1. Već viđeno
Posljednjih dana na regionalnim portalima Halimin put najavljivan je kao: „dirljivi filmski sevdah“ (moj-film.hr, mojzagreb.info. ) „apsolutni miljenik publike koji je na Pulskom filmskom festivalu ostvario rekord s najvišom ocjenom od 4,86 u novijoj povijesti“ ( story.hr), “ Bolna istinita priča koja se ne bi smjela ponoviti“ (pressdisplay.com),“emotivna priča koja je dosad među gledateljima pokrenula lavinu suza“ (hot.net.hr), što je dobar marketing da zagolica znatiželju potencijalnih gledatelja/gledateljica – tim više što je u pitanju domaći film. Međutim, nakon gledanja filma postavlja se pitanje da li se čitava kontraverza bosanskog ratnog filma već iscrpila? Da li Halimin put, naposlijetku, ima da ponudi i nešto više od predhodnih bosanskih ratnih filmova koji su na kašiku nudili publici pomalo rata, pomalo smrti, pomalo mržnje- premalo da bi oslikalo ratni užas koji se stvarno dogodio. I pitanje da li će ikada ijedan reditelj/redateljica napraviti ratni film koji će biti mimeza užasa kakav su proživjele žrtve rata?!
Budući da je hrvatski filmski fond podržao samo film ‘Halimin put’ sa 600 hiljada eura (a 600 hiljada eura iznosio je cjelokupan bh fond za sve projekte u bh. kinematografiji u 2012 godini?!) od ovog filma se očekivalo mnogo više. Ostojić se brani od publike kojoj je dosta više i rata i ratnih filmova riječima, „Ovo nije ratni, već prijeratni i poslijeratni film.“
Stereotipni scenarij Haliminog puta sastavljen od svih očekivanih komponenata i trenutaka: idilični seoski prostor, zabranjena ljubav, brutalnost četnika koji se smiju dok odvode zarobljenike, „bolovanje“ u kafani. Radnja nas vrlo brzo suočava s čitavom galerijom crno-bijelih likova: patrijarhalni nemilosrdni muž, pokorna supruga, dobroćudni bračni par bez djece, zahtjevna svekrva, vojnik crna ovca koji ne želi da sudjeluje u ratu i kojem podrhtavaju ruke kad treba nekog da ubije, a ipak ubije. Likovima nedostaje realnosti. Sasvim je evidentno da reditelj igra na provjerenu kartu u konzumerističkoj kulturi kako stilski tako i oblikotvornim postupcima. Poigrava se s melodramom (ljubavnici nakon mnogo prepreka završe zajedno), koketira sa tradicijom (porodične tragedije iz balkanskih epova, mitova, balada…) i pretjeruje sa emotivno intoniranim flashbackovima . I sama narativna linija je neuvjerljiva – otac ubije sina (neznajući da mu je to sin) koji se nalazi u neprijateljskom taboru (slično filmu Nož).
Jedino uvjerljivo u filmu je pokušaj da se skrene pažnja na statičnost društva u kojem se ništa nije promijenilo 25 godina (vrijeme koje obuhvata radnja filma tj. prijeratno, ratno i poslijeratno stanje). Moglo bi se reći da je ta mržnja, netolerancija, nepraštanje, mimolilaženje i razilaženje iz Haliminog puta zaista film o nama kakvi jesmo a ne kako nas „zamišlja i vidi gledatelj sa Zapada“ (jutarnji.hr)
Neće valjda turkinju u kuću dovest?
Prostor radnje je izolirano selo Čemeruša (aluzija na čemeran život njegovih stanovnika) , u kome su protagonistima po rođenju dodijeljene porodične i rodne uloge gdje roditelji ograničavaju djeci izbor supružnika po pravilu svaka ovca svome stadu hrli. Ti nesrećnici moraju da se potčinjavaju vladajućem poretku svjesni da se svaka pobuna i neposlušnost kažnjavaju. Očajna Safija tako skače sa ljestava želeći se riješiti neželjenog djeteta, a Slobomir bježi u Njemačku nadajući se da će u egzilu zaboraviti balkansko ludilo.
Žensko mora imat široke kukove i velke guzove. Šta će ti jalovuša u kući samo nek ti zvoca?!
Običaji i (dvostruki) moral predstavljaju uporište za izgradnju normi koje između ostalog, nameću majčinstvo kao temeljnu zadaću svake žene. Ukoliko žena ne rodi ona se smatra beskorisnom. U toj riječi jalovuša pohranjen je sav gnjev zbog nemogućnosti „produžavanja loze“ i omalovažavanje koje ima za cilj da povrijedi i diskreditira ženu koja ne može da rodi „nasljednika“. Halimine kvalitete su zanemarene, ona je obilježena jedino kao jalovuša sve dok ne dobije dijete (tačnije dok joj Safija ne ostavi svoje dijete).
Prostor djelovanja protagonistica filma je ograđen. Njihovo je samo što je unutra, što je u vezi sa kuhinjom, sa djecom i kućom, dok muškarcu „po prirodi“ pripada spoljni svijet. Safija i u očevoj i u muževoj kući ima podređen položaj. Kada Slobomiru govori da nije uredu da provodi toliko vremena u kafani on joj odgovara: Šta hoćeš? Nikad nisam digo ruku na tebe! , aludirajući da treba biti zadovoljna, zahvalna i ne zahtijevati ništa od njega.
Samo si ti bio u ratu i niko više!
Bosanskohercegovačko tranzicijsko, razoreno i podijeljeno društvo obilježeno je ratnim kolektivnim trauma gdje je malo razumijevanja za drugog. Nemogućnost naših očeva da se suoče sa najvećim zločinima protiv čovječnosti učinjenim u vrijeme rata postala je socijalni problem jer su iz nje izrasli generacijski konflikt i problem identifikacije dolazeće, druge generacije. Slobomir ne nalazi razumijevanje okoline za ratne traume koje nosi tako da vrijeme provodi u kafani i na groblju, zanemarujući sopstvenu djecu. On u kafani lupajući čaše okreće agresiju prema nečem spolja jer ne može da se suoči sa činjenicom da je iznevjerio očekivanja i porodice i nacije.
Mora se i živit!
Pohvalno je što film nosi ime Halimin put jer se na taj način stavlja težište na “ženske glasove”. Halima ima jaku volju da pronađe Safiju i ubijedi je da krv da na analizu. I sve čini da uspije u tome. Kad joj kažu: Samo se mora umrijet. Ona odlučno odgovara: Mora se i živit!
Iako se možda čini da politička dimenzija ovog filma nije primarna, ona je svakako relevantna, jer preispituje odluku na više nivoa. Odluka da se ide dalje ili da se stane, odluka da se progovori ili zauvijek ušuti. Snaga ovog filma je u pokušaju propitivanja problema bosanskohercegovačkog društva i u činjenici da u filmu nema krivaca. Protagonisti su samo marionete u rukama nečeg višeg (društvenih normi, politike, sticaja okolnosti, sudbine) baš kao i mi- državljani Bosne i Hercegovine.