Viski je lagano grizao njegove usnice u rano jutro. Pogled mu je sve više bio koncentiran na njegov stari ofucani sat nego na bilo što drugo. Mrzio je odustajanje, ali mu se to činilo kao odlična odluka. Baš kada je krenuo ustati i odjenuti sivi bolonjer vrata kavane začula su se tiho. Njezina graciozna pojava pojavila se na ulazu. Haljina boje krvi slijevala joj se od ramena do koljena. Crne rukavice navučene do laktova i crne cipele visokih potpetica popunjavale su sliku njenog savršenstva. Ušetala je lagano, jedva primjećujući svijet oko sebe, te si primakla visoku barsku stolicu odmah pokraj njega. Uputio joj je kratak pogled preko ramena pa opet primaknu čašu bliže sebi. Ona je lagano izvukla cigaretu i zapalila. Pažljivo je prislanjala usnama da joj se ruž ne razmaže niti malo.
-Dajem vam pet minuta.
Glas joj je bio mekan, ali s tolikom odlučnošću da se on odmah ispravio i pogledao je u prodorne crne oči.
-Ne gledajte me tako. Ja nisam neki obični novinar koji će to samo našvrljati da dobije nešto sitnog. To je ionako stara vijest. Mene zanima ono ‘zašto’?
-Ah, kao da ste vi jedini kojeg to zanima.
-Vjerovatno jesam, jer ne bi bio sada ovdje.
Ništa nije odgovarala.
-Vozio sam dva sata po najvećem pljusku u mrklom mraku samo da bi od vas čuo par rečenica.
-Uredu, uvjerili ste me. Logično je da krenem od početka, zar ne?
-Pa da, naravno.
-I jasno je da ćete čuti stvari koje nećete nikada napisati. Moram vam vjerovati.
Klimnuo je uvjerljivo glavom napeto očekujući njezinu priču.
-Prije pola godine ja sam radila u najjadnijim kazalištima, u kojima su posjetitelji najčešće bili oni pijani koji su trebali mjesto za zaspati, ili oni koji su se tu došli opijati. Bilo je to teško razdoblje za moj talent. Jedne večeri nakon predstave, sređivala sam se u garderobi kada je on uštetao s buketićom ljubičica.
Nasmijala se značajno, otkrivajući svom slušatelju tako više nego što je htjela, pa je nastavila hladnokrvno.
-Izgledao je čudno, barem meni. Zamislila sam se što bi takav gospodin radio na takvom mjestu.
-O čemu ste pričali?
-Pa, ovako je to nekako zvučalo, koliko se sjećam:
-Zar glumice ne dobiju ruže?
-Cvjećarka je sve rasprodala. Izgleda da vam danas cijeli grad želi čestitati na odličnoj predstavi s buketom ruža.
-Ne budalite, mislim da nitko u gradu ne zna za ovo kazalište.
-Znam ja.
-I?
-Kako glupo od mene, nisam se ni predstavio. Mario Dragozzi, drago mi je. Vaše ime je?
-Mario? Onaj Mario?
-Mislim da je ovdje u New Yorku jedan, tako da…
-Što vi radite ovdje?
-Tražim glumice poput vas. Energične, snažne žene koje će vratiti život na daske koje život znače. Zamislite, Broadway, koji čeka da vi zavladate njime.
Slušatelj je opet prekinuo.
-Povjerovali ste mu?
-Ah, naravno da jesam. Što sam mogla znati. Njegovo ime bilo je na svakoj naslovnoj stranici, a i onaj glas, bio je tako uvjerljiv. Držao me u šakama.
-Da, razumjem. Nastavite dalje, molim.
-Obećao je da će doći na slijedeću predstavu, pa sam danima vježbala, jedva sam i spavala po noći, samo čekajući kada će doći ta predstava. Na dan predstave nisam izašla iz kazališta, a došla sam tamo tri sata ranije. Ponavljala sam tekst u glavi, slagajući sve na svoje mjesto. Kada sam kročila na pozornicu, ugledala sam ga u zadnjem redu, kako pozorno prati svaki korak. Predstava je protekla bolje nego bilo koja do tada. Bila je to neka vrsta magije. Tada mi se tako činilo. Sada znam istinu. Poslije predstave odmah mi je počao obećavati brda i doline. Uživala sam u svakom trenutku njegove pažnje, ne znajući što uopće planira. Nije mi bilo važno ništa
Zastala je opet. Njene oči bile su previše mutne od silnih osjećaja što su se mješali u njoj. On je odližio svoju olovku i zanemario intervju.
-Voljeli ste ga?
-Takva se osoba ne voli. O takvoj se osobi postaje ovisan. Da ne dužim, slijedeća predstava bila je u kazalištu koje je on otvorio. Glumila sam sporednu ulogu, ali za mene kao da je bila glavna. Te večeri upoznala sam toliko utjecajnih osoba i čula toliko obećanja da sam teško spavala slijedećih par noći. Kroz mjesec dana dospijela sam na Broadway. Moji prvi koraci po nepreglednoj pozornici bili su tako nesigurni, a glas mi je sve više drhtao. Bio je tamo bezobzira koliko je to sve bilo besmisleno i bez obzira na moje silne greške. Nakon svake predstave čekao me s ljubičicama. Počela sam se kretati po krugovima najvećih umjetnika, počela sam biti cijenjena u očima sviju. Nakon par tjedana, svatko me tražio za predstavu, a novac se gomilao. Bio je zadovoljan sa mnom, činilo mi se kao da nema kraja. Osjećala sam se vječnom. Onda se sve počelo uništavati. Jedne večeri kada sam došla do njega začula sam kako netko priča iza zatvorenih vrata. Njegov uvjerljivi lažni glas i nečiji smijeh.
-O čemu su pričali?
Dugo nije odgovarala. Borila se sama sa sobom, prošlost je nije puštala tako lako.
-Jesu li vas ikada izdali toliko da svaki put kada pričate o tome osjećate se ponovo izdanim.
Ništa nije odgovarao, bila je to njena priča, nije se imao pravo uplitati.
-Tako je meni. Čula sam iste riječi koje je i meni govorio. Sve te laži u koje je i ona povjerovala. Kroz jedva otvorena vrata vidjela sam žensku ruku s buketićom ljubičica. Otišla sam jer nisam mogla više slušati. Ubijalo me. Ne toliko on, koliko to što sam mu povjerovala sve što je ikada rekao. Sjedila sam u nekoj kavani, čekajući ponoć. Jasno sam isplanirala svaki slijedeći pokret. Točno u ponoći otišla sam do oca koji je odavno spavao. Znala sam gdje ću pronaći sve što mi treba. Znala sam i gdje će on biti. Točno na onom prvom sjedalu u prvom redu, u svom voljenom kazalištu. Sjećam se svakog detalja. Nosila sam haljinu pariško plave boje i visoke cipele koje mi je on poklonio, nakon jedne od mnogih predstava na kojima se obogatio. Ušetala sam tiho, a on se nije ni okrenuo i sjela odmah pokraj njega. Prepostavljam da ste zaitertesirani što je rekao?
-Naravno.
-Pa ovako nekako je to zvučalo:
-Draga, došla si. Trebaš nešto ili?
-Samo sam te došla vidjeti, nedostaješ mi.
-I ti meni. Nemamo vremena pored svih tih predstava i događaja.
-Uvijek imam vremena za tebe, dušo. Hajdemo negdje se izgubiti!
-Ali ne možemo, posao nas čeka, zar bi sve to htjela baciti u vjetar?
-Ti si mi važniji od bilo čega.
-Nije ništa rekao pa sam shvatila da je trenutak da rješim sve do kraja i da stavim točku na našu priču. Ustala sam i stala ispred njega. Uhvatio me rukama oko struka.
-Voliš me?
-Najviše draga, znaš to.
-Iskreno?
-Nikada ti nisam lagao.
-Ne razbacuj se riječima kao novcem koji si zaradio na moj račun. I na račun svih drugih.
Znam sve. I želim ti se ispričati, ja sam kriva.
-Ma što ti to govoriš?
-Oprosti mi što sam ti vjerovala, moja pogreška, ničija druga.
-Pokušao je nešto reći, ali moja je ruka bila brža. Položila sam prst na njegova usta i nasmješila se. Drugom rukom pridržavala sam očev stari pištolj. Pritisnula sam pištolj o njegova prsta. Pucanj je odzvonio kazalištem. Pojubila sam ga po zadnji put.
-Mirno spavaj najdraži. I tvoje laži zajedno s tobom.
Slušatelj je gledao očaran njenim mirnim držanjem. Bez iti jedne suze, bez iti jednog osjećala opisala je ubojstvo jedinog čovjeka kojeg je voljela.
-Kako ste se rješili optužbi?
-Ah, to je bilo lako. Postoji milijun osoba kojima je on načinio štetu, a ja sam odabrala jednu. Njegov pomoćnik, kojeg je iskorištavao bez opravdanja, i koji je meni plakao na ramenu, govoreći kako ćemo nestati i zauvijek voljeti jedno drugog.
-Volio vas je, to vidim. A vi njega niste?
Nasmijala se tužno. Živjela je između dvije vatre, između čovjeka od kojeg je živjela, i čovjeka koji je volio, i kojeg je ona potajno voljela.
-Jedini način na koji sam mogla nastaviti je da se rješim obojice. To sam i napravila.
-Bilo je teško?
-Sigurno nije bilo lako.
Bio je to kraj njihova razgovora. Oboje su ponjeli sa sobom nešto. Ona ogromno olakšanje, a on nikome dotada ispričanu priču, koju je do kraja svog života zadržao za sebe, čuvajući je kao najveći misterij na svijetu.