Sovjeta Grubešić: Pti-tica u meni

Čuvat ću ti srce u visinama

Pti-tica je odlučila.
Vrijeme je za otići.
Zagrlila mi je krilima srce i naslonila ćubastu glavicu na moje rame.
„Čuvat ću ti srce u visinama“, rekla je.

Dolazak iz Ustanove

– Neće ustati – čula sam Gaduru, kako priča Bratu. – Samo se izležava. Da znaš, što sve trpim. Ispekla sam joj palačinke, o supi…
– u koju je pljunila neće pričati…pomislih.
-da ti ne pričam.
-Pa , dobro, neće, neće. Glavno , tu je ručak. Donijela si…GOSPOĐICI, nagnuo se nad nas.
Pti-tica se smijala.
– Gospođice! Gospođice!Gospođice – škakljikala me narandžastim krilcima, koja su me opčinila svjetlošću. Sjećanje je bilo lijepo.

Pti-tica

Mislila sam da je na kruški izraslo još jedno sunce. Sunašce. Majušno, kao što sam bila i sama.
Doskakutala je do najniže grane:
– Nisi u školi?
– Mama kaže kako ne znam vući ravne crte.
– Ni taraba nije ravna. Ni put nije ravan. Ni nebo nije ravno. Ni tvoja kosa nije ravna. Zašto je ..ravno…važno..?
Slegla sam ramenima. Čuo se jak zvuk.
-Netko svira?
– Ma ne,to je avion.
– Što je avion?
-Isto što i ja, samo ti se ne može uvući u srce i pričati s tobom po noći kada se bojiš duhova.
– Kako znaš da se bojim duhova?
– Zato sam tu. Čuvat ću te ako hoćeš.
– Hoću, hoću!

Nezvana

Još u maminom trbuhu sam znala kako ću se zvati. Osjetiš kardiogram na usnama, pulsiranje srca na kapcima i kada preklopiš jedno preko drugoga dobiješ stanje koje tvoje prisustvo izaziva. Moje je bilo…
– Šta ti je to trebalo… šišteći muški glas… kao da nije dovoljno dvoje…
– Došla je nezvana – odgovara molećivi ženski glas.
– Nezvana. Moje ime. Nezvana.
Probala sam mamu dozvati kucajući kroz prozirne stjenke. Nije me čula. Bila je preumorna od rada na njivi.
Ni svog anđela nisam imala. Čula sam da ga svako dijete ima. Mene je moj napustio prije rođenja. …Da ne bi kasnije morao jako tugovati.
Drugo ime po rođenju bilo je…Bjež! Idi tamo! Miči se!

Ona i ja

Moje meso je pripadalo i ocu i majci. Nisu ga htjeli. Bila sam samo nepotrebna stvar u dvorištu. Nitko me nije gurao, ali ni podizao. Moji obrazi ne poznaju poljupce, samo rijeke. Slane rijeke.
Sakrivena ispod stola sa mačkom i psom, prvo sam upoznala velike blatnjave cipele i prljave bose noge.
Mamilo me je svjetlo iz otvorenih vrata i čudni zvuci.
Tražila sam anđela, a našla sam Pti-ticu.
Voljela sam ići na mjesto gdje se bacaju razne stvari…kakvog je blaga tamo bilo…komadići drveta, staklene flaše, kamenčići, zgužvane novine, polomljene crvene gajbice, raznobojni čepovi…. Pti-tica u meni mi je govorila što je to. Nije nam smetalo ni sunce ni kiša.
Poslije jednog jakog pljuska, Pti-tica je počela kašljati u meni . Krila su joj bila mokra. Zaspala sam smotana kao mačka da je zaštitim, ne skidajući odjeću. Čula sam tatu kako kaže:
– Neće ona dugo…
Uplašila sam se za moju Pti-ticu i pobjegla iz kreveta u voćnjak tražeći gnijezdo za nju. Bila je magla. Udarala sam o stabla sve dok mi glavu nije dotaklo obješeno blago iz smeća.
Prvi puta je mama došla zamnom i uzela me u naručje. Dalje se ne sjećam. Probudila sam se u čistom krevetu u novoj kući. Zašto u novoj kući, kada smo svi spavali u kuhinjici kraj štednjaka, saznala sam kada je tata pitao za doktora:
-Koliko je naplatio?
-Ništa, odnijet ću mu pile i jaja…neće nikome reći, rekla je mama.
Još uvijek nisam osjećala Pti-ticu. Stavljala sam ruku na vrat ili na drugu ruku kako bih osjetila život u sebi. Onda se probudila i zacvrkutala. Bila sam sretna. Nisam više bila sama.

Rani život

Odrasla sam u dvorištu. Vodila me mama kod doktora. Nisam imala odgovore na njegova pitanja. Skoro da nisam znala govoriti. Kako i bih, kada mi se nikada nitko nije obraćao. Rekao je mami:
– Spora je. Možda će morati u specijalnu školu?
Od tada su kapije za mene bile zaključane. Sakrivana sam pred ljudima koji su od nas kupovali mlijeko, sir, meso, jaja, razno povrće..
Počela sam raditi. Hraniti koke, kupiti šljive, brati mahune…sve dok nisam stasala za veće poslove.Hranjenje svinja, telića, mužnja krava, pa onda i kuhanje ručka, spremanje kuća ….i tako…Pti-tica mi je bezglasno govorila kako se šta radi. Mama se čudila…odakle znam sve to…

Sestra

Mama je šila sestri haljinu za udaju, kada je ona upitala:
– Hoće li i Nezvana biti?! Brinem zbog njegovih…
– Ne brini, neće je nitko vidjeti!
Pravila sam se da nebo od suza prišiva bisere na moju odjeću…podižem ruke , uzimam nisku i stavljam je oko vrata…onda bježim na tavan gdje mi Pti-tica priča o čudima izvan dvorišta. U našoj kući nije bilo slika, ni knjiga…samo slušam .I tako ne znam čitati.

Brat

Brata su jako razmazili. Išao je još u školu kada su mu kupili auto. Odmah je našao djevojku ili ona njega. Gaduru. Vidjela me je slučajno i pitala što će biti sa mnom.
– Ne brini, On će sve naslijediti, a za nju nađite neki ćošak, neka živi, nije ona kriva što se rodila…- rekao je tata, prijekorno gledajući mamu.
– Nemoj da netko sazna za nju, svi će misliti da će i naša djeca biti kao ona – šuškala je Gadura Bratu.
Poslije su imali dvoje djece koja su rijetko dolazila na selo. Samo kada se uzimala hrana i nosila u njihovu kuću u nekom gradskom naselju. Bila sam već uveliko odrasla. Gledala me je i pitala mamu da li me pušta iz dvorišta.
– Ma, sve ona zna…- govorila je mama. – Drži tri ćoška od kuće, nosi mlijeko na otkup, ide u dućan…samo ne zna brojati novce…
– Pa, kako bi i znala – kreveljila se Pti-tica u meni – kada je niste učili…
– Šuti – šapnem joj.
– Jel’ to Ona priča sama sa sobom …samo nam je to još trebalo , mrštila se Gadura, stiskajući nos. Sve joj je smrdilo kao da je….rođena na kraljevskom dvoru, hihotale smo se bezglasno, a ne tu u susjedstvu…

Smrt

Umrli su mama i tata. Brat je neko vrijeme bio sa mnom, a kada je vidio da mogu sve sama uraditi, otišao svojim poslom. Dolazio je jednom u tjednu.
Navečer mi je bilo teško. Pti-tica bi zaspala od umora, a ja sam gledala zvijezde i pitala se ima li neka za mene.
Nedjeljom bih izlazila do dućana gdje se okupljalo društvo. Djevojke i momci mojih godina i mlađi. Pričali se razne stvari. Shvatih da:
– nemam nikakve dokumente,
– ne znam kako se zovem punim imenom i prezimenom,
– ne znam datum rođendana,
– nikada nisam bila u gradu,
– nisam vidjela rijeku ni more,
– nisam bila u školi, knjižnici, muzeju, kinu,
– nisam imala momka,
– nisam se poljubila,
– nisam dobila pismo,
– nemam TV u boji,
– i još mnogo toga nisam iskusila.
Tako na nagovor društva, počela sam pušiti. Cigarete su gušile Pti-ticu, više krivnjom nego uistinu, pa ih se nisam htjela odreći. Bio je tu i Roman, nadničar iz susjednog sela…vrijedan, ali siromašan momak. Počeo me gledati kako nitko drugi nikada nije.
Ponekad bih, kada se grupa vraćala s njive, stala s unutrašnje strane visoke tarabe i stavila ruku na vrh daske, čekajući…dodir… zatvorenih očiju…nekada cvjetić, jabuku ili glatkoću trave u dlanu… Živjela sam za taj trenutak.

Gadura

Brat je uveo telefon kako bi me mogao kontrolirati na daljinu. I kada me ne bi mogao dobiti, bijesno bi dojurio autom psujući na sve strane. Jednom me je gurnuo , nagovoren od Gadure:
-Trebaju njoj dobre batine…puši, skita se s momcima…samo nam treba da zatrudni i da se uda…šta će biti s imanjem…dijelit ćeš ga s nekim klošarom…rovarila je.
Tako, gurne me Brat i priklješti mi kuk. Bilo mu je kasnije žao. Ostao samnom i dvorio me kao što je mama trebala. Postao nekako veseo, sve se šali i on s momcima i Roman mu se svidio. Čak ga je pustio meni u posjet. Stidljivo mi donio čokoladu i kavu, pa smo oboje zapalili cigarete i pričali kao da se poznajemo godinama. Držao mene Roman za ruku, a Brat provirio u sobu i pošle mu suze na oči. Vidio me prvi puta sretnu.
I trajalo je tako lijepo raspoloženje sve dok jednog dana Gadura nije iznenada došla. Pogrdnim riječima otjerala momka, pa joj se i Brat kao papagaj pridružio. Promijenio se za minut.
-Joj, šta mu se to dogodilo…zakriještala Pti-tica…zaprepašteno.
Meni se oduzeo govor. Roman otišao pod prijetnjom da će biti pozvana policija radi zloupotrebe maloumne žene.

Bez slobode

Dok nitko nije vodio računa o meni, dok nisam postojala ni kao tijelo ni kao razum, bila sam slobodna, shvatila sam kada me je Brat zaključao u sobu. Pti-tica je utvrdila da nam nema izlaska odavde….zlo se sprema…veliko zlo…Nisam se mogla skoncentrirati na njezine nebuloze. Kakvo zlo od rođenoga Brata, koji mi je na trenutak pokazao kako izgleda biti voljena sestra. Htjela sam ga pitati šta ćemo sada kada je Gadura otišla, ali ga nije bilo …dan…dva…tri…Ostavio mi je vode, neku hranu i neku kantu …Kopala sam zidove, lupala po vratima…prste izgulila ostavljajući krvave tragove posvuda. Pti-tica je zamrla u meni.Srce se primirilo, ali pluća…pluća su htjela odletjeti..pišteći…mnome vladaju tama i hladnoća…grabim dugim koracima na sjever, duša bi na jug…a svjetla se gase i na jednom i na drugom kraju…čučim i plačem, žalosno plačem , nitko me nije učio plakati…nisam ni znala da umijem…prokleta bila…ukrala mi je svjetle dane…trgam se i gotovo zgasnem…

Odlazak

Brat mi je napravio dokumente, odveo kod doktora. Kaže:
-Luda je…iskopala sve zidove i struju…nemam je kome ostaviti…neka je negdje smjeste… Hoću prodati imanje.
Doktor me gleda, pokazuje neku knjigu, neke mrlje…i onda zove Brata u stranu i čujem kako kaže da nisam luda nego odgojena u izolaciji, i da sam čak veoma napredna za takve ljude.
Brat je uporan…doktor bijesan pita da li sam ikada zaboravila nahraniti stoku, pomusti krave, odnijeti mlijeko, okopati baštu, skuhati ručak…da li je bilo nekada neke štete…ili samo koristi…
-Nema s kime biti…uporan je.
-A šta je s tim momkom, ona je savršeno sposobna za bračnu zajednicu…uporan je i doktor…ali Brat ne da:
-Ona ne zna čitati ni brojati!
-Pa, nije svaki nepismeni čovjek lud, reče ljutito na kraju i da uputnicu na mjesec dana terapije u nekoj ustanovi.

Ustanove

Provela sam tri puta po mjesec dana zatvorena u ustanovama, istrgnuta iz svog dvorišta, od svog kraja, crnog pijetla mezimca, mačkica i ruke na tarabi.Nisam znala za drugi svijet. Ponekad sam čeznula za njim, ali sad vidim da nisam trebala. Dovoljan mi je bio moj mali svijet, još samo da je Roman bio u njemu.
Uznemirena od jecaja i čudnih ljudi u tom svijetu i sama sam postala divlja mačka. Liječili su me injekcijama za smirenje. Spavala sam dok nisam dobila rane po leđima. Onda su nazvali Brata da dođe po mene. Došla je Gadura u novom autu i vikala na njih:
-I šta mi sad da radimo?! Ja je neću ni taknuti…nema gdje biti…gdje je dosada bila nema više ničega od toga!
Bijesno je odjurila, a doktor u ustanovi nađe adresu i pošalje me Bratu ambulantnim kolima.

Šupa

Rane su mi se inficirale. U šupi gdje sam smještena mračno je i hladno. Bila sam slična šugavom psu, kada me je Pti-tica obgrlila i rekla da je dosta. Došlo nam je vrijeme za visine… i drugi neki svijet. Složila sam se…ovog velikog svijeta mi je bilo i previše.