TEKST: Vesna Disić

      Postaviti danas takvo pitanje možda zvuči nesuvislo, ili čak jako čudno. Opšteprihvaćene sintagme i tvrdnje o ljudskim pravima toliko su, naoko, poznate. „ Žene treba da budu ravnopravne sa muškarcima u svim segmentima života, žene za svoj rad moraju biti jednako plaćene kao i muškarci, žene u jednakoj meri treba da participiraju u donošenju političkih odluka.“ Medjutim, ako zanemarimo teoretsku podelu na „prvi val feminizma“ (borba krajem devetnaestog veka za pravo na rad i pravo na glasanje) i „drugi val feminizma“ ( 60~te i 70~te godine prošlog veka, prvenstveno u USA) i objektivno sagledamo gde se trenutno nalazimo u pogledu prava žena, videćemo da i u teorijskom, a i praktičnom segmentu vlada pravi haos. Ženska prava se na dnevnom nivou skandalozno, i to od predstavnica ženskog pola, dovode na ravan rasprave da li je pravilno reći psihološkinja ili nije, da li je seksistički pričati vic o plavušama, da li je seksualno nasilje i  prisustvo pornografije na svakom koraku i sličnim temama. Naravno, u nekom idealnom svetu gde su problemi stigmatizacije, besparice, pa čak i gladi potpuno  nepostojeći, ovakve „feminističke teme“ bile bi više nego dobrodošle. I sad bi neko uman konstataovao da je na ovakvim primerima vidljiva taktika podizanja dimne zavese, tj. skretanje pažnje javnosti, sa stvarnih problema, na irelevantne. Da, jesu to dimne zavese, ali te dimne zavese naširoko raspiruju upravo žene i to žene koje su u svojim domenima rada postigle nivo eksperta. Kakva paradoksalna činjenica, koja nesumnjivo raduje one koji podržavaju mizoginiju, bili to muškarci ili žene. Ali, budući da verujemo da je mizoginija, kao uostalom i mizandrija relativno retka ili pak duboko sakrivena mehanizmima socijalnog pritiska  razmotrićemo tezu koja može, u početku, biti jako radikala. Teza je da je feministički pokret, u svim svojim formama danas izvitoperen do te mere da je uputno razmotriti tezu o ukidanju pokreta u celosti. U stvari, ne bi ni bilo reč o ukidanju pokreta, jer de facto i de jure on  opstoji još u nekim enklavama intelektualnih krugova i u svakidašnjem životu poprima karikaturalne oblike, gde se pop ikone svrstavaju na listu „pentnaest naujuticajnijih feminističkih boraca „ u istoriji. Kako drugačije objasniti da je pop ikona Madona na toj listi zajedno sa recimo Simon de Bovoar. I da je na toj listi i Andženina Džoli, obe bez sumnje trend seteri dominantnog pokreta, u kome se jasno pokazuje  da je žena seks simbol, istina ponekad hrabar i samostalan seks simbol, koji je sposoban da sam sebi osigura novac za egzistenciju, ali koji po svom habitusu i izgledu i stilu života predstavlja misaonu imenicu za milione žena, a za mnoge od njih i predmet zavisti. Da li se te dve ikone pop kulture  umetnute na tu listu da bi se obezvredio rad istinskih“borkinja“ za ženska prava  je pitanje koje nas direktno vodi do neke nove teorije zavere, a ne želeći da uplivavamo ovim tekstom u takvu vrstu razmišljanja ~  ostavićemo čitaocu da sam prosudi koliko su šiljate grudi i mrežaste čarape doprinele oslobađanju žena na našoj planeti. I koliko njih je sledeći takav „model oslobođene žene“ završilo u mračnim lagumima prostitucije, pornografije, trgovine belim robljem. I da li su nositeljke tog ikoničkog stila svesno ušle u zamku stvaranja iluzije za milione žena, da će otkrivajući svoje telo, svoj um i dušu postati „slobodne“. Ako su to učinile svesno onda možemo razmotriti tezu da su žene iz nekih drugih društvenih miljea, koje savremena sociologija vidi kao „ tradicionalne“  otpornije na kvazi oslobodjenje koje nudi mas kultura, i da su time sačuvale nadu da je kontakt normalne žene s normalnim muškarcem moguć i dobrodošao. Kontakt koji neće imati formu borbe, zavodjenja ili dominacije,borbe u kojoj žena snažno, otvoreno i lukrativno koristi svoju seksualnost zarad financijske ili neke druge dobiti. A nije nepotrebno naglasiti i činjenicu da su u toj borbi mnoge „savremene žene“ koje su sledile „trendove“ platile vrlo visoku cenu, gubljenjem nekih prerogativa ženstvenosti pre svega. Prvo što je stradalo na tom talasu oslobodjenja, a bilo je korisno i lepo je stid. Stid je prognan i danas se , bar u „zapadnoj civilizaciji“ smatra anahronim i čak štetnim, i vidi se iščitava kao znak „ nedovoljno zrele ličnosti“. Da li su u tome učestvovale i feministkinje, naglašavajući da žena mora osloboditi svoju seksualnost neuputno je pitati. Jer je jasno da jesu. I odista, evo već četri ili pet decenija  golo poprsje je znak „oslobodjenja“: kakva tužna činjenica za sve žene moderne civilizacije , koje zaboravljaju da su vekovima i vekovima afričke žene slobodno šetkale polugole i da im niko zbog toga nije prilepljivao na čelo orden „osloboditeljki“. Možemo se i duboko zamisliti i nad činjenicom da živimo u svetu u kom istovremeno postoje žene piloti, kosmonauti, doktori nuklearne fizike, ali i milioni žena koje žive u patrijarhalnim sistemima gde im je pravo na potpuno obrazovanje uskraćeno. I u takvom svetu opravdano je postaviti pitanje: da li je feminizam bio „skrojen“ samo za odredjen sloj žena iz konkretnih društvenih miljea, konkretnih etniciteta i zašto se taj model borbe za „prava žena“ pretvorio u neku vrstu opresivnog vrednosnog koda, gde svaka žena koja nije u skladu s prototipm „modernosti“ biva stigmatizovana kao „zaostala“. I stigmatizuju je upravo „moderne žene“.  Dakle, teoretski gledano možemo postaviti i tvrdnju da je danas modelovanje žena prema poželjnom ponašanju više u rukama „komesarki feminizma“ nego u rukama autoritarnih predstavnika muškog  roda. Po prvi put u historiji  ženski pol predstavlja varijetet koji ima ekstremizovane oblike, od prototipa tradicionalne uloge žene ( submisivne domaćice i majke, bez ličnih sredstava za život i po pravilu bez privatnog vlasništva) do „super žena“, sposobnih da vode kompanije, političke stranke, pa i države. U tom širokom spektru feminizam traži neki zajednički imenitelj za sve žene i time se determiniše kao biologistička teorija, zasnovana na činjenici da sve žene dele  isti, ali mali broj bioloških datosti, koje ih čine „sličnima“…reč je o teškoj zameni teza, jer objektivnijom analizom lako uočavamo da je po svom psihološkom profilu „moderna, uspešna žena“ (pogotovo na Zapadu) sličnija „muškarcu u suknji“ nego  predpostavljenim , biološki bliskim pripadnicama svog pola , koje često uz prisilu slede „tradicionalan stil života“. Ponekad treba i pojednostaviti stvari i ustvrditi da feminizam savremenog doba nije ispunio očekivanja kako žena, tako i muškaraca. Dobili smo kao rezultat „surogat žene“, žene koju svoju osvojenu političku i društvenu moć koriste kao direktno oružje protiv „neosveštenih žena“. Naime, danas procenjivanje o kompetentnosti žena za neki posao takodje rade žene i time aktivno učestvuju u daljem urušavanju položaja žena na nivou statističke većine. U pogledu zaštite prava tih žena, koje su socio~ekonomski zavisne od muškaraca ili društva treba reći da „aktivne borkinje za ljudska prava žena“ koje danas dejstvuju kroz institucije nisu ništa drugo nego instrumentalizovani malj kojim društvo udara žene iz najsiromašnijih slojeva, ostavljajući i njih i njihovo potomstvo na marginama društva. U svetlu te tvrdnje feminizam treba gledati kao retrogradan pokret, sa lažnim ciljevima i nikakvim uticajem na relativno brzo poboljšanje statusa onih  žena koje se sklanjaju od borbe za moć, i koje samo žele život dostojan ljudskog bića. I u tom svetlu tragična je činjenica da orudje za borbu za prava žena, a to je bez svake sumnje  bio feminizam ~ postaje orudje za novu stigmatizaciju žena, prevashodno iz radničkih i poljodelatničkih slojeva. I da li nas to vraća Aristofanu, koji je još u antičko vreme ismevao „žensku solidarnost“, ostavljajući Lisistratu samu, izdanu upravo od predtsvanica svog pola. Ta vrsta izdaje i danas je vidljiva, ako samo malo bolje pogledamo ponašanje onih žena, koje sa pozicija moći, raspolažu životima pripadnica  (kreirajući modele „društveno poželjnog ponašanja“) svog pola s gotovo istom okrutnošću kakvom su njihovim životima raspolagali muškarci u vreme kad je sva društvena i politička moć bila u njihovim rukama. Dakle , u savremenim društvima broj žena koje participiraju u donošenju društveno važnih odlika je nesumnjivo porastao, ali proporecionalno tome polažaj žena nije bitno bolji, a u nekim segmentima je i gori, nego pre famoznog „oslobadjanja“. I to nas može dovesti do zaključka da bi danas većina „običnih žena“ na pitanje da li žele da ih profeministički pokret i njihove liderke „brane“ zasigurno odgovorio „Nikako i ne …hvala“: