BOŽE BILOBRK: NESREĆA

Bio je početak mjeseca kolovoza. Pošto sam završio sa satom vožnje u Auto školi, došao sam u Zagrebačku ulicu na samom izlazu iz grada, sjeo sam na zidić na pločniku koji je ograđivao veliko parkiralište prodajnog centra i stao čekati, u nadi da će naići netko poznat i povesti me do kuće. Nebo je bilo vedro, puhao je ugodni topli povjetarac. Preko puta nalazila se ruševina nekadašnje vojarne. Bila je još iz doba Marije terezije, a hrvatska vojska koristila ju je sve do kraja Domovinskog rata. Vlasti su dugo vremena pričale kako će je prenamijeniti u dom za starije i nemoćne osobe, ali od tog obećanja na kraju nije bilo ništa. Uz njeno parkiralište nalazio se kiosk, a pokraj njega stajao je neki starac i po novčaniku tražio sitniš kako bi platio novine i cigarete koje mu je prodavačica stavila na pult.
Polako se počeo spuštati mrak. Automobili su neprestano prolazili i svojim farovima osvjetljavali su ulicu, tek povremeno zastajkujući na semaforima kako bi propustili pokojeg pješaka. Kako se nitko nije obazirao na moj uzdignuti palac, ustao sam s namjerom da odem malo prošetati gradom. Budući da je bio petak, pretpostavljao sam da bi moglo biti svijeta. A nadao sam se da ću sresti i nekoga poznatoga s kim ću moći sjesti i popiti piće. I, dok sam čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo za pješake kako bih mogao prijeći cestu, pokraj mene je projurio stari plavi Yugo. Okrenuo sam se za njim i ugledao kako je udario u nešto uz glasan i tup zvuk, i odmah zatim stao. Pomislio sam isprva da je riječ o kartonskoj kutiji koju je netko nemarno ostavio nared ceste.
„U što gledaš budalo jedna!“, povikao je onaj starac koji je čas ranije kupovao ma kiosku. Odmah zatim iz Yuga je izišla mlada vozačica. Moglo joj je biti oko trideset godina, bila je visoka i vitka, imala je dugu crnu kosu i pravilno ljepuškasto lice.
„Ajme meni, što sam to napravila?!“, rekla je plačnim glasom. „Jeli ona dobro?“
S osjećajem nelagode otišao sam do automobila da vidim o čemu je riječ. Nasred ceste, odmah na skretanju prema obližnjoj stambenoj četvrti ležala je mala djevojčica. Nije mogla imati više od osam godina. Imala je kratku crnu kosu, bila je odjevena u žute kratke hlače i bijelu majicu kratkih rukava, lice joj je bilo blijedo a oči širom otvorene. Jedna noga bila joj je bosa, dok joj je cipela ležala odbačena nekoliko metara dalje. Srce mi je počelo ubrzano udarati, a niz kralježnicu su mi prošli trnci, jer sam po prvi put u živo vidio stradavanje nekog djeteta u prometu, i prizor je zaista bio jeziv i užasan. Nisam imao pojma ni dali je djevojčica mrtva, ili samo bez svijesti. Vrlo brzo iz obližnjeg kafića Porto izišla je cijela gomila znatiželjnika i okupila se oko djevojčice. Tiho su međusobno razgovarali. Jedan od njih, visoki nabijeni tip ćelave glave prišao je djevojčici i kleknuo pokraj nje. Opipao joj je puls. Poznavao sam ga, jer smo neko vrijeme zajedno odlazili u teretanu. Inače je studirao kriminalistiku i bio je nekoliko godina stariji od mene. Djevojčica je nekoliko puta trepnula i pogledala ga. Znači, bila je živa. Vjerojatno je sve do tada bila samo ošamućena. Među gomilom je zavladao muk.
„Jesi li dobro?“, upitao ju je.
„Da“, rekla je djevojčica samo. Potom se je nakašljao i pogledao prema gomili.
„Pa, dobro ljudi, jeli netko od vas nazvao hitnu pomoć?“ Ljudi su se počeli međusobno pogledavati i vaditi svatko svoje mobitele. Nabrzinu sam se pribrao, izvukao sam iz džepa hlača svoju NOKIU i utipkao broj prve pomoći. Kratko sam im opisao što se dogodilo i rekao mjesto gdje moraju doći. Odgovorili su mi kako će odmah poslati ekipu. Neka žena, shvativši o čemu je riječ, počela se probijati kroz gomilu vukući pritom za ruku malog dječaka.
„Molim vas, molim vas propustite me.“ Ja sam joj teta.
Moglo joj je biti oko pedeset godina. Imala je dugu plavu kosu zavezanu u rep i preplašen izraz lica, dok je dječak imao godina otprilike kao i djevojčica. Gledao je oko sebe zbunjenim pogledom kao da nije shvaćao što se tu zapravo događa.
„Ajme meni Marice moja, jesi li mi dobro?“, prekrila je dlanovima lice kad je ugledala djevojčicu kako leži na tlu. „Jesi li mi dobro?“
„Je, dobro joj je“, rekao je netko.
„Tko je vozio?!“, zakriještala je. „Recite mi tko je vozio?!“
Vozačica Yuga koja je stajala u gomili bojažljivo je podigla ruku.
„Što ne paziš kako voziš kozo jedna glupa?!“, povikala je. „I, tko ti je uopće dao volan?!“
„Oprostite mi, molim vas, stvarno nisam htjela.“ A, i djevojčica se stvorila niotkuda. Pa, vidite da ovdje nema pješačkog prjelaza. Samo se stvorila ispred mene, rekla je vozačica Yuga te ponovno briznula u plač, no tetu djevojčice očito nisu zanimale njene isprike. Nastavila je povišenim kriještavim tonom: „Vodila sam djecu na pizzu, a poslije smo išli prošetati parkom.“ Mome sinu iznenada je pozlilo, počeo je povraćati, pokazala je rukom na dječaka, „pa sam rekla Marici da ode do semafora i tako nas pričeka.“ Ali, nisam očekivala da će izići sama na put. Potom je izvukla iz torbice mobitel i počela tipkati po njemu.
„Moram nazvati njenog oca“, rekla je. E, sada bi moglo biti gadno, pomislio sa. Čim se pojavi otac djevojčice, sigurno će izvrijeđati vozačicu Yuga, a možda i nasrnuti na nju. Naravno, ukoliko ga gomila u tome ne spriječi. Što je vrijeme polako odmicalo, tako se povećavao broj znatiželjnika. Jedan od njih, stariji muškarac sav odjeven u crno, čuvši što se dogodilo prišao je djevojčici. Predstavio se kao liječnik. Bio je malko pogrbljen, imao je dugu sijedu kosu zavezanu u rep, a suho naborano lice zareslo mu je u brkove i bradu, i zasigurno je bio već odavno u mirovini. Počeo ju je temeljito isprepipavati i svaki put bi je upitao: „Boli li te ovo dušo?“ A, ovo?
„Nije mi ništa“, rekla mi je djevojčica, „Samo me malo bole leđa.“ Začudio sam se koliko je samo bila mirna i pribrana. I, uopće nije pokazivala strah.
„U redu dušo, a sad probaj micati nogama“, rekao je umirujućim glasom. Mogla je micati, što je bio znak da kralježnica nije teže ozljeđena. Negdje u to vrijeme stigao je i otac djevojčice. Njena teta ispričala mu je to, da su išli na Pizzu i poslije prošetati u park, da je malome iznenada pozlilo, pa je poslala Maricu da ih čeka kod semafora, ali nije očekivala da će ona sama izići na cestu. Potom je zgrabila svog sina za ruku i otišla, ispričavši se da ima nekog posla kod kuće. Imao sam osjećaj da je razlog tom njenom naglom odlasku taj, što je bila svjesna da i sama snosi dio krivnje, da je trebala bolje paziti na djevojčicu i ne puštati je da se udaljava od njih. No, dogodilo se upravo suprotno od onoga čega sam se pribojavao. Otac djevojčice vozačicu Yuga uopće nije napadao niti vrijeđao, već normalno razgovarao. Kada mu se plačnim glasom počela ispričavati da joj je djevojčica izišla na put, da ju je prekasno vidjela, samo je slegnuo ramenima i tužna i zabrinuta lica nastavio gledati kako stariji liječnik obavlja posao. Vratio sam se na svoje staro mjesto gdje sam bio stopirao. Shvatio sam da tu nemam više što tražiti. U daljini, s južne strane mogla su se jasno nazrijeti plavo crvena rotacijska svjetla kola hitne pomoći i što su se više približavala, zvuk njihove sirene postajao je glasniji. I, tek što sam podigao palac, stao mi je jedan moj susjed koji je tu u Sinju vodio kafić. Otvorio sam suvozačeva vrata i sjeo.
„A, što se ovdje dogodilo?“, upitao me je kad je ugledao gomilu.
„Neku djevojčicu je udario automobil.“ Hitna upravo stiže.
Sutradan sam u novinama čitao o tome događaju. Pisalo je da je djevojčica srećom zadobila samo par ogrebotina, ali na žalost prilikom pregleda je utvrđeno da je u ramenu na ključnoj kosti imala tumor, srećom u početnoj fazi i da joj predstoji skora operacija. Otac i majka djevojčice uputili su otvoreno pismo vozačici Yuga, u kojem joj iz sveg srca zahvaljuju što je pomogla da se podmukla bolest otkrije na vrijeme.