GEOPOETIKA                                                                                                                     PRIKAZ:

    BEOGRAD                                                                                                                       ŽIVKO  IVKOVIĆ

        2021.

  Imamo ovde predgovor Adama Koena i pogovor Vladislava Bajca na bek korici, te se, vezano za potonjeg setih kako se njegovo  ime dovodi u vezu sa naslovom Snaga robova (izdanje BIGZa iz 1981.) i prevodom iste, kao i ostale naslove Geopoetike (Divni gubitnici, Omiljena igra) gde se javlja kao glavni urednik. Tu je i Vladimir Kopicl koji je preveo The Flame, a ovo sve iz razloga onog, uglavnom nigde ni reči o prevodiocima, recenzentima i urednicima ovih rokenrol izdanja pa Im evo, na svoj način odajem priznanje, zahvalnost, jer, ko zna da li bi svi ti silni naslovi stigli do nas da nije njih.  U podnaslovu ovog  ‘Pesme, beležnice i crteži’ njegov Alen piše da ovde izmedju korica imamo sve što je Lenarda Koena održavalo živim, omogućavalo mu disanje do dana poslednjeg. I da, stoji dalje kako je pisanje Koenova jedina uteha, istinski cilj, onaj pesnički, jer ništa ga poput religije, žena, slave, droga itd nije dizalo kao pisanje. Po urednicima izdanja ovog, knjiga sadrži tri poglavlja, prvo, ono, sa šezdeset i tri songa, potom drugo gde su zastupljene samo stvari sa njegova četiri albuma te zaključno, treće sa zapisima iz njegovih beležnica, i to od tin dana pa do poslednjeg mu daha, da se tako izrazim. Pa tako, u jednoj odo onih, proznopoetskih ‘Jagnjeći kotleti’ stoji : ‘Ako bog nije želeo da jedni druge jedemo, zašto nam je meso učinio tako slatkim’! Izvesti iz ovog, odredjeni zaključak ili poruku nije, uopšte nije u domenu enigmatsog onog, kao i u narednoj ‘Kasno je za menjanje’ (kasno je da se ljudi posrame za ono što rade …)! Koenove aluzije na zbivanja u svetu, bol nanesen čovečanstvu od šačice samo onih koji su maskrivci i sledbenika im su nedvosmisleno direktne čak, pa se tako i ne moramo vraćati na pojedine ne znam koliko puta, zastati samo, zamisliti se, je sasvim u redu. Uz Dilana je, nema tu nikakve sumnje, najznačajniji poet svoje ere, delo njegovo ostaje forever, e sad, u kojoj meri će biti eksploatisano, zavisi od više faktora, mada se plašim današnjih onih, krah krojača. U onoj, ‘Šta će biti 16.02.2003. godine’ Koen govori o milionima ljudi na ulicama koje vojska i predsednik U.S.A. ne mogu zaustaviti i kontrolisati, jer, masa će se uvek protiviti ratnim sukobima, boriti protiv tih i planova iste administracije o formiranju 4. Rajha, navodno marginalizovanje, u stvari podršku Jevrejima, stvaranju ratnih žarišta svugde po svetu itd pod plaštom ofucane već demokratije jer su takvi bezosećajni, nemaju ni malo razumevanja za razvoj dogadjaja i posledice. Drugi deo Plamena naslovljen sa ‘ Pesme ‘ je uglavnom vezan za ljubavnu tematiku, gde niko kao on ne piše – peva o ljubavi (Legli bismo da podelimo žmarce pod mrežom za moskito komarce i dok brojanje ne bi ni počelo, proživesmo vekove ucelo), te ostaje utisak da je Koenovo napisano proizvod doživljenog, okruženjem i društvenopolitičkom situacijom, koja, puna nepravde, surovosti američke svakodnevice, jednostavno emotivca poput njega pokrenu, a rezultat je napisano mu tokom karijere, duhovni nemir je talasao njegovu dušu, nagonio ga na pisani odgovor svemu gde je video tu, nepravdu već. Okružen usamljenošću, većim delom svog života, neophodnom iz razloga posvećenosti pisanju, Koen je tako pružio svoj književni maksimum, mada se mora priznati da je ta u dobrom delu naslonjena na veru njegovu, predaka njegovih, uz, nezaobilazno ono, hineni hineni ili spreman sam, sa hebrejskog prevedeno ili tako nešto, no i bez te ćemo se uvek vraćati na štivo  njegovo, zastajati povremeno nakon pročitanog. Koen se držao svoga puta, kao u songu sa istoimenim naslovom, moleći se za onog koji nije dorastao zadatku, za onog ko je osudjen i  zna da će biti streljan … , drži se svog puta kroz bol daleko stvarniji od tebe i to je kao uputstvo za življenja upotrebu, a povremeno je i verski skeptik, što ćemo naći u belešci od 11. avgusta/kolovoza 2000. gde stoji: I svaka sveta reč bi izokrenuta ne bi li služila pohlepi i gušenju uma… , a opake gadosti se uzdigle da vladaju i propisuju … U zapisima od 18.12.2011. (Palisade), ovde, potkraj knjige napisanim autor potvrdjuje moć pesništva i rokenrola uopšte (Beba plače u kolevci, ljubavnici su raskinuli, ali samo muzika ima moć, pa obrati pažnju na priče. Ostario sam, na sto načina, ali srce mi je mlado & još svirku vrti na temu ljubavi, na temu smrti), a to, da je muzika i generalno naznačajniji izum čoovekov, i nije neka nepoznanica, Te su ponajmanje svesni oni koji na tom polju i pruže ponajviše, no svet ih, kao velikane po pravilu doživljava posle smrti, a što je u čovečjoj srži, biti, ili kako god već. Ono, u starosti čovek zaključi kako su se snovi, mladalački oni, istopili, pretočili bolje u nikad ostvarive, možda delimično samo ali velikani poput autora ovog naslova to kapiraju, te ostavljaju svoj stvaralački opus u baštinjenje koji dovoljno sasvim govori o ličnosti njegovoj ali i porukama naravno. Da je poživeo, istrajavao bi i dalje, pisao i pisao, no, na žalost, sve ima svoj kraj, koji mi, njegovi poštovaoci nikako ne možemo prihvatiti jer, jednom velikan, zauvek ostaje taj i hvala mu. Koen je, potpuno svestan življenja u svetu isprazne svakodnevice, koja, nikako nije izazov za kreacije nadolazećih onih, tin generacija, te svojim štivom pokušava svratiti pozornost na prohujalo barem, uz,  ne ponovile se, te, greške čovečanstva,  poruke i posledice iz proživljenog mu, poezije sa ukusom života. Uz zahvalnost najsofisticiranijoj domaćoj izdavačkoj kući, Geopoetici, koja je u svojoj ediciji Notni spisi uvrstila i ovakav jedan književni biser, preostaje nam nada da će  u vremenu ispred potvrditi izuzetno visok renome koji uživa medju domaćim rokenrol konzumentima.

26.11.2021.