Goran Veselinović: KRATKE PRIČE O BESMISLU (VII)

Zamišljam Andrića i Bukovskog kako se opijaju u nekoj birtijetini sa isflekanim kariranim stolnjacima i konobaricama koje ispunjavaju sve želje. Prvi tih, povučen i miran, drugi lud, izbezumljen i nestabilan! Andrić bi sigurno došao prvi na zakazano mjesto, uvijek dotjeran, odmjeren, precizan, a Bukovski, kukala mu majka, taj je bio toliki pogub da bi na kraju sjeo u pogrešnu kafanu!

„Jes’ ti taj Andrić?!“

„Jesam, izvolite gospodine Bukovski, pridružite mi se uz čašicu starog Napoleonovog Courvoisiera, zaista prija nepcima u ove sparne dane.“

„DOOOBRA, DONESI JEDNO PIVO, LAAAAAAAAADNO!“

„Kako ste putovali, mister Bukovski, JFK je veoma popularan akronim među putnicima širom sveta?“

„Veoma dobro, volim kad u avionu možeš da popiješ koliko želiš i kad su stjuardese utegnute i jebozovne.“ Andrić nije mogao da vjeruje svojim ušima.

„Pročitao sam onu tvoju pripovjetku, Mara milosnica, sviđa mi se, vuče na erotiku, zalutala ovčica, mračni nagoni, jedino mi je žao što Veli-paša nije odradio stvar do kraja, možda je bio gej, ne kontam!“ Andrić se samo blago nasmiješio u maniru starih majstora. Izgleda da ga je Čarlsov rafinirani humor u isto vrijeme i zgražavao i oduševljavao.

„Vi ste hit u Evropi. Amerika vas, čini mi se, još uvijek nije prepoznala.“

„Bitno je da su me žene prepoznale, dosadilo mi je više da drkam u sobama punim bubašvaba i ničega! Kad je čovjek ružan kao ja jedino mu preostaje da piše besmrtne pjesme ako želi nešto da povali.“ Andrić je samo i dalje mudro ćutao trudeći se da izbjegava pogledom olešenog sagovornika.

„A šta ti šljakaš Andriću, djeluješ mi kao dosta upicanjen lik?“

„Bio sam pomoćnik ministra vanjskih poslova, sada sam izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u Berlinu, kakva je kod vas situacija, mister Bukovski?“

„Trenutno ne radim nigdje ali sam zadnje dvije godine šljakao u fabrici kesa i sličnih proizvoda, fantastično iskustvo, žene koje rade tamo uglavnom su polulude, sjebane do kraja i vrlo pojebljive. DOOOOBRA, DONESI JOŠ ČETRI PIVA, ČEEEEEEETRI!“ Šokiran do tačke pucanja, Andrić se brzo izvinio i počeo da ustaje sa stola. Bukovski, primijetivši to, zakuca ga desnicom za stolicu i privuče mu jedno od četri nova: „GDJE SI KRENUO MINISTRIĆU, AAAAAAAAAAAA?!“

„Ja…ovaj….ja se žurim…ovaj…posao čeka, doviđenja gospodine Bukovski, bilo mi je zadovoljstvo…“

„MA SAMO IDI, JEBO TI PAS MATER, SVI ME OSTAVITE, IONAKO STE ODAVNO MRTVI, MRTVI! ČIM SAM TE UGLEDAO MINISTRIĆU ZNAO SAM DA SI NEKI NAŠTIMAN TIP, JEBALO TE TO TVOJE ODIJELO I NAPOMAĐENA FRIZURA, FUJ, FUUUUUUJ!“ Andrić se poklonio i trčećim korakom izletio iz „Đavoljeg gnijezda.“ Dok je bježao sinula mu je ideja za novu pripovjetku u kojoj bi zalutala ovčica Aska (Andrić) pobjedila krvoločnog vuka (Bukovski). I upravo tako je nastala čuvena pripovjetka koju danas čitaju djeca širom svijeta.