OBILjE
Bio jedan kljast prosjak pa u jednom gradu cijeli dan obijao pragove uzalud moleći da mu udijele komad hljeba. Neki su ga tjerali bez riječi, neki psovali, neki prijetili, a neki na njega pujdali pse.
Predveče, ponižen, gladan i umoran, prizivajući smrt i moleći je da se ne bavi tamo nekima koji ne znaju šta bi od blagostanja nego da pohita onima kojima će predstavljati spas, kljasti prosjak beznadno napusti grad. Iza gradskih zidina ugleda, svega u ritama, pogrbljenog prosjaka s ovećim komadom hljeba u jednoj ruci.
– Dođi ovamo, spasitelju moj – pozivao je slobodnom rukom i drhtavim glasom pogrbljeni.
Kljasti je nijemim pogledom gutao hljeb.
– Da ti nisi naišao, umro bih od gladi – nastavljao je pogrbljeni.
– Zašto? – jedva je kroz svele usne protisnuo kljasti.
– Šta bih ja sam s ovolikim obiljem – kaza pogrbljeni, razlomi komad hljeba i jednu polovinu pruži kljastom.
BOGATSTVO
Bio tako jedan pa nikog i ništa osim jednog psa nije imao. Volio ga je koliko ćorav u jedno oko voli ono drugo. Sve što je imao dijelio je s njim, makar to bila i posljednja korica hljeba, ni mrvicu veća od nokta.
Hodili tako svijetom i vjerovali jedan drugom, kao što se vjeruje Bogu na nebesima.
Sretne ih jednom car i pas mu se mnogo svidi, te ponudi za njega deset dukata.
Onaj ni da čuje.
Caru se pas toliko dopao da obeća tovar blaga, ali onaj ne popusti.
Car na kraju reče da će dati pola carstva, pa neka onaj vlada bez psa na svojoj strani, a on će sa psom na svojoj.
Onaj odbi i tu ponudu, sve govoreći da je bogat i da mu ništa ne treba.
Kad ga ne daš za blago, pridobiću ga lijepim ponudama, pomisli car i poče pred psa da baca pečene jarebice, ali on ni da mrdne od koljena svog gospodara.
Onda taj čovjek dade psu sasušenu koricu hljeba, a životinja ga pogleda sa zahvalnošću.
– Eto vidiš, svijetli care, kakvo ja bogatstvo imam – reče čovjek i sa svojim psom produži put.
KRALjICA IZ POTOKA
U selu se iznenada pojavila starica sijede kose, upalih očiju i zamućenog pogleda. Pogurena i usukana, laka kao sasušena lipova grančica, išla je od kuće do kuće s ispruženom rukom, nijema kao ponoć u staroj, davno napuštenoj tvrđavi. Samo po praznoj, olinjaloj i mjestimično poderanoj vunenoj torbi, koja joj je visila o desnom ramenu, moglo se zaključiti da prosi.
Uzalud je starica obijala pragove od ranog jutra do sredine dana. Niko se nije umilostivio da joj tutne u čvornovatu šaku makar skorenu koricu pogače, šuveljivu jabuku, ili orah koštunac iz čije se smrskane tvrde ljuske mrvica jezgre ne može izvaditi ni dobro zašiljenim drenovim štapićem. U dvorišta gazdinskih kuća nisu joj dozvoljavali ni da priviri, a ponegdje su je tjerali uz prijetnju da će na nju pustiti ražešćene pse ako odmah ne ode.
U vrijeme ručka starica stiže pred jednu kolibicu u potoku, sklepanu od već natrulih drvenih stubova i crvotočnih dasaka, pokrivenu jelovim granjem. Pred nju istrča raščupana djevojčica Roksanda, sva u ritama. U ruci je držala vruć, iz vatre na ognjištu tek izvađen krompir. Vidjevši staričinu ispruženu drhtavu ruku, njeno napaćeno smežurano lice i tugu u vodnjikavom pogledu, djevojčica joj puži svoj pečeni krompir. Iz kolibe tada iziđe njena majka, pa kad vidje da joj je kćerka ostala bez ručka, prepolovi svoj krompir i onu veću polovinu tutnu u njenu ručicu, a licem joj se razli radost što u njenoj kćerki nije bilo ni mrve sebičnosti.
– Hvala ti, kraljice! – prostenja starica i ode niz potok.
Čula staričine riječi gazdinska djeca, koja su uz pogrdne riječi sve do kolibe pratila prosjakinju, pa se odmah počela rugati Roksandi, nazivajući je kraljicom iz potoka. Najlakše je prkositi i zbijati šalu s nemoćnim i nezaštićenim, a baš takva je bila djevojčica iz kolibe, jer joj je otac poginuo sijekući drva za gazdinske kuće. Zemlje nisu imali, pa su njih dvije živjele od onog što je majka u nadnici zarađivala, a rijetko su je pozivali da radi, pa je i tada za njen mukotrpni trud nagrađivali ponekim sitnim krompirom, natrulom voćkom, komadićem pljesnive pogače, sasvim dotrajalom i poderanom odjećom ili nekom drugom sitnicom.
– Kraljica iz potoka! – podrugljivo su za Roksandom vikala seoska djeca kad bi je srela na putu do izvora. – Kraljica iz potoka! – kezila su se na nju kad je s majkom radila na nečijoj njivi. – Kraljica iz potoka! – dobacivala su djevojčici u ritama dok je po pristrancima oko sela brala jagode ili kupine.
Rasla Roksanda i izrasla u lijepu djevojku, da joj ravne nije bilo u tom i devet okolnih sela. Samo, njenu ljepotu skrivale su rite koje su ona i već joj prerano svenula i iznemogla majka dobijale za mukotrpan rad na tuđim njivama.
Jednog dana u selu se iznenada pojavi mladić kljast u lijevu nogu i sakat u desnu ruku. Preko jednog oka nosio je zamašćen crni povez. Bio je bos, a okraćala odjeća na njemu šarenila se od mnoštva raznobojnih zakrpa. Išao je od kuće do kuće, poštapajući se lijevom rukom, a desnu, ukočenu u laktu, pružao je moleći tako da mu nešto udijele. Tjerali su ga sa svojih vrata i prijetili mu psima, baš kao i onoj starici prije mnogo godina.
Kada je stigao pred kolibu u potoku, Roksanda mu, vraćajući se iz šume s korpicom punom kupina, spusti u ispruženu šaku pregršt jedrih šumskih plodova u čijim je zrncima svjetlucao snop sunčevih zraka. Mladić, sav ozaren, hitro savi desnu ruku i istrese kupine u usta, pa odmah baci štap i strgnu crni povez sa zdravog oka.
– Našla krpa zakrpu – povikala su ona negdašnja zlurada djeca, sada već stasala u mladiće i djevojke.
Tada se, ko zna odakle pristigla, pred Roksandom i mladićem stvori starica kojoj je Roksanda nekoć dala svoj pečeni krompir. Ona zlatnim štapićem dotače mladićevo rame i – gle! – na njemu zasja carsko ruho. Zatim štapić spusti na Roksandinu glavu i one iskrpljene rite na njoj pretvoriše se u prekrasne haljine.
– Ovo je princ Divoš – reče starica glasom koji je treperio kao nebeska harfa, pokazujući na mladića čiji je ustreptali pogled milovao Roksandu. – A ja sam – okrenu se zbunjenoj djevojci – čarobnica Dabiživka. Obećala sam da ću budućem kralju naći najljepšu i najplemenitiju djevojku pod ovim beskrajnim nebom iznad nas. Još kada sam ti se zahvaljivala što si me nahranila onim krompirom, znala sam da ćeš ti biti buduća kraljica.
Princ Divoš kleknu pred Roksandu i pruži joj prsten kakav ni Sunce ni Mjesec do tada nisu vidjeli.
– Roksanda stvarno postade kraljica iz potoka – promrsiše domaločas oholi a sada začuđeni mladići i djevojke, zbunjeno stojeći podalje od njih.
PRINCEZA U OBLUTKU
U selu Grubači, u velikom siromaštvu i bez ikoga svog, živio je mladić po imenu Mrkša. Majku nije ni zapamtio, a oca je progutala mračna šuma iznad sela kad je dječak imao nepunih sedam godina. Od tada je spavao po tavanima seoskih staja, a hranio se onim što je dobijao od seljana ili što bi našao po njivama i okolnim šumarcima. Kad se opasao snagom, počeo je da radi po seoskim domaćinstvima, ali su ga slabo plaćali, pa je i dalje živio u siromaštvu.
Jednog dana sjedio je na obali rijeke Bistrice i u vodu bacao oblutke kojih je bilo u izobilju oko njega. Gledajući krugove koji su se širili na mjestima gdje bi kamičak bućnuo u vir, Mrkša je uzalud pokušavao da se sjeti makar jednog lijepog trenutka u svom tegobnom životu. Turobne slike, sve crnja od crnje, potiskivale su jedna drugu, gaseći i najmanji plamičak svjetlosti koji bi samo načas bljesnuo iz tame.
Mrkša napipa jedan oblutak, oblikom i veličinom sličan spljoštenom orahu, i htjede da ga hitne u vodu, ali neka nevidljiva sila zadrža njegovu podignutu ruku i on je spusti na krilo. Otvori šaku i na dlanu ugleda sivkastozelenkast kamenčić, posut raznobojnim pjegama kao prepeličije jaje. Gurnu ga u njedra, ni sam ne znajući zašto to čini.
Uveče, kad se opružio po sijenu na štalskom tavanu, osjeti da ga nešto žulja, sjeti se oblutka, napipa ga u njedrima, izvadi i stavi kraj glave, pa mirno zaspa.
U neko doba noći iz sna ga trže zasljepljujuća svjetlost. Dolazila je s mjesta na koje je sinoć spustio neobični kamičak. Skoči plašeći se da će plamen zapaliti sijeno, ali ga umiri treperav glas koji se, kao cvrkut iz slavujevog kljuna, izvlačio iz ljubičaste svjetlosti.
– Kad bi našao čovjeka koji zna da razgovara s kamenom, ti bi bio srećan kao niko na svijetu.
Izgovorivši to, glas se vrati u plamen, a plamen zgasnu, kao da ga nije ni bilo.
Mrkša napipa u sijenu oblutak i vrati ga u njedra.Od tada se od njega nije razdvajao. Nosio ga je svuda sa sobom, milovao, tepao mu, gledao ga u dokolici i divio se njegovom skladnom šarenilu.
Počeo je da traga i za čovjekom koji bi znao da razgovara s kamenom. Dolazili su u Grubače mnogi trgovci, opsjenari, cirkusanti, prosjaci, ali koga god bi Mrkša upitao zna li da razgovara s kamenom, dobijao je odrečan odgovor. Neki su mu se i smijali, drugi ga grdili što im postavlja glupa pitanja, treći mu prijetili štapom.
Jednog dana u selo stiže nijem prosjak. Mrkša htjede i njega da upita, ali brzo odustade, jer zaključi da onaj ko ne zna da priča s ljudima pogotovo ne može besjediti s kamenom. Prosjak je dugo obilazio oko njega, pa na kraju zapraši putem koji je vodio iz sela. Kad se još jednom okrenu, Mrkša mu se bezvoljno obrati:
– Znaš li ti, stari, da razgovaraš s kamenom?
Starac klimnu glavom, a lice mu sinu kao da su ga obasjala tri sunca odjednom. Mrkša izvadi oblutak iz njedara i pruži mu ga.
– Baš da čujem kako ćete zboriti – reče podsmješljivo mladić.
Nijemi starac zgrabi oblutak, prinese ga pomodrelim usnama i poče da ga ljubi. Nešto je mumlao dok su vrele suze iz njegovih upalih očiju vlažile šareni kamenčić. Kad malo stiša uzbuđenje, zapljusnu Mrkšu zahvalnim pogledom i pokaza rukom da ga slijedi.
Izišli su iz sela i išli kroz divlju šumu, a ispred njih su se uklanjale kupinove vriježe i bježali ustranu žbunovi trnja. Išli su tako do mraka, išli cijelu noć, išli cijeli drugi dan i drugu noć, išli tako devet dana i devet noći. Ništa nisu jeli, ni vode nisu pili, ni odmarali se nisu, ni spavali nisu, a Mrkša nije osjećao ni glad, ni žeđ, ni umor, ni pospanost.
Zaustavili su se desetog dana ujutro kraj jednog izvora u gustoj šumi čiji kraj se ni u mislima nije nazirao. Starac kleknu kraj bistrog vrela, zahvati rukama vode i napi se. Istog časa s njegovog lica nesta staračkih bora, a sjedine pobjegoše sa starčeve kose kao miš ispred mrkog mačora.
– Hvala ti, dobri mladiću i spasitelju, što si mi dao oblutak koji će od sada pripadati samo tebi – progovori podmlađeni starac prijatnim glasom. – Ja sam kralj najljepše kraljevine na svijetu. Davno, vrlo davno, odlučio sam da moja kraljevina nikad više ne ratuje. To je naljutilo zlog čarobnjaka, pa je mene pretvorio u nijemog starca, moju kćerku u ovaj oblutak – reče i iz njedara izvadi šareni kamičak – a moje podanike u stabla koja vidiš svuda oko nas. Oblutak je bacio u neku rijeku, a mene ostavio da tužan lutam po svijetu i tražim svoju kćerku. Ali, gdje ćeš naći onu pravu rijeku i u pljevi oblutaka baš onaj u kome je skamenjeno srce moje jedinice, nasljednice kraljevske krune.
Mrkša je nijemo zurio u preobraženog starca, gutajući svaku njegovu riječ.
– Zli čarobnjak, srećom, nije znao za ovaj živi izvor koji slijepom vraća vid, nijemom govor, bolesnom zdravlje, a okamenjenom život – nastavi malopređašnji starac glasom koji je svojom ljepotom opijao. – Nije znao ni da će se pojaviti mladić koji će naći oblutak u koji je pretvorena princeza i da će ga meni donijeti.
Na njegovom dlanu, tu, u hladovini gustog drveća, odjednom bljesnu plamen, sličan onome koji se pred Mrkšom pojavio na stajskom tavanu.
– Spuštaj me odmah u izvor žive vode, dobri oče – zažubori glas iz blistavog plamena na kraljevom dlanu.
Preobraženi starac okrenu ruku, oblutak kliznu sa dlana i bućnu u vodu. Voda uzavre kao što mlijeko uzavri u kotliću nad ognjištem kad se ispod njega rasplamsa vatra.
Časak kasnije iz izvora žive vode izroni prelijepa princeza, baš kakva priliči najljepšoj kraljevini na svijetu. Jednom rukom objesi se o očev, a drugom o Mrkšin vrat.
Bilješka o autoru
Ranko Pavlović rođen je 1943. u Šnjegotini Gornjoj, kod Teslića. Živi i stvara u Banjoj Luci.
Piše poeziju, prozu i dramske tekstove, za odrasle i za djecu. Bavi se književnom kritikom i esejistikom.
Do sada je objavio po šesnaest zbirki pjesama i pripovijedaka, pet romana, dvije zbirke eseja, knjigu književnih kritika i deset radio-drama za odrasle, zatim osamnaest zbirki priča za djecu, šest zbirki pjesama za najmlađe, jedan roman za mlade, desetak tekstova za dječja pozorišta i petnaestak radio-igara za djecu.
Zavod za udžbenike u Istočnom Sarajevu objavio je njegova Izabrana djela.
Zastupljen u čitankama, lektiri i mnogim antologijama. Njegove pjesme i pripovijetke prevođene su na italijanski, poljski, mađarski, engleski, rumunski, njemački, holandski, švedski i druge jezike.
Nagrađivan je značajnim priznanjima za književnost, među kojima su i nagrade Kočićeva, „Kočićeve knjiga“, „Skender Kulenović“, „Laza Kostić“, Udruženja književnika Srpske za knjigu godine, Podružnice Udruženja književnika Srpske i grada Banja Luka za knjigu godine, „Gordana Todorović“, „Pjesma nad pjesmamam“, „Gordana Brajović“, „Isak Samokovlija“, „Grigorije Božović“, „Veselin Masleša“ i mnoge druge. Dodijeljene su mu povelje Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Srpske za životno djelo, te Nagradu za životno djelo Akademije Ivo Andrić u Beogradu.