GKC  UŽICE                                                       

PRIKAZ – PROZAONLINE

   21/22/23 OKTOBAR  2021.

 Ključ uspeha svIh, i ne samo muzičkih manifestacija, leži u odličnoj organizaciji, koju moraju činiti posvećenici, zaljubljenici u odredjeni saund, bluzrok u ovom, užičkom slučaju, gde već, evo, dve decenije egzistira najznačajniji urbani muzički dogadjaj i ne samo u zapadnoj Srbiji, i taj je, van svake sumnje In Wires, International Bluesrock Festival, u koji su sebe ugradili Šmit, Šomiboj, Džoš a poslednjih godina i lady Jelena Vasović, aktuelna direktorka Gradskog kulturnog centra. I mada u krizi, iz razloga medijskog zapostavljanja i društvenopolitičke situacije koja ne pogoduje rokenrolu, ne mali broj mladih se ipak našao na svirkama ovogodišnjeg festa,  tu se pre svega radi o grupaciji koja se otrgla, otela masovnoj kontroli uma, kapirajući da je rokenrol sloboda koju žele, adrenalin koji ih pokreće, a upravo im In Wires nudi sve to. Odati priznanje ekipi koja čini, da se tako izrazim, organizacioni odbor ovog, je ne samo  korektno nego i obaveza, pa tako ni ovog puta ne mogu izostaviti ekipu onu (mada se ponavljam), Šmit, Šomiboj, Džoš i Jelena, bez kojih, ruku na srce, festivala ovakvom formatu, ne bi ni bilo, a koji je, danas, prepoznatljiv brend grada, jer ugradili su sebe, svoj život i egzistenciju u ovu, izuzetnu muzičku smotru. Uvodne večeri (21.10.) je u 19.00 h otvorena izložba aktova i crteža Užičanina Radojka Laka Veselinovića. O toj je govorio istoričar umetnosti Dragiša Milosavljević, rekavši, izmedju ostalog, kako je autor završio samo njemu znanu umetičkolikovnu školu, da pripada grupaciji onih samosvojnih, onih koji nisu imali uzore te da upravo tu leži sva njegova umetnička veličina. Potom je draga nam voditeljka Ana Milošević sa gostom, Živkom Ivkovićem podsetila na Branka Marušića Čuturu, nedavno preminulog, najstarijeg jugoslovenskog rokenrolera i njegovu bogatu karijeru od 1958 (gde se javlja kao član dua Kosovac sa Časlavom Pješčićem) a kome je i posvećeno ovo, prvo, uvodno fest veče, okončano dokumentarnim filmom o Čuturi. Usput, našao sam se sa Pedjom Jovanovićem, koautorom  (sa Banetom Loknerom) dva naslova ‘Rokenrol u kandžama interneta’ koji je najavio i treći deo ovog, po svemu, ne samo jedinstvenog nego zbilja zanimljivog štiva. Istaći ću  da je diploma – zahvalnica vezana za prisustvo na svih dvadeset dosadašnjih In Wires festivala te afirmaciju istog, uručena Čačaninu Milošu Trifunoviću Zecu, u prave ruke, što bi rekli. Naredne, dakle druge fest večeri (22.10.) je užička, sada već legendarna psihodelična rokenrol grupa HIGHLANDERS, u već ustaljenom onom sastavu (Šomiboj, Mat, Ajk i Mik) odsvirala koncert za pamćenje, a zašto za pamćenje, to iz razloga jer ovaj kvartet ne zna podbaciti, što i ne začudjuje obzirom na dvadesetogodišnju karijeru. Čuli smo Embrionic Jorney (Mik solo), Big Mama Boogie/Yer Blues/I’m Crying/I Put Spell On You/With A Little Help From My Friends (uz malu pomoć ex člana negdašnje užičke grupe Kilo i po, Djoka Vasića), potom imamo Hoochie Koo /Long Time Gone/Nantucket Sleighride i Down Down. Na stejdžu su potom članovi grupe CROSSROAD BLUES BAND iz Prilepa (David Neškovski – gitara i vokal, Ljupčo Šiloski na bas gitari, Zoran Nasteski za bubnjevima, Branko Neškovski na solo gitari te Aleksandra Trajčevska i Viktorija Stojčevska kao prateći vokali. Grupa je formirana 1998., svirali su bezmalo širom Evrope, repertoar njihov je zasnovan kako na autorskim tako i na skinutim stvarima, uglavnom u bluzrok maniru, a čuli smo Kade e krajot (Gde je kraj)/Blues Over Took Me/Mary Had A Little Lamb/Pride & Joy/ Crossroads itd. Reakcija prisutnih, koje su Prilepčani oduševili nije izostala, nagradjeni su dugotrajnim aplauzima nakon svake odsvirane. Zagrebačka rokabili grupa MISSISSIPPI QUEEN, u sastavu Don Karlos Starčević vokal i akustična gitara, Jurica Štelma na kontrabasu, Gvozden Šopp na gitari te Krunoslav Krapec  za bubnjevima je prisutne takodje digla na noge izvrsnom jednom svirkom, upotpunjenu Don Karlosovim koketiranjem sa prisutnima. Misisipi Kvin radi od 1989., za sobom imaju nekoliko autorskih albuma, snimljenih za londonsku Rhythm Bomb Records diskografsku kuću. I ova grupa je svirala širom Evrope, a na In Wiresu su se predstavili stvarima Oh Yeah/We’re Gonna Bop/Rockabilly Heaven Bound/ autorskim, te skinutim Cry Cry Johnyja Casha, Blue Blue Day i Sea Of Heartbreak Gibsonovim, Oh Baby Baby Barnetovom itd. Originali u svakom smislu, grupa Misisipi Kvin je zbilja ostavila odličan utisak. Završne večeri, dakle u subotu 23.10. uvod je pripao lokalnoj, UŽIČKA REPUBLIKA, koja je, samo po nazivu novo ime na sceni u ovom gradu, a preteča ove je grupa Arhivska zabava, koja je prašila po rock prostorima lokalnim poslednjih desetak godina. Grupa se ne drži isključivo rokenrola, pa tako na repertoaru imaju i soul/bluz/fank numere. Čine je Predrag Popović vokalni solist, Željko Dimitrijević gitarist, Marko Majkić basist, Vojkan Aleksić bubnjar, Luka Djuričić klavijature te Ana Božilović i Ivana Mijatović bek vokali. Čuli smo Superstition/Miss You/Money For Nothin’/Don’t Worry Baby/I Shot The Sheriff itd, a po pruženom sam ubedjen kako se ovde radi o vrsnim muzičarima, te da će tek u vremenu ispred pokazati svrsishodnost svog delovanja. Posebno poglavlje ovogodišnjeg ovog, dvadesetog, jubilarnog In Wiresa, su predstavljale grupe Nikola Čubrilo Band te grčki, Blues Wire iz Soluna. Beogradski NIKOLA ČUBRILO BAND sam imao priliku i ranije slušati, pogotovo njihov cd album Going Down The Road, izdanje Računajte na računare Records/Time Machine Music diskografske kuće, čini mi se iz 2018. te sam već tada stekao utisak o izvrsnom jednom gitaristi Nikoli Čubrilu, i evo, uspeo sam da ih čujem uživo. Dileme nema, grupa je mnogo ubedljivija uživo, eksplozivna jedna svirka, Čubrilov očigledan napredak u gitarskom umeću je primetan, siguran sam da će u vremenu nadolazećem stasati u respektabilnog jednog, uz napomenu da je na ovom koncertu imao odličnu podršku ostale dvojice iz grupe (Stefan Jocić na basu i Dimitrije Mojsijević za bubnjevima). Čuli smo autorske Unlucky Man/Far Away/Life Was Two Whiskeys te skinute Shortin’ Whiskey, Woodoo Chile itd. Treći sastav koji je nastupio te, završne večeri su naravno grčki BLUES WIRE u sastavu Elias Zaikos gitarist i vokal, Sotiris Zissis na basu i Niki Gourz za bubnjevima, jedina žena u ovom. Grupa je formirana 1983. pod nazivom Bluz gang, da bi 1986. promenili naziv u današnji. Svojim gitarskim umećem, Zaikos je potvrdio da je u samom vrhu takvih, te je, ovo, drugo inače gostovanje solunskih bluzera u jedva dočekano, imajući u vidu reputaciju koju uživaju. Nekako, za tili čas se prostor ispunio, uz ipak, poštovanje protivpandemijskih mera. Zaikos je je plenio svojom svirkom, digao je na noge prisutne, zaigralo se čak, a nakon odsvirane Locomotve Breath, imali smo pravu pravcatu euforiju. Čuli smo Little By Little/Up The Line/Foolish Pride/Albatros/One Way Out/Wait On Time/Sing My Song/Too Rollins Stoned/Booldog Boogie/Breznitsa i već pomenutu Locomotive Breath grupe Jethro Tull. Tenzije nisu splasnule ni nakon koncerta, na stejdžu su se potom našli Shommyboy, Nikola Čubrilo …. Together su, sa Zaikosom odsvirali Help Me i Got My Mojo Workin te se na najbolji  način oprostili od prisutnih. Long Live In Wires!   

25.10.2021.     

Foto – ŽIVKO IVKOVIĆ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *