I.P. bio je tako siromašan, u selu se počelo govoriti za nekoga, nije baš da je imao, ali nije ni da nije imao kao što nema Ivan Petrović. A koliko je to neimaštvo bilo, dovoljno je reći, da se iz dana u dan, otimao ispod ostataka, ostataka, neizloženoga kreveta, s mišem, za osušenu koricu kruha koju je ovaj odnekuda dovukao u nemoći da je odvuče u mišiju rupu, i u miru pojede, kao i još jednu, nešto manju, ali suvlju, dovučenu prije nje… Kako je samo bilo tome mišu… nad čijom bi sudbinom krokodilskim suzama zaplakao i crkveni miš, otimati se stalno i uvijek na istome mjestu, zapriječen, tako blizu, a tako daleko, kućnome pragu, od male straže, a velike zasjede, I.P. … Jednoga dana, ni od kuda, izniknu, kraj kućnoga praga, lopta šarena… Sve boje svijeta kao da su joj poslale po jednu mustru, tako da budu zastupljene na njoj… Ušilji se za neprepoznati I. unesenu u kuću zagledajući loptu… Brojao joj je šare, odgonetao klupko, i uz založenu vatru, pogleda svoga žedan, svjetlosti što vapi… Odlamani izgarao je krevet, osvjetljavajući loptu šarenu, čekajući vjerujuću čaroliju… A, vatra bilvala jača i jača, tako je i lopta šarena bivala mekša i mekša, življa i življa… Zaneseni I. kidao je sa sebe preostale komade odjeće i bacao ih u založenu vatru… sve do gole kože… Mic po mic, založenoj vatri primicao se i miš zatečen, u čudu… Kada se najvećom toplinom podari vatra, lopta šarena oživi raspetljana… Nepobrojivi broj zmija izgmiza iz nje, kao iz truloga ljudskoga mesa kolopleti crvi… Najveća i prva oživljena među njima, s tri roga na glavi, zgrabi miša… Sve druge okrenule se Ivanu… Uvlačile se u usta, uši, u sve otvore, praveći nove i nove i nove… U pucajućem tkivu oticajuća glava rasla je i rasla do… praska… po stropu rasutoga mozga, do znakova…
Kao vatra u gašenju nestajao je dan, povlačio se u sebe, u točku, u ništa, jednako tako, uporedo s time, s danom i vatrom, počeše se povlačiti i zmije, u klupko, u loptu šarenu, u mrak, u kut, gluho i daleko do u nečuj ubita oka…
