J: Što me pitaš o devedesetim, zar ti nije jasno da nisu ni prošle!? Zlo ne prolazi. Samo se presvuče, pritaji, uljuljka, a onda počinje. Tamo gde je stalo. Bljuje mržnju! Neguje patnju! Kupuje status! Ne pita pošto je! Nagrađuje nakaradnost! Nakaradnost onda uobrazi da je mera svega! Plaši čestitost! Čestitost onda digne ruke i preda se! Eh! Ne pitaj me više, da ti ne bih odgovorio onim Đoletovim nepristojnim imperativom, ipak sam ja sačuvao čestitost i amanet svog babe.
O: Devedesete! Najbolje godine. Keva krenula u biznis. Jedna radnja, pa druga, pa treća… Imao sam svega u izobilju! Prvobitna akumulacija kapitala, beše li to to? Moja baba gunđala i ponavljala da je rat nekom brat, a oteto prokleto, keva na to uvek frkisala, i to kvari uspomene na devedesete. Mnogo sam voleo svoju babu. Zašto nije volela Slobu, nisam se trudio da saznam.
M: Ja im neću oprostiti što su mi, kao pomoć, utrapili prašak za veš, a u prašku bilo gipsa, pa mi crkla mašina, crkli dabogda.
V: Salamu podrigušu, što je moj stari donosio iz Rumunije, ne opraštam. Embargo kolač i nije bio loš, tri mleka za platu, ej, samo toalet papir u radnji, rečenice koje su strujale kroz svaku kuću i urezale se u podsvest i izbiju nezvane tek da podsete.
G: Slobo je bio najlepši čovek i samo on je branio srpski narod, i dok živim, plakaću za njim, eto.
N: I sad se sećam poziva za vojsku mom sinu, a ceo grad podrhtava od Vukovara, a daleko smo, drhti i moja utroba majčinska i ključa bes jer im ne dam sina. NE DAM! Šta se smeješ? Znam da znaš kako sam ih sredila kad su zakucali na vrata u sred noći. Naravno, bio je to dečiji pištolj, onaj na vodu, uperila sam ga u njih dvojicu, i rekla da sledeći put pucam, jer ne treba mi život bez sina, rekla i da znam gde su oni sklonili sinove, a stvarno sam znala, onaj lanac na mojim vratima, tek malo odškrinutim, zveketao je od mog podrhtavanja dok su odlazili ti vesnici zla koji su majke zavijali u crno. Njima ne opraštam. Jesu li sami sebi oprostili!?
C: Svi iz sela šalju pakete svojoj rodbini, brat, ja i naša deca šaljemo mojoj Senadi, drugarici sa kojom sam drugovala svakog leta u Bosni, šaljemo i kričimo onima koji prate kamion da lično nju moraju naći jer…
B: A onaj primitivac, ona zamlata zaustavlja mene na stepeništu firme i pita me otkud mi tako lepo srpsko ime, što miriše na bosiljak, uz to izdajničko mrsko tuđe prezime. On mene da preslišava, on!?
D: Dubrovnik im ne opraštam! Zar na Dubrovnik da pucaju, nesoj, đe im je pamet, izrodi.
A: Onu kolonu im neću nikad. Onu nejač i onu starost sa smežuranim rukama i pogledom bez gledanja.
Z: Kad ja iz Vojvodine zovem, jer me zamolio drug iz Sarajeva, njegovu snaju u Ljubljani, da joj javim da im kuća nije srušena, samo jednog dela nema, ja Hrvatica, tražim Srpkinju koja je udata za Muslimana, a decu i sebe sklonila u kući Slovenca. I to su ti devedesete, godine koje su proždirale Jugoslaviju!
R: Čuj, čuj, ti bila ugrožena, ma šta mi reče, nisu ti titlovali filmove na ćirilicu, sad ću plakati, kućnog mi sveca, plakaću zbog te ugroženosti.
M: Sve spaljene kuće, sve puteve zarasle u travu, sve kafe nepopijene sa starim komšijama, sve nove adrese i noći bez adresa, neću im zaboraviti.
S: Povampirenje onih, što su pritajeni čekali svoj trenutak da se nečije krvi napiju, da ubijaju i poravnaju račune, ne može se zaboraviti, ako si i mrvicu čoveka sačuvao u sebi. Zbog te mrvice, neka svaki zločin, svačiji, bude kažnjen. Ljudi da budemo, opet.
Ž: Bombe. To ne opraštam. Hej, na kraju 20. veka, oni po nama bombama! Gde su im zeleni stolovi bili, gde mudrost i razboritost, gde čojstvo?
T: Tako mi boga, istinu zborim, kad su se ono vozali avionima i većali šta će biti sa nama, želio sam da padne avion i spasi nas zla, nek mi je bogom prosto.
K: Žute dunje, eto, kad već pitaš, iz Stambola, to ne opraštam. Kad su je ponovo počeli puštati na radiju, plakala sam kao dete, plakala…Oni meni muziku da cepaju, oni meni šta može, šta ne može, ej!
Č: Povampireni nacionalizam ne opraštam!
D: Rekoh ti, septičku jamu u koju su nas gurnuli, i slamku koju su nam gurnuli u usta, kao da dišemo, a odgore pišaju, i njen smrad koji guši i danas, neću i ne mogu da zaboravim! I ko im daje pravo da mere moj patriotizam!? Kao, oni patriotizam izmislili.
***
N: Znam da me uvek opomeneš da ne prelazim u sledeći vek, pa strogo učiteljski podvučeš da se naučim da slušam pitanje, znam, ali ja imam uvek samo jedan odgovor vezano za te devedesete. Da nije bilo zla devedesetih, ne bi njega ubili, ne bi skršili moje, naše snove, ne bi mržnja odradila to što je naumila, ne bi ubili najpametnijeg, i najlepšeg, da ne zaboravim, ne bi Srbija zanemela, nakratko, nažalost, takvi smo, ne bi… A ja sam danima plakala. Oprostila sam mu i veronauku u školama, šta će jadan sam sa svojom filozofijom među zaglavljenima u spletke i sopstvene laži. Jednog dana deca će ih pitati šta su njima bile devedesete, pa se uvek pitam hoće li dovoljno drsko lagati decu kao što su lagali nas. Hoće li im pričati kako su ubijali novinare, kako su ih pretvarali u poslušnike i huškače, pa kako su uživali dok zavađaju, a tek kad otimaju i kradu, i kako su slavili i opijali se dok je zemlja plakala za ubijenim premijerom. Sve su to devedesete.
R: Ma, svi su oni isti! Džaba smo se mi radovale kad je otišao Sloba, kad smo šerpe i pištaljke odložile na tavan i, da ne grešim dušu, jesmo imali normalne izbore, ali brzo su se radosti pretvorile u brdo nezadovoljstva. Sećaš se da smo govorile da jedni vuku, a drugi bi da tuku, jedni bi da grade i rade, a drugi bi da mrsomude, i činilo mi se da se gube k’o magarci u magli zaljubljeni u svoj odraz u ogledalu, zaljubljeni u moć, i zato verujem da su svi isti.
U: Nisu isti! Nikad nisu bili isti! Izluđuju me ovi što stalno ističu samo to da su svi isti. Bojim se da će ta njihova vera u istost doneti neko veliko zlo. Prosto ga osećam u vazduhu. Nemam mira. Vidiš li da se masovno kupuju diplome, da se najveći umovi klone politike, da je in biti nepolitičan, da neki govore da naš jezik ima šest padeža i ti neki dobijaju prostor na televiziji, da se otvoreno blate neki ljudi zarad političkog rivalstva, da nasilje ulazi u škole, da se u skupštinskim klupama demonstrira primitivizam i jezički treš. Mogla bih ovako još, ali nema svrhe. Nešto se gadno iza brda valja!
***
Dijalozi:
-Sto si luta, baba? Nisam, srećo babina. Igraj se, sad će baba. Oces li da ti pustim Vucica?
-Kud si mi se spremila, bako? Vidi, vidi, nove patike, pa frizura! Ajd’ ne zanovetaj, zakasniću. Bolje ostavi taj telefon, neće ti on leba dati. A tebi oće onaj što te voza po Srbiji, a!?
-Kude se ovde ide do Spens? Ne pitaj. Vidiš da narod žuri, pa ćemo za narodom. Ej, jadni narode, ja bih u drugom pravcu da žurim.
-Prvi potpredsednik, ej! Nije mu dosta da je potpredsednik, nego mora da bude prvi! Uskoro će on, kako je krenuo, biti prvi svega, stranku je već zaposeo, Tomu šutnuo, krenuo na svako mesto i svaku mesnu zajednicu, ma zar ti stvarno ne vidiš kako igra na kvarno, kako je gladan vlasti i kako je alav!? Hajde ne peni, znam da ga ti ne voliš, a ja ga volim. Nećemo kvariti naše šetnje zbog politike. Šta tu ima da se voli, ženo božija, šta!?
-Onaj zaseo i ne smiruje se! Te prvi, onda premijer, pa predsednik, pa vrhovni komandant, ima li još koje mesto nepopunjeno tamo kod vas? Nije te opametilo ni kad ti je na penziju zinuo! Zaposlio ti unuku. A koliko je godina čekala na posao, koliko je morala da se uvlači gorim od sebe, koliko je sandučića poštanskih svojim prstićima dodirnula da bi ispiranje mozgova bilo uspešno, koliko je jadnika sprovodila do glasačkog mesta i usput ih učila kako da se ne odaju, koliko je telefonskih poziva obavila i koliko lažnih obećanja progutala i onda joj nađoše posao. Pa našli su, našli, zar se nisi radovao sa mnom. Ako se dobro sećam, opili smo se nas dvojica. Da, opili smo se i kad je od svega digla ruke, tvoja pametna lepa unuka. Napili smo se kad smo je ispratili na aerodrom, a ti tugu ne skrivaš samo od mene, skrivaš je i od sebe, stari moj. Rekao si mi onomad da bi najradije umro. Jesi li?
-Sanjam strašne snove, druže moj! Kako strašne, koliko? Sanjam ja da je onaj sa Pink televizije postao ministar kulture, onaj sa Hepija ministar istorije i odbrane, onaj što je doktorirao na atentatima postao ministar milicije i vojske, a, da se prvo prekrstim, valja se, ministarka obrazovanja postala ona što ima desetak vokala, i to jedina ona, i sad traži da ožive Vuka Karadžića kako bi reformisao naše pismo i uneo te deformisane vokale pa da ona onda, kad nastavni kadar stekne sertifikate za novo pismo, krene da bira čiste i neukaljane kadrove i stvori takvo školstvo, kakvo nikad nismo imali, brutalno dobro i unikatno napredno, digitalno nepogrešivo. Sasvim je logično što to sanjaš. Ti se ne skidaš sa tih kanala. Čudim se što nisi obučen u šljokice i ogrnut perjem, što ne iskačeš iz frižidera, što već nisi prepešačio zemlju, kad je već ravna, pa da te ja dočekam sa lovorovim vencem. Nisi fer, stari. Ja ti se poveravam, a ti!? Što ja ne bih sanjao one naše divne izgrađene puteve, onaj prelepi grad na vodi, one novoizgrađene hotele, što sanjam ministre i gluposti? Kad sam ne shvataš, ne moram ja da ti tumačim snove, nisam ni Frojd, ni Adler a ni Jung. U zdravlju usnio, druže moj!
-Halo, ja sam. Jesi li čula šta se dogodilo u Beogradu? Kako nisi? Nisi palila tv? Ma, užas! Pobilo dete decu, drugare iz škole, vršnjake, i ranilo jednu nastavnicu, ubilo jednog poslužitelja! Kakvog poslužitelja, hej, to više ne postoji u našem rečniku! Kako možeš da pričaš o rečniku, ženo, ja ti govorim o smrtima, sva sam u suzama…
-A danas, sad javili, mladić pobio i ranio, ne zna se tačno koliko, svojih vršnjaka, devojaka i momaka, u nekom selu. Šta je ovo? Rekla sam ja tebi da smo nagrabusili još onda kad su izvukli onu stolicu nastavnici, pa onda kad smo gledale tinejdžerke kako snimaju drugaricu koju ponižavaju i muče, pa slušale onu malu naprednjakušu kako ne da sagovornicima da zinu, uobrazila da je glavna jer je pohvale dobila od najprvijeg u zemlji. Rekla sam. Što ćutiš? Nije valjda da se ljutiš zbog onog poslužitelja!? Ne, samo mi se ne govori. Zlo odavno divlja, a tišina, tišina zbunjuje. Povremeno ljudi šetaju. I ima ih sve više. I ništa! Ništa zbog smrti, ništa zbog ukradena dva minuta na rampi, ništa zbog razlupane glave, ništa zbog nemanja struje, ništa zbog uvezenih glasača, ništa zbog pokradenih izbora, ništa zbog kursista na radnim mestima, ništa zbog pijanog i nadrogiranog kuma koji vozi i ugrožava ljude, ništa…
***
Onda je bio 1. novembar 2024. u Novom Sadu, sati 11.52, pala nadstrešnica na Železničkoj stanici. Ljudi izginuli. Novi Sad stao. Zanemeo. Zaplakao. Počeo da šeta do Stanice. Palio sveće, donosio cveće i malog belog zeca. Šetali u sumrak, mlado i staro, u nemoj tišini. Tišina je nastavila svoj put, tačno u 11.52, pa od trga do trga, od raskrsnice do raskrsnice, od fakulteta do škole, od pozorišta do bolnice, od kreatora medijskih laži do ušančenih lokalnih moćnika. Moćnu tišinu pronela je probuđena mladost, ona lepooka, pametna, sa visoko podignutim indeksima u rukama, i jasno istaknutim željama da se svako zlo mora nazvati pravim imenom i da se za zlo mora odgovarati. S njima su bili njihovi učitelji, nastavnici, profesori.
Sve posle, istorija je. Dok studenti šetaju našom lepom zemljom, uzduž i popreko, pevaju neke nove pesme, grle nepoznate ljude koji im se raduju, hrane ih i poje, previjaju im krvava stopala i masiraju zategnute mišiće, u 11.52 stanu da zacaruje tišina. Stanu i svi koji se zadese tu, stanu da se nadahnu mladošću i lepotom, hrabrošću i ponosom, stanu da iz svog srca izvuku zaboravljeni otkucaj, otkucaj slobode kako bi slobodno srce kucalo za petnaest poginulih pod nadstrešnicom u Novom Sadu. I dok kuca srce, poniženja nestaju. Prebijani studenti i oni voženi na haubama automobila nisu se uplašili. Posle Ribnikara, Orašja i Dubone, zapitala sam se ima li prostora i volje da u mojoj zemlji horski izgovorimo one moćne stihove Izeta Sarajlića „ Mala, velika moja, večeras ćemo za njih voleti“, i sad znam da ima. Mladost probuđene Srbije voli! Probuđena Srbija katarzično plače. I peva. Sluša svoje srce kako bije u ritmu Đoletove pesme „ Živeti slobodno“.
Paštaizam, japajaizam, srednji krvavi prst, poslala me stranka, on je strankin, kupljene diplome, jutkaizam, šešeljoidi, crne kapuljače, drvene palice… „Bako, oces da ti pustim Vucica? Bako, seka otisla pumpa, baaaakkkoooo!“