Digoh glavu poput nekog teškog bolesnika. Ne mogu da ugledam ono što tražim. Supermarket je neviđeno veliki. To mi uporno govori onih četrdeset kasa sa desne strane. Kao mač mi vise nad glavom i ometaju me u, sada već očajničkom pokušaju, da se sjetim zbog čega sam uopšte i došao. Samo tako bezobrazno zveckaju i cikću. Reklame i šarenilo zasljepljuju umorne oči nesposobne da apsorbuju čitav jedan poredak.
-Treba li Vam pomoć, gospodine?
-Ne! Ne, hvala.
Kase pište i brekću. Ne čujem sopstvene misli. A tu su, blizu, ne treba njima mnogo. Tek toliko da doznam šta tražim u tu.
-Krema za cipele! Eureka!
Uzeh kutiju, otvorih je žurno, i umočivši istovremeno kažiprst i srednji prst u gusto, masno crnilo kreme za cipele krenuh da povlačim po dvije paralelne štrafte po svojim svježe izbrijanim obrazima. Tako je, sjetih se, krema za cipele – po nju sam došao!
Istog trena ustuknuh. Shvatam da je borac za slobodu ubijeđen da kod sopstvenog zavojevača kupi ratničku boju za svoje lice.
Sočno im opsovah majku kapitalističku riješen da im ukradem tu prokletu kremu, ali me u tome spriječiše security momci, koji me istog trena, sasvim ljubazno, povedoše svom šefu.
Divan čovjek. Razuman. Čak mi pruži novu kutiju crne supstancije. Erdal. Shoe polish. Black. Pokloni mi i četku! Novu novcatu! Srećan i iznenađen istrčah u slobodu.
Stadoh ispred izloga zamišljen i opterećen nad razlikama mog i njihovog svijeta koji se svakog sekunda apokaliptično sudaraju. Ogledao sam se. U desnoj ruci držao sam četku, a u lijevoj kremu za cipele. Pogubljen, zurio sam u parče stakla pred sobom. Sa njegovog vrha slivala se kapljica krvi, dok mi je neuprljani dio pokazivao prljavštinu i krvave pukotine mojih bosih, ranjenih nogu.