SAMIZDAT PRIKAZ
BOTOŠ ŽIVKO IVKOVIĆ
2022. PROZAONLINE
BEOGRAD
Svojevremene tvrdnje beogradskih kvazirock novinara i onih koji sui ih podržavali u unutrašnjosti lijepe naše, da se rokenrol u selima slušao koliko i opera nema uporište, naprotiv brojni su primeri koji ih demantuju, a ovde je to slučaj sa naseljem Botoš u zrenjaninskoj opštini. Imamo priču Zlatomira Sremca i z pomenutog sela koja po njemu kreće 1964. godine sa Dragišom Popadićem Karčijem koji je u selo doneo prvu gitaru, staru doduše te dečacima okupljenim oko njega odsvriao i otpevao poznatu onu, rokabili stvar Helo Meri Lu (Hello Mary Lou) originalnu stvar Rickyja Nelsona. Usput, u vremenu ispred Karči Popadić je igrao značajnu ulogu kao član nekoliko sastava iz Botoša, pa tako, njegova prva zaduženja su, po autoru ovde, na pozicijama bubnjara i ritam gitariste (sve u zavisnosti od potrebe) u grupama Red Boys, Crveni dečaci te Boys of The Sun (Dečaci Sunca). Priznaću da sam sa mukom došao do ovog primerka, rocknroll dokumenta vezanog za Botoš, te moja zahvalnost odlazi na adresu Velibora Sremca, sina Zlatomira Sremca (neka mu je večna slava i hvala). Usput, u posedu sam nekoliko naslova vezanih za pokrajinski rocknroll, pa tako i onih zrenjaninskih, Od Tihuane do Tetka Ane i Zrok 50. godina, ali se ne sećam da sam u tim naslovima pročitao i jednu reč o botoškim rock grupama kojih je blizu petnaest, a što ovo naselje čini značajnim urbanim rock uporištem, no, koga to zaboli za Botoš, tek, da li je u Rumuniji ili kod nas, nebitno je, te ću ovim, napisanim pokušati koliko – toliko ali ublažiti tu nepravdu i verno oslikati scenu u pomenutom. Sremac tako kupuje svoju prvu akustičnu gitaru za tri stotine dinara, pokušava skinuti odredjene stvari poznatih svetskih beatrock grupa (slušao je Radio Luksemburg), navodeći usput da je zrenjaninski VIS ‘’ Lejdi i ostala četvorica’’ zabeležio prvu rocknroll svirku u Botošu i to 1965. godine (u prostoru negdašnje Kulturne sale) danas je tu Gomeks trgovinsko preduzeće. Kaže dalje Zlatomir, da su nekako namakli kintu za kupovinu prve električne gitare, mada su već bili u posedu pomenute akustične na koju su instalirali magnete, bubnjar je lupao u stolicu, potom pozivaju dvojicu drugara da im se pridruže, te su nekako skrpili taj izvorni ili originalni Red Boys sastav: Dragiša Popadić Karči ritam gitara/Radojica Tripić na bas gitari/Miša Bracić Džeger vokalni solist, Zlatomir Sremac na solo gitari te Slobodan Margić Čera za nekompletnim setom bubnjeva sa samo činelom i dobošem, te su sa kakvom takvom opremom svirali na prelazu iz 1966/67. da bi već naredne, dakle 1968. godine Omladinska organizacija iz Botoša zalegla i u Robnoj kući Nama (zrenjaninskoj) kupila kompletnu opremu i nedostajuće instrumente za VIS i tako po prvi put dolaze do ozbiljne opreme (kompletan set bubnjeva, mikrofoni, bas gitara i pojačala) koja će im mnogo značiti u vremenu ispred, nastupima u Botošu i okolnim selima. Istaći ću da su bezmalo šest meseci svirali besplatno ne bi li se na taj način odužili lokalnoj omladinskoj organizaciji za kupljenu opremu.. Pomislim, ko bi danas kupio kompletnu opremu za grupu, koja to institucija kulture??? Naravno, personalne promene su neizostavni segment onovremenih grupa, pa ih imamo i u sastavu Red Boys, jer na mesto Tripića uskače Mileta Adamov Šiša, Čera bubnjar odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA te ga menja Miroljub Jankulov, a tu je i Miša Bracić. U tako zaokruženom, novom sastavu nastupaju po susednim većim selima od kojih izdvajam Neuzinu, Samoš, Idvor i Stajićevo. Svirali su Svetosavsku himnu, nastupali u porti lokalne crkve, na slavama po okolnim selima, nikada nisu bili sankcionisani, te izmišljotine brojnih novinara ne stoje, u stvari samo govore o takvima …. U fazonu, potpisnici redova tih su hteli dodvoriti se vlastima….. Sremac je vodio urednu listu gostovanja, sve je zapisivao, evidentirao nastupe, a na toj listi je petnaestak okolnih sela pa i gitarijada u Zrenjaninu. Začudo da su vlasti komunističke kupovale opremu lokalnim rocknrol grupama, i to nije izolovan slučaj nego po celoj Srbji se tako radilo. Menjaju ime grupe, pa tako iz Red Boysa prelaze u Crvene dečake. Prolaze tada kroz krizni neki period, naime trojica članova grupe odlaze na odlsuženje vojnog roka, no, dolaze novi zato, Dejan Adamov, Milivoj Ljajić, te Živko Tripić pa tako uz one stare, Zlatomira i Slobodana zaokružuju zaduženja u grupi koji nakon perioda usviravanja beleži nastupe u svome Botošu i okolnim selima. Izuzetno je zanimljivo da se startom 1974. u grupi javljaju Bane Pomoriški te Rajko Kojić gitarski tandem, a što je ne samo po autoru podatak od esencijalnog značaja za karijeru Red Boysa i scenu uopšte u ovom mestu. Ostaje zlatnim slovima upisan nastup u Idvoru pred nekoliko hiljada prisutnih datum je 10.10. 1977. godine, a sastav je već tada nastupao pod imenom ‘’ Drugo stvaranje sveta ‘’. Autor navodi i nekoliko tada aktuelnih rocknroll grupa iz Botoša svoga, pa tako imamo Safari/Glogov kolac/Obavezan smer … Zabeležili su još jedan nastup u Idvoru a prostor je Dom Mihajla Pupina pred oko pet stotina posetilaca kolliko je i ulaznica prodano. Nezaboravna epizoda je svakako i odlazak na Tjentište medju akcijaše (ORA Sutjeska 1970.) a svirali su pred sedam stotina mladih iz svih krajeva zemlje. Obavezni, podrazumevajući činioci ondašnjih koncert – igranki (vremenom je prefiks igranke izbledeo, izlizao se) su ljudi koji su prodavali ulaznice ili popularno karte za svirke, pa tako, u svim gradovima i varošima smo imali ekipu takvih (u Šapcu je to bio Bora Žabac a nj. supruga je radila na garderobi, dok je u gimnaziji Miško ili Mišel puštao u salu sve sa kupljenim ulaznicama, a pored onako krupnog i visokog nikome nije padalo na pamet da pokuša sa ufuravanjem pored…) dok smo u Botošu imal izvesne Mileta Velisavljeva Alojza, Zlatu Margić Ćasu te najstarijeg medju njima deda Živu Djukića. Potom autor prelazi na osamdesete i radjanje grupe Safari koju su činili Živko Tripić na ritam gitari, Jova Filipović za klavijaturama, Branislav Pomoriški na solo gitari, za bubnjevima je bio Zlatomir Sremac i na koncu bas gitaru je svirao Dejan. Ekipa je svirala u sali hotela Botoš, samo sredom, ali i po okolnim selima, tako da je ta epizoda potrajala nekoliko godina. Dalje, piše autor kako su 1990. i 1991. u pomenutom hotelu, organizovali i ‘Sećanje na stara dobra vremena’ – veče sa Drugim stvaranjem sveta, da bi se na tom kao predgrupa javio botoški sastav Slomljena srca. Svirke su, uz pauze naravno, potrajale do ranih jutarnjih časova, uz propratne sadržaje poput naravno onih, biranje MIS večeri/najlepša haljina/najsimpatičniji par/tombolu i prvu nagradu, putovanje u Budimpeštu za dvoje ….
Bilo neko vreme pošteno …
Autor podseća i na one koji su povremeno svirali u botoškim grupama počev od Red Boysa /Crvenih dečaka pa na ovamo, te tako imamo Zorana Žebeljana gitaristu/Milivoja Ljajića ritam gitaristu/Djordja Vojnovića na akustičnoj/Dragana Kukija bas gitaristu te Šandora Kečkeša solo gitaristu. Začudo, nigde repertoara ili set lista svih tih grupa, pomislih, kad ono tek na trinaestoj stranici autor dodaje i taj egment o skinutim stvarima što domaćih što ino grupa a koje, usput, uopšte ne odudaraju od onih, vezanih za grupe širom Jugoslavije. Radi se o klasik rock numerama poput Drvosječa da sam ja/Satisfaction/Sha la la la lee/Gloria/Lutka koja kaže ne/Bad Moon Rising/Monia/Downn of The Corner and many more. Koncem biltena ovog, imamo popis ili registar VISova, rock grupa ili sastava od onih iz pionirskog vremena pa nadalje, startnih VISa Red Boys/Crveni dečaci/Dečaci Sunca/Drugo stvaranje sveta pa onda one iz kategorije mladjih: Obavezan smer/Glogov kolac/Safari/Ozon/Pogrešno skretanje/Slomljeno srce/Magija/Incredible Machines/Visoki napon/Potop/Replika/Šangarići/Rokresko srce … Na koncu, ganula me, dirnula ona autorova: ‘’
‘’ Večni su samo snovi iz detinjstva’’!
Značaj ovakvog jednog štiva a vezano za seosku sredinu je od nesagledivog kulturološkog značaja ne samo za ovaj kraj Banata, stare Yuge, nego i generalno jer, imamo brojne seoske sredine sa sličnim ili bezmalo istovetnim storijama, ali nezabeleženim, te koje nisu našle svoju stranicu ili mesto ni u kakvim doktorskim disertacijama i studijama nabedjenih, ovih ili onih koji su doktorirali na temu rocknrolla (o čemu uopšte i pišem, koga je briga za to, pomislim …), možda beogradske novinare te kao i uvek ono da u tu kategoriju ne potpadaju Aleksandar Šaša Žikić, Bane Lokner, a od mladjih Rogošić Bros. Ostaje nepobitno ono, da ukoliko pišete o zadatoj, morate posvetiti nekoliko godina toj, upoznati se sa zaokruženom scenom u nas, mada, većina nije ni čula za pojedine sredine i delovanje rock grupa u takvima.
Ime autora biltena ovog , Zlatomira Sremca, kao aktera, svedoka tog vremena, ostaće zlatnim slovima upisano, barem u srciima njegovih poštovalaca te onih odraslih uz rocknroll.
17.07.2026.