„Trebale bi mu pomoći.“
Čovjek je ležao na nogostupu.
„A kak’? Sigurno je pijan, ne buš ga ti valjda ispumpavala? Klošar.“
„Nije klošar. Vidiš da je u odijelu.“ Primijetila je bakica toplijeg srca.
„Mora da ga je ukrao. A što ako je imao epileptični napadaj, tada ti se zaplete jezik, možda je mrtav, a ja moram ručati točno u 12 zbog probave. Već će se netko pobrinuti.“ Druga bakica ju je prijekorno pogledala, pa je prva popustila:
“Dobro, mogu ja mobitelom nazvati hitnu – ionako sam dobila sto besplatnih minuta razgovora.“
Ljudi su prolazili kao slijepci.
„Ti pozivi su ionako besplatni, ludo stara.“ Nagnula se nad čovjeka koji je smrdio, pa je okrenula glavu u stranu pokušavajući mu napipati vratnu žilu. Prije nego što je uspjela, čovjek je viknuo:
„Živ sam!“
Bakica je poskočila:
„Pa što ležite tu?“
„Sunce je. Fotosintetiziram.“
Ah, zgoda li na tim ulicama punih žamora i ljudske jurnjave, gdje se ljudi tuku za ulazak u tramvaj, a oni dokoni ispijaju kave na terasama dok ih zubato sunce povremeno gricka za uho i nos, pa svi sublimiraju, pretvaraju se u gustu paru i tako jedni drugima otežavaju disanje i kretanje, a onda se kondenziraju i sudaraju, guraju…
“Ah, zgoda li na našim ulicama i ljudi li na njima…“ Priča i brblja druga bakica dok odlazi ruku pod ruku sa prvom bakicom.
Čovjek briše prašinu sa odijela mišje boje, zakopčava dugmad, primjećuje da je jedno otpalo, ali ionako na mjestu gdje se proširio u trbuhu. Izvlači kragnu roza košulje dekoriranom mrljom od kečapa.
Počeo je piti od ranog jutra. Za par minuta je na željezničkom kolodvoru. Vadi bocu Ribara iz unutarnjeg džepa sakoa, pijucka i gleda tuđe vlakove tuđeg voznog reda. Volio je u glavi zamišljati egzotične destinacije prema kojima jezde – Rio de Jainero, Mombai, Kairo…
„Ej, stari, s kojim ćeš ti?„ Dobacio mu je deran kojeg je vlak trebao dovesti u školu, ali više mu se sviđao trend ispijanja kava u bircu.
„Putovao sam ja više nego što ti možeš i zamisliti.„
„Jašući na toj boci, a stari? Đihaaa!„
Pratio je lica koja ulaze i izlaze iz vlakova. Žurba. Tek bi pokoja nestvarna slika ljudskog smijeha prekidala ubrzani film na izlizanoj traci. Nakon neodređenog broja minuta ili sati, čovjek je ustao i pošao prema umreženim i živahnim ulicama grada. Na uglu Jurišićeve i Draškovićeve mladi Rom je crnim prstima prebirao po crno-bijelim tipkama harmonike. Romska pjesma, nerazumljiva, nomadska i skoro, pa prazan šešir.
Putem mu je u glavu ušetao beskućnik, potegao iz boce i zavalio se u jednu od vijuga.
„Ej, nisam ti ja svratište.„
„Ljudska zabluda: „Svima nam je isto.“ Nije – meni je gore. Vani je hladno, a u tvojoj glavi je vruće.„
„Od vina.„
„Treba znati i do njega doći.„ Odvrati beskućnik, isprazni bocu, pa na njoj napravi spust sve do želuca, a čovjek podrigne.
Zaustavio se u parku pored dvoje pankera, uzeo par dimova džointa. Panker je rekao da samo anarhija može spasiti svijet, no pankerica je upala sa svojom pričom:
„Zamisli, on ti meni šalje poruku da bi me jebao i lizao. Moš’ si mislit! I kažem mu da bu kurac, ali dobijem opet isto.“
„I ja sam dobivao takve poruke za seks.„ Nadovezuje se panker.
„A neki dan ti idem staru posjetiti u Vrapče, prolupala prije mjesec i pol, vozio me očuh, kad mi stigne poruka: „Ja bi tebe jebao i lizao.„ Mislim si budem ti poslala da buš ti meni lizao beton.“
„I, jesi mu poslala?„
„Nisam imala love na mobu.„
„Zakaj nisi pitala očuha? „
„Pa nisam…„
Čovjek se jako zakašljao i izbacio ispljuvak smeđe boje. Panker mu je ponudio rakiju:
„Potegni malo, rakija ti je dobra za kašalj, ispire sve živo. Ima da ispljuneš i vlastitu dušu ako se dovoljno napregneš i naravno, ako ti smeta duša.„
Potegao je par gutljaja i zaputio se sam do trga. Peruanci su svirali pjesme koje lete i spotiču se o visoka, već gola stabla, smrznu se malo na inju, drhture, pa nastave zavojitim cestama gdje tek pokojem vozaču nježno podraškaju ušne strune, talasaju se na valovima i mokre stižu do svojih krajeva.
U podne se oglasio grički top, čovjek se zaputio u pučku kuhinju i stao u red. Uzeo je pladanj sa tanjurom juhe, pilećim batkom, mlincima i jabukom besprijekornog izgleda. Osjećao je težinu u trbuhu, od alkohola i netom progutanog objeda koji se još nisu predali marljivim enzimima. Izašao je, noge su mu bile teške poput olova, obližnja birtija ga je pozivala iza masnih prozora, pa je ušao i pričao o Bogu, Obami, prostitutkama, Nietzscheu, avangardi, Borgesu, a kada je popio petu žesticu koju mu je platio tko zna tko, važno je ustao, lelujao se i začuđujuće tečno izrecitirao riječi neke žene:
„Čovjek je negdje pročitao ili napisao stihove: „Neću se reproducirati, u svemir ću katapultirati mrtvo novorođenče, jer znam da je svaka smrt poput bumeranga i da se vraća za razliku od života i da sva moja nastojanja bijahu fetusna gomila koja se za preživljavanje borila žderući se međusobno.“
Čovjek je pisao roman, ali došla je recesija i morao je vratiti kredit na papir i vrijeme našavši se na pustopoljini sa jakim vjetrom koji mu je raznosio ideje i rijetke preostale listove.
Čovjek je mislio, ali više nije htio misliti.
„Konačno sam spreman za mentalni autotrening za ropstvo.„
„Konačno.“ Reče duboki glas i hrpetinu misli ubaci u žrvanj koji ih samelje do prapostanka koji neće izroditi novu laž o postanku.“
Klap, klap, klap! A sada nek se žena tornja dovraga – odjednom se dignuo i pozdravio. Iza njega su ostale tri prazne stolice.
Oko 15 sati pokucao je na vrata prostitutke. Nekoć je bila rasna, predivna crnka, zbilja slastan zalogaj, ali umjesto da ju očuva, zub vremena ju je toliko nagrizao kao da mu je ona bila jedina hrana svih ovih desetljeća. Ispod lijevog oka je imala par centimetara duboku brazgotinu – zasjekao ju je bivši makro kada je pomislio da je vara za lovu. Kroz vrata je glavu pomolio uzi:
„Ko je?“
Čovjek je preplašeno izustio:
“Ja sam, Tonka.“
„A, ti si, Kruno.“ Provirila je glavom. „Ajd ulazi!“
„Vonjaš.“
„Trebao bih se okupati.“
Odložila je uzi na zelenu fotelju. Stan je bio star – pod je škripao, zidovi su urlikali za farbanjem…
„A što će ti taj uzi? Opasno je držati takve stvari u kući.“
„Kupi uzi da te netko ne naguzi.“
Mrzio je taj njen prostački humor i preglasni smijeh, ali imala je ona i blistavih trenutaka kao npr. onda kad je… ili onda kad je… Naprezao se, ali nije se mogao sjetiti ni jednog takvog trenutka, ali mogao bi se zakleti rođenom majkom da je imala bar jedan.
„Opasno? Možda mi se dite zaigra i onda tragedija? Jel’ ja tebe pitan o tome kako si ti dospija u sve ovo?“
Upoznao ju je negdje, negdje u sadašnjem životu. Ne u prijašnjem. Malo toga je bilo važno i u sadašnjem, i u prijašnjem.
„A, nije važno, samo budi oprezna.“
„Danas su ti ovake stvari najbolji prijatelji. A luda ti je priča kako san ti ja ovo dobila. Pokupi me tip na cesti, poševimo se ode, a on meni posli kaže: „Čuj, ja ti neman od čega platit.“ Ja da se je zajeba ako misli da ja ovo radim iz humanitarnih razloga. Da vidiš tipa i pogleda, obrve debele, crne, ja se usrala, ali ne popuštan. A on ti meni: „Vidiš, sad bi te moga zadavit ka mačića, ali pošto si doli moja, daću ti nešto.“ I sad da ti ne pričan u detalje, on ti meni iz velikog kufera da uzi. Znan da je priča luda i da mi ne viruješ, ali tako ti je plus besplatna ševa sa njin kad mu se oće. Spavan ti s uzijen ispod kušina, a kad mi dođe mušterija, držin ga ispod kreveta. Ajd, operi se, pa da se opalimo.“
Vratio se navečer – vlakovi su išli rjeđe, lica su promicala osjenčana noću. Samo jedan vlak je stajao na peronu. Odvažio se, uskočio u njega i započeo put.
Dugo je putovao dok vlak nije stao na zadnjoj stanici. Iza njega su ostale siluete, a on je nastavio pješice. Razmišljao je da li da krene u Rio de Janeiro, ili Mexico City…
„Ej, stari, vrijeme ti je da zajašiš na boci. Đihaaaa!„
„Ma pusti tipa! Vidiš da je pijan.„
Čovjek ih nije čuo.
Već je hodao Rio de Janeirom, izgubljen u karnevalu među maskama.