisu, ali oficiri su bili teški, već su ih dobro hranili iz engleskih i američkih paketa, svi seljaci Istočne Evrope takođe su kljukali svoje oslobodioce; zatim, imali su na sebi uniforme, pištolje, čizme, stvari teške same po sebi….. No… Prvi je naskočio na balerinu koja se smesta srušila pod njim. Od toga bi se srušio i konj. Ništa, baćuška je izvukao pištolj i pucao nesrećnici u glavu. Sledeća četvorica su uzjahali, balerine su izdržale i trka je počela. Oficiri su uzvikivali i podsticajno zviždali kao da galopiraju kroz stepu: Iha, iha, ura, zviz-zviz! Krasiva maja! Baka je posrtala, ali je ipak nekako napredovala prema stolicama. Slovenka Majda je, ipak, bila nešto brža… Mala, krivonoga Majda… Punačka, malih, širokih stopala, a kukovi kao krma Titanika… Zašto da preživi jedna tako neautentična balerina, primljena, uostalom, iz milosrđa prema slovenačkim izbeglicama?.. Stvarno, zašto?.. Majda koja bi uvek kratko huknula pre nego što bi išta rekla. Kao da su sve njene reči bile iznuđena posledica neprijatnih scena… Baka je poslednjom snagom ušla u njenu putanju, spotaknula ju je i prestigla… Majdu je smesta ubio njen jahač… Ostale balerine završile su na isti način… Baku su zlostavljali do jutra i ostavili da umre, no ona je preživela… Godinu dana kasnije bila je u Moskvi na gostovanju sa svojim pozorištem… Bio je i Ždanov… Labudovo jezero…

 Osvetljenje se vraća na celu scenu i sve na njoj.

 6.

(Pauza.)

ANA: Velike teme dolaze kao neverica iz neopisive surovosti stvarnih prizora..!

DALIBOR: Nijednom nisi rekla da su oficiri bili pijani?..

ANA: Bili su pijani posle…

DALIBOR: Posle čega? Sanduk Terleija dobio je samo pobednik!

SVETLANA: Posvađali su se oko flaša i pripucali jedni na druge… Draga baka…

(Mala draga pauza.)

SVETLANA: Na zidu je njena i dedina fotografija, uramljena i pod staklom, uokvirena venčanim velom…

ANA: Voleli su se i pamtili samo ono dobro.

SVETLANA: Kao, na primer, prvo zajedničko letovanje u Zadru.

ANA: Tamo si se prvi put zaljubila.

SVETLANA: Baka i deda su jednog dana doveli nekog razrokog dečaka. Rekli su da je vrlo nežan i da pripazim na njega.

ANA: Hteli su da ga usvoje. Njihova rođena deca bili su ološ. Tvoj otac i njegova žena kojoj si zabranila da se naziva tvojom majkom!

SVETLANA: Ja sam ga tako volela! Mog brata-strica-moje dete! Imao je venčić svetlosmeđe kose na lepoj tužnoj glavici. I sada plačem kada se setim njegovih očiju punih bola. O, Dalibore! Dalibore!

DALIBOR: Nisam imao nikakve šanse. Bio sam neradoznalo dete. Mali uveli runolist. Detence koje je umrlo, a rodbina ga svejedno fotografiše kao da je živo. To su moje slike, one koje ti pamtiš, koje ovde dozivaš, tu malu podlu smrt, onu koju si volela kod mene…

SVETLANA: Ja sam te svuda sa sobom vodila. Učila sam te da bacaš oblutke u vodu tako da odskaču po deset puta. Jednom si mi se i nasmešio. Mili, mili moj!

ANA: On je umro. Sahranili su ga. Baka je tada prvi i jedini put zaplakala.

SVETLANA: Setila se male Majde!

ANA: Majde sa kukovima kao krma Titanika!

SVETLANA: Majde, lažne balerine!

DALIBOR: Nikada nisu prošli kroz Sloveniju… Nikada… Ni da me posete u VP 6550… A baš mi je bilo lepo tamo! Majku im…

ANA: …Nisu slušali ni Majdu Sepe…

SVETLANA: Deda nije gledao fudbal jer se tamo namerno sapliću…

(Zamalo da se ne nasmeju.)

DALIBOR: Ne preteruj…

ANA: Ruse su, međutim, oboje nežno voleli!

DALIBOR: To ti verujem!

SVETLANA: Bili su na čuvenoj sahrani Natalije Karpatove.

ANA: One što je živa bila mrtva, a kad je umrla oživela je?

SVETLANA: Na sahrani je plakao samo Dalibor. Svi ostali su bili čak razdragani jer je sirotici laknulo.

DALIBOR: Patio sam od hemofilije suza. Kad bih započeo, nisam umeo da se zaustavim.

ANA: Nijedan Rus moga detinjstva nije preživeo.

SVETLANA: Baka je udesila da svi Rusi na svetu umru za jedan trenutak. Za jedan treptaj koliko je potrebno ispaljenom metku da prosvira mozak male Slovenke, lažne balerine Majde. Rusi taj dan zovu Dan ruske tuge. Svaki pravi Rus umre zakratko tog i tog decembra kada su se labudice trkale za život.

SVE TROJE: Ah, krasiva maja!!!

 6.

ANA (U off-u.): Ja sam preživeli član jednog malog plemena koje će sa mnom u potpunosti iščeznuti. Svi drugi moji rođaci stradali su u pogromu 1944. godine tokom Ajhmanove kampanje. Moja majka se ubila kada mi je bilo deset godina. Bila je pesnikinja, napisala je zbirku Moja mala jidiš-mama. Svet koji mi je ostavila naučio me je da se stidim i nje i našeg porekla… Moja pohlepa za telesnom bliskošću, koju zli jezici nazivaju nimfomanijom, neutaživa je glad za ljubavlju, toplinom i nežnošću. Ne bih o majci, ne bih o sebi, ne bih o pokvarenom piscu i ofucanoj plemkinji. U nemogućnosti sam da ikome naudim. A, baš bih volela. Makar da vidim kako izgleda kada nekog baš povrediš! Čak i kada se iz sve snage potrudim. Ne ide. Isto tako, ono što misilim ne povezujem s nečim drugim.Ne ide.Jedan pokušaj, i gotovo. Večito sada. Kao jedno isto podne. Kao jedan isti dan. Ne ide…

(Počinje.) Masabumi Hosono, službenik japanskog Ministarstva trgovine, posle posete carskoj Rusiji i izveštaja o ruskoj državnoj železnici koji je pripremio po uputstvu ministarstva, obreo se u Londonu i nameravao preko Sjedinjenih Država da stigne u svoju otadžbinu. Kupio je kartu čiji broj je bio 237798, a koja je stajala 13 funti sterlinga. Novi Kraljevski poštanski brod pripadao je kompaniji Vajt Star Lajn, imao je blizanca po imenu Olimpik, a sam se zvao – Titanik. Hosono se ukrcao 12. aprila 1912. godine, dobio kabinu druge klase i uživao u odličnim uslovima koje je ovaj superluksuzni parobrod pružao svim putnicima, bez obzira na oštru stalešku podelu među njima. U noći između 14. i 15. aprila, Hosuna je probudio stjuart koji ga je pozvao da izađe i potraži prolaz do gornjih paluba kako bi bio blizu čamaca za spasavanje. Brod je tonuo i nije mu bilo spasa. Hosuno je ostavio detaljan opis poslednih trenutaka Titanika napisan na japanskom jeziku na hartiji koja je bila deo brodskog kancelarijskog materijala. Shvatio je da su čamci za spasavanje predviđeni prvenstveno za žene i decu, razmišljao je koliko će nedostajati svojoj supruzi i deci, i kako da poslednjim trenucima svoga života ne ukalja čast svoje, inače na čast veoma osetljive, domovine. Ipak, nije gubio prisebnost i razmišljao je o tome da ne propusti priliku da se spasi ako ga to neće koštati prevelike blamaže. Iznenada, u čamcu broj 10 mornar je uzviknuo sudbonosno: Room for two more! Hosuno je stajao kao ukopan i čekao sa glavom punom brzih i nepovezanih misli. Fokus je ipak bio jasan. Jedan čovek je izleteo pre njega i uskočio u čamac. To je bilo dovoljno, službenik japanskog Ministarstva trgovine već je bio u spasonosnom čamcu koji se sigurno spuštao na kao ulje mirnu površinu Atlantika. Posle dva sata ukrcao se na spasilački parobrod Karpatija. Hosono dospeva u njujoršku luku 18. aprila. U Njujorku, u predstavništvu Japana, pozajmljuje novac, nastavlja put do San Franciska, ukrcava se na brod i, najzad, stiže kući. Tamo je dao nekoliko intervjua. Ubrzo se na njega stuštila prava provala osuđujućih komentara i prozivanja. Preživeti katastrofu, a usto biti muškarac, bilo je više nego moralno upitno. Džozefa Brusa Ismeja, direktora Vajt Star Lajna, koji se takođe spasao, štitili su reputacija, pložaj i novac. Bilo je mnoštvo svedoka da je Ismej mnogima pomogao. Hosono je bio samo stranac za kog ne bi bilo šteta da je završio na preko tri kilometra dubine. Zbog stigme koja ga je pratila i opšteg gnušanja japanske javnosti, Masabumi Hosono je umro kao slomljen čovek. Kasnije je otkriveno da je u etici japanskog društva, od polovine 19. veka, došlo do izvesnih promena uslovljenih američkim infiltracijama orijentisanim na tehnike samopomoći naglašavanjem da je odgovornost prema sebi veoma važna i da bez nje nema ni odgovornosti prema drugima. Naknadna odbrana Hosona je istaknula kako ni klasični Bušido-kodeks nigde ne potcrtava višu etičnost u prvenstvenom izboru spasavanja žena i dece. Hosonov dnevnik sa Titanika doskora bio je strogo čuvana porodična tajna, dok se najzad njegova unuka Juriko nije odlučila da ga objavi. I tako… Ništa od ovoga ne bi bilo poznato da Džems Kameron nije snimio filmski superspektakl koji je opštu pažnju sveta usmerio na ovu katastrofu…

Osvetljenje se vraća na celu scenu i sve na njoj. Projekcija tri porteta, Ane, Svetlane i Dalibora, distorzirana i prenaglašena u detaljima kao na Kokoškinim slikama.

Anin glas. Posle „jidiš-mame” glas postaje Svetlanin, pa Daliborov, onda se sve pomeša, sva tri glasa u mešavini šapata, glasnog i molećivog tona na „i mene”:

 Razmislite…

 Setite se moje male jidiš-mame…

 I mene…

 I nas troje smrznutih zaboravom…

 I mene…

 I mene…

 I mene…

 Milenko i Vlasta…

 Krasiva maja…

 Masabumi Hosono…

 I ja…

Mi nikada nećemo otići odavde.

Ovaj stan je naša grobnica.

Zauvek ćemo govoriti o nemogućim mogućnostima.

O neproverenim i stalno novim sećanjima.

O danima koji nam toliko znače, a koje nikada nismo imali.

Sebi ugađati, sebe voleti, samo sebi služiti.

Ja toliko volim sebe da mi je nemoguće bilo šta pomisliti.

Ovaj svet nije stvoren za naše privatne interese.

Nelagoda je prirodna reakcija na život u ovom i ovakvom svetu.

Ne dam nikom svoju budnu pospanost!

Udobnost je zakon!

Šetam svoje kuče. Ono ima ime i njemu kažem “on”, a ljudskom smoru kažem “to”.

Ponosni na sebičnost.

Sebični na ponos.

Ne ide…

Ne ide…

Ne ide…

(Tama pada na celu scenu. Njih troje ostaju odvojeni, zaboravljeni u tami, napeti, nesposobni za bliskost… Mrak.)

Kraj