NAGRADA „DR. ESO SADIKOVIĆ“ – PRIJEDOR 2019.
Izrezbarena sehara moje majke uzdiše u kutu spavaće sobe! U njoj ruho požutjelo decenijskim stajanjem: vezeni stolnjaci, heklanje, tkane marame, jastučnice i čaršavi. Na dnu sanduka crnobijela fotografija koju izvadim kad god dođem u roditeljsku kuću, gledam desetak minuta i vratim na isto mjesto. Tamo gdje je ju majka godinama krila od nas.
A na poleđini slike lijepim rukopisom piše: „Bratu Rasimu od sestre Senabije“. Fotograf je uhvatio jedro lice moje majke uokvireno valovitom kosom ispod beretke. Dajidža, pak, stoji tik iza nje, poluokrenut, ima brčiće poput Clarka Gablea. Razvukla mu se muška ramena kao Prokletije.
Sine, žao mi je što ostade sama, bez brata ili sestre! – kao da se pomjeraju majčine usne sa stare fotografije.
Majko, čujem te! Kaži još nešto, molim te!- šapućem komadu hartije.
Svakog možeš zaboraviti osim onoga koga ti je majka rodila!
Ode! Tako ona, malo progovori sa mnom i vrati se svome bratu. Buljim i dalje u fotografiju nastalu u poslijeratno vrijeme novog jugoslavenskog poretka.
Baš tih godina dođoše prosci iz begovske loze Redžepagića da traže tek rascvalu Senabiju. Momak je bio od dobra roda, vrijedan i pošten. Domaćinima to bi čast, pogotovu što glava porodice, Senabijin otac Ibrahim Nokšić, bivši aga, ostade nesnađen u vrtlozima društvenih previranja i reformi. To je značilo tek puko preživljavanje.
Nokšići dadoše riječ za Senabiju, njihove porodice će postati rod, ali na jesen, kad se završe radovi u poljima i stanje u zemlji smiri nakon Informbirovske buktinje. Valjalo je spremiti trošak, a otkud?!
Mjesec dana poslije Senabijine prošnje u varoš stiže Nedžib Tošić iz Ivangrada. Došao je posjetiti očeve sestru, tetku Šahzu. Vrlo stasit tridesetogodišnji momak zaželio se odmora i šetnje. Košmar rata i poratnog doba bio ga je odvukao u samotnjačke vode.
Prvo koga Nedžib ugleda kad stiže u tetkinu avliju bila je Senabija. Naslonjena na drvenu ogradu, koja je dijelila dva dvorišta, ugleda nepoznata momka i skoro da poskoči, pa brže bolje pobježe u omanju kužinu do kuće. Otuda ga krišom poče mjerkati, no začas dokuči ko bi to mogao biti. Šahza je često pričala o svom bratancu, hvalila ga, a jednom čak rekla da bi njih dvoje bili lijep par!
Narednog dana Senabija se svako malo pela drvenim stubištem na gornji sprat, čas u spavaću sobu, čas u primaću, pa na terasu, pa na bunar po svježu vodu. A poslije ručka pođe Šahzi, odnese joj neki koverat. Srela poštara pa joj dao.
Nedžib je sjedio na klupi u avliji i pušio duhan. Tad se upoznaše, a za desetak dana mladić joj predloži da se uda za njega.
Senabijino lice kao da ostade bez kapi krvi.
-Kako ću, Nedžibe, ne smijem!? Znaš da sam obećana za Redžepagiće? – odgovori Senabija sa grčeći lice, očigledno kazujući šta želi, a šta ne želi.
-Pusti to, nova država – nova pravila! Vidiš šta se dešava, neprijatelj vreba na sve strane, drugarice! Nemoj da brineš za običaje, Partija to ne voli! Kad im pobjegneš mogu se slikat!
Tako Nedžib, držeći se poruke Demokratija je, ljubi curu ne pitaj čija je „ukrade“ djevojku i odvede je svojoj kući.
Puče vijest kao kašikara bomba koja se čula tokom tek završenog rata! Nekima bi milo što su begovi izvisili, nekima bi žao što se mirni Nokšići obrukaše, a svi se začudiše.
Senabija je znala da će se njeni mnogo ljutiti. Brat Rasim je najteže podnio sestrino bježanje. Javila joj rođaka pismom. Srećom, sve se završi tako što se viđeniji ljudi, Nedžibovi prijatelji i rodbina, okupiše i zajedno odoše na mirenje. Ispade dobro!
Majka mi je ovu priču ispričala barem deset puta, no nikad zašto je njen, šest godina stariji brat, pobjegao u Albaniju. Ali, kad poodrastoh nije bilo teško saznati ono što je cijela varoš dobro znala i prepričavala: Rasim je ubio čovjeka i morao pobjeći!
Upitah jednom majku koga je to dajidža ubio i zašto!? Ona zanijemi, pocrveni u licu, zarida i otrča u spavaću sobu. Našla sam je kako ječi naslonjena na svoju seharu. Ovu iz koje vadim i gledam fotografiju.
Još kao dijete čula sam više puta nanu, majčinu majku Fatmu, kako govori: Kad dođe kijametski dan samo će se sestra okrenuti za bratom!! Ali, ni nana nije spominjala svog odbjeglog sina, dok je dedo po cijele dane sjedio i ćutao, ustajao kad je morao, pušio lulu i kroz prozor gledao Visitor.
Ipak, vazda se nađe neko ko će ispričati ono što svi osim tebe znaju: Dajidža je ubio pijanog Hama Nikočevića u kafani!
Varoš ima svoje običaje i pravila, tu se zna ko je ko, ko nikad ne može biti neko, ko je niko iako je neko! Sjedili su tada, par mjeseci nakon Senabijine udaje, tačnije bježanja, nekolicina poznanika u maloj kafani „More“ i bučno razgovarali o politici. Usred rasprave uđe pijani Hamo, alkoholičar kojeg ni porodica ni vlast nisu mogli natjerati da se odrekne flaše i nadvi se nad dajidžom. I ne samo što je bio pijanica, nego je imao pogan jezik.
-Kako ti je sestra Senabija, Rasim – aga? Eeee, ukrade vam Bihorac obećanu đevojku za neđelju dana!! – derao se Hamo i cerekao od stola do stola.
-Hamo, pazi šta pričaš! – prodera se Rasim i rukom baci sa stola fildžan i džezvu.
-Hahahaha – i dalje se nazor smijao Hamo – čudo ti je ne vrnuše iz đerdeka? Bihorac se počastio prije vremena! Hahahaha…
Rasimovo lice planu, ruke diže uvis. Krenu prema pijanici.
-Mrš skotu jedan!!!
-Hahaha… Da nisam ja kriv što ti je sestra rospija?
Pričali su svjedoci da ga je razbješnjeli Rasim podigao, iznio napolje, a poslije par minuta se vratio i rekao: Ja ga ubih!!! Pored vanjskog zida kafane zaista je ležalo obamrlo Hamovo tijelo. Glava mu bila okrenuta skoro na leđa.
Dok se ljudi snađoše Rasim nestade. Kad milicija dođe kući, nana Fatma zakuka, to je neka greška, ne bi njen sin ubio, sigurno mu je vlast podmetnula…Naricala je nana i nije mogla vjerovati u vijest koja je kao najsilniji vjetar prohujala čaršijom.
Kasnije se saznalo da je te noći dajidža prebjegao u Albaniju.
Nije se o njemu ništa čulo sve do iza smrti Envera Hodže, kad se neočekivano vratio u Plav. Nakon četrdeset godina u varoš stiže oronuli starac s troje odrasle djece (dva sina i kćer) i ženom. Samo je on u porodici govorio naš jezik. Doputovali su autobusom, s tri kofera, skromno obučeni i sa pogledom zbunjenih lica. Useliše se u odavno praznu i oronulu porodičnu kuću. Zbog zastare policija nije dirala ovu ljudsku olupinu.
Juče smo prvi put razgovarali dajidža i ja!!! Sijeda kosa nadvila se nad borama urezano lice, ramena mu se svila, uglavnom šuti i puši. Bio je sam u kući, njegova žena i djeca su se nakon samo desetak dana vratili u Albaniju, valjda negdje južno od Tirane.
Propitasmo se o zdravlju, o komšijama, pa skrenuh razgovor na ono što me najviše zanimalo: na majku, ubistvo i bjekstvo… Da konačno čujem potpunu istinu! Ima li je?
Govorio je nekim meni jedva razumljivim akcentom, isprekidano i jedva čujno.
Za sve te godine „albanovanja“ u izolovanoj i siromašnoj zemlji nikome se nije javljao, ništa nije znao o porodici, ni kad je ostao bez roditelja (dedo i nana napustili su ovaj svijet jedno za drugim, za četrdeset dana), ni kad je moja majka umrla od izliva krvi u mozak u trideset trećoj godini… Ispustio je iz svojih snažnih ruku sve naše živote!
A zašto je ubio čovjeka: „Ah, gorda mladost! Branio sam čast porodice!“
Dajidža potom diže pogled prema planini, na tren mi se učini da to moj dedo sjedi umjesto njega. Napravi podužu stanku i jedva čujno reče:
-Da, čuo sam da ti je majka mlada umrla!
-Čuvam jednu fotografiju na kojoj ste vas dvoje!
-Zar??!
I to bi sve. Izvadi kutiju crvene niške Drine i šibicom zapali cigaretu.
Po njegovom teškom disanju i oteklim nogama pomislih da mu nije preostalo još puno svitanja. Umjesto riječi pozdrava zagrlih ga i osjetih miris čovjeka koji se odrekao života, kojeg smrt obuzima dio po dio. To je neka mješavina zadaha zemlje i kože koja se rijetko kupa, pomiješana sa nagomilanim tjelesnim amonijakom.
Evo još držim fotografiju u ruci. Majka se i dalje smješi. Dođe mi da joj kažem kako njen brat juče nije ni pogledao fotografiju koju je ona toliko oplakivala i skrivala u ovoj sehari. U kijametskom danu sestra će se okrenuti za bratom, ali brat neće za sestrom!
-Majko, juče sam najzad upoznala dajidžu! Svo vrijeme pričao je o tebi!