Sovjeta Grubešić: Sving za nju i mornara

Išla je sa posla, kao da je netko gura u leđa, u samačku kućicu na Rastancima. Da bi skratila vrijeme do noći, navrati u megamarket što se poput lijenog kita uvalio usred nekadašnje aleje kestenova. Dobili su neke nove stvari, reče u sebi, kada je kod police „For pjur end simpl livning“ spopadne svrabež po gluteusu. Bila je to jako fina žena i nikada ne bi rekla guzica, no ipak od neopadajuće alergije, povremeno je taj dio njezina punačka tijela postajao veoma svrbljiv. Čeznutljivo je gledala hrapavu policu i u mislima se navaljivala na nju kao mangolica da isvrbi svrbljivo, ali je natpis „ovaj megamarket je pod video-nadzorom“ spriječavao da učini ružan pokret i sutra osvane na podrugljivom Jutjubovom snimku. Kupi nabrzaka bijeli luk u granulama. „Izum vijeka“, mrmljala je u bradu. Vani je dočeka preostali kesten zanosnog lišća i oblak bez hlača. One već godinama nisu bile u njezinoj kućici. Dolazila je samo nametljiva Antonija.
Brava na vratima oniske kuhinjice prizivala je majstora .No , kako joj u tome ne bi pomogli ni dimni signali, stavljala je katanac prije odlaska na posao, a vezivala žicom u povratku, čineći sigurnijima unutrašnje strašne samotne sate sjedenja u mraku.
Ponekada joj se to sviđalo. Upalila bi radio i slušala plačući tugaljivu muziku nakon čega bi jako dobro spavala. Danas opet, upalila bi sve osim radija. Neka izgori cijeli njezin život, neka ga više ne bude. Dok je zveckala katancem osjeti želju za lukom. Nasmije se sama sebi: „Možda sam trudna!“.
Izabrala je najljepšu, dugoljastu, ljubičastu reklamno slikovitu glavicu. Sjeti se Mornara koji bi govorio da nije lijepa kao slika, već više album koji se daje na dar predsjedniku . Srce joj stade na tren.
Držeći nož nad sudoperom pod prozorom , nepomično je stajala gledajući u zapušten vrt i polusrušenu ogradu. Smijeh se raspršio naglo, kao što se pojavio, a nadolazeća , sada već utapljajuća tuga, obavijala ju je poput magle. Pitala se, da li bi je namjerna porezotina učinila više živom. Odmjeravala je uski dlan pokušavajući odgonetnuti dužinu te važne linije, kada se uz strašan zvuk razlupanog stakla , kroz razvaljena vrata promoli čupavo muško lice . Ruka , kao iz horora , otme joj nož. Nesvjesna događanja, nasloni se leđima na sudoper , dok se tamna prilika s uzdahom olakšanja stropoštavala u najbližu stolicu.
„Ne tu, govorila je u mislima, to je njegovo, tu nitko više ne sjedi“. Prilika ili neprilika je šutjela. Onda polako skinu vunenu tamnoplavu mornarsku kapu, pažljivo kao da ima posla s nekom nepredvidljivom zvijeri, te je stavi na stol . Dugo se nisu pomjerali, ni govorili, sve dok on nije počeo igru prstima . Zvuk se odbijao od sive ploče i nadirao prvo u njezine uši, pa mozak, pa živce, a bijes počeo izbijati kao para iz ekspres lonca. Nasrnu na njega udarajući i čupajući što god je dohvatila. Stoički je podnosio njezin napad, sjedeći poput kamene gromade. Potom ustade, onako visok, obuhvati je čvrsto rukama oko ramena . Klonula je na njegova prsa , kao lađa što nakon bezbroj oluja, pokidanih jedara prispje u luku zaklonjenu od talasa i vjetrova. Stajali su tako jako dugo, sve dok on ne reče da mora popraviti vrata, a ona da će skuhati kavu. Po navici, uključi radio. Svirao je sving.