Jagoda Kljaić: LJUDI OD SOLI

Dok koristim sol u pripremanju svakodnevnoga jela, pripazim da ne pretjeram, nije zdravo. Tako sada govore, tumače i objašnjavaju. Tko zna što će zaključiti za pedesetak godina, kad za nas bude prekasno. Dodajem u kacu u kojoj kiselim kupus, već znam mjeru, u šakama. Sa slanim srdelama ide malo teže, ne plivaju ribice mojim proplancima, njivama, razorima, tukovima, ledinama. Poneka u rijekama, ali se ne priprema na slano. Zato je svinjče najbolje nasoljeno i osušeno.
Preporučujem vam, svakako naspite soli u lavor za namakanje promrzlih nogu. I u kadu, u vodu za kupanje, ako ste već toliko bogati da imate vode, soli i kadu.
Samo nikako ne stavljajte sol na tuđu ranu i ne solite drugome pamet. Sebi možete i jedno i drugo, ali nije zanimljivo. U jednom slučaju moglo bi biti bolno, do neprepoznatljivoga urlika, rana se ne bi smanjila, od male postala bi veća. U drugom slučaju izdali biste sami sebe, izgledalo bi da ste nešto važno zaboravili, šansu propustili, situaciju nesagledali, na vrijeme ne reagirali, preuzeli dio krivnje, priznali odgovornost, potvrdili pogrešku. Zato je bolje da ne činite ni jedno ni drugo.
Jedino što nam preostaje – prepustimo se slanoj kiši, osoljenom suncu, preslanom zraku, nedosoljenim željama, nezasoljenoj sutrašnjici, neslanim obećanjima. Sve što je važno za danas – preslano je. A neslanim se čini sve ono što nas čeka sutra. Izgleda da je idealno pogođena mjera slanosti daleka prošlost.
Slušajmo ljude od soli! More nisu vidjeli, ne znaju što su plime i oseke, nisu čuli valove, sunce ih nije isušivalo, berači soli nisu ih ni dodirnuli. Za rudnike soli nikad nisu čuli, nepoznato im je svakodnevno i svakonoćno spuštanje, s kopačima, do njihovoga bijeloga dna u crnoj zemljinoj nutrini. Ne raspoznaju morsku od kamene soli, krupnu od sitne. Zato i ne mogu znati mjere i omjere, predvidjeti slanost prije i nakon postupka, iskoristiti način ublažavanja presoljenosti, shvatiti proces postupnog dosoljavanja.
Oni, jer su ljudi od soli, u svojim slanim glavama vide i raspoznaju samo jednu slanu šalu – da sve znaju i mogu. Prirodna snaga soli precurila je, kao pješčani sat, na njihovu stranu i – zavarala ih.
Sada misle da su, jodirani ili nejodirani, neophodni za naš život. Stoti put nam prepričavaju tu jedinu slanu šalu koju znaju. Uživajući u njoj, ne vidjevši od slanih suza vlastitoga usoljenoga smijeha, naša neslana lica. I oči, skamenjene jače od svake kamene soli, u grumenima koje ni jedan pijuk ne može razbiti.
Nude nam da budemo kopači i berači soli. Za nagradu obećavaju – zrno soli. Bez mirisa mora, jer to bi za nas već mogao biti preveliki luksuz u kojemu se ne bismo znali ponašati. Dovest će nas u spreman bazen, pun isušenoga mora, onda kad nastupi oseka, da ne bismo svrnuli pogled na talase. Misleći da se i mi njih bojimo zato što su nam nepoznati. A ne znaju na kakvim smo se mi sve valovima i kojim morima ljuljali, a da nismo potonuli. Preboljeli smo mi sve morske bolesti. Dat će nam lopate u ruke, privući kolica koja se spajaju u vlakić i odgurnuti – nas, koji ćemo sjediti u vlakiću prekrcanom solju.
Zaboravljaju pritom da morska obala zna biti i ravničarska, pitoma dolina, pa je moguće da se naš vlakić i mi u njemu nećemo bespovratno sunovratiti u provaliju bez dna. I nećemo se ozlijediti, usprkos njihovim željama, jer nas će čuvati i štititi mekani slani omotač. Izmigoljit ćemo na površinu zabijajući krampove u obale od soli.
Sol nam neće isprati mozak. Mi ćemo opstati i čekati slatku i toplu kišu. A oni, ljudi od soli, bojat će se svake njene kapi. Bar su naučili jedno: Zrno soli, dodato ili oduzeto, može sve promijeniti. I počet će se otapati, najprije u slanu i čistu tekućinu, a poslije u bljutavu kaljužu. Plima neće naići, jer more neće željeti primiti tu bezličnost.