Već sam bila na ulici, ali se vratih da sklonim čuvarkuću sa svoga balkona. Da se ne vidi, jer evo skoro deceniju zakonom nije dozvoljeno uzgajati ljekovito bilje.
Pričali su stari da ova biljka (ima mesnate zelene listove) štiti dom od vatre i od udara groma, a efikasno liječi kožu i upalu uha. A kako tek liječi dušu! Majka bi okopavala cvijeće i pjevušila, a kad me šta zaboli ona trkom u avliju, pa ubere mirisne nane, kadulje, ili čuvarkuće.
Govorila sam, ali niko mi nije vjerovao, biće još Atlantida!
Otkad su Nijemci donijeli zakon da voda nije ljudsko pravo očekivala sam da će isto biti sa zemljom, vazuhom, hranom… I, evo, obistinilo se! Umjesto da živim na svome imanju stanujem u stambenoj jedinici u oblakoderu. Država mi je oduzela zemlju u korist belgijske prehrambene korporacije koja proizvodi hranu po standardima. Plodovi su kao nacrtani, ali nemaju ni mirisa ni ukusa. Ni dodir ruke!
A tek zrak!! Obračunavaju mjesečni utrošak po osobi!! Ne plaćam puno, pošto sama živim, a prilikom mjerenja nisu našli da dišem punim plućima.
Na vrijeme stižem na posao, začas ću preko novog mosta do bolnice u kojoj radim. Kad su kompanije iz Austrije rušile onu staru ćupriju, građani su se pobunili s parolama „višestoljetna ljepota treba ostati budućim generacijama“. Ali, vlasti doniješe odluku „kamen od kojeg je pravljen potiče iz osmanskog doba i nije po propisu, nepravilnog je oblika i strukture, ljudi se predugo zadržavaju na njemu“
*
Prođe pauza za obrok. U ordinaciju žurno ulazi mlad, nasmijan i moderno obučen predstavnik ugledne zapadnoevropske farmaceutske firme. Prije nekoliko godina njeni vlasnici su kupili jedinu preostalu domaću tvornicu lijekova za jedan Euro. Veselo mi naziva dobar dan.
– Nego, šta bi sa S-23, starim dobrim lijekom za krvni pritisak? Nema ga više, a jedino vi ste ga proizvodili! Bio je efikasan i jeftin?!! – pitam ga.
– Doktorice?! Šta se može zaraditi na ampuli koja košta jedan Euro?! Imamo nove lijekove, manje efikasne, a puno skuplje!
– Dvadeset puta skuplje!!! Zar nije bolje s manje novca liječiti efikasno!
– Griješite! – odgovara predstavnik koji ima međunarodni certifikat za marketing. – Volite svoj posao, zar ne? – nastavlja nakon gutljaja flaširane Alpske vode – E, da biste imali posla ljudi moraju biti bolesni!
Govori jednolično, kao programiran. Sa efikasnim lijekovima bilo bi manje pacijenata, doktori bi imali manje posla, a farmaceutska industrija manje potrošača. Zato se proizvode skupi lijekovi koji pomažu, ali ne potpuno.
Zašto lomiti granu na kojoj sjedimo?!
– Žao mi naroda, šapatom odgovaram i vrtim glavom. Nešto ljigavo ključa u meni.
Znam, ako to izbljujem možda ostanem bez posla.
– Šta fali da narod ima malo pritiska ako će od toga svi imati koristi?- pita me predstavnik ne očekujući odgovor.
Gledam ga prazno. Opet sam na raskršću, i kud god da krenem, odabraću pogrešnu stranu!
Ako skinem tovar savjesti sa leđa pitaću se je li vrijedilo?
Ćutali smo kad je bilo ono s vodom u Njemačkoj, potom kad su zabranili proizvodnju meda na Islandu, hrane u vrtovima Novog Zelanda, kad su ukinuli ribolov sitnih ribara, domaće vino, a vrh je bio studija o štetnosti dojenja…
Velika je utjeha to što nemam djecu!
Zadovoljni predstavnik odlazi. Spisak najnovijih lijekova koje ću propisivati stavljam na sto.
Kad se vratim u svoju stambenu jedinicu biće mrak. Meteorolozi su najavili grmljavinu, pa do narednog jutra mogu držati čuvarkuću na balkonu.
kao i uijek dobro