Grabeći prigodne prigode za ugrabit čašicu razgovora s pjesnikom prijateljem Miljenkom Mandžom, novinar, književnik i glumac, Valter Šarović, nacrta se i taj dan, točno u deset, na istome kultnome mjestu tadašnjega i zdravijeg dijela današnjega, Zadarskoga književnoga kruga, terasi picerije: Pet bunara, jedinom prostornom opcijom na nivou grada. Miljenko je bio točan. Uru ravnati po njemu.
Oko Pet bunara igrala su se djeca mladih majki upriličeni ljetni dekoltea, kompleta po zadnjoj modi. Okretalo se u tom društvu za polugolim mlađahnim vrckavicama, jednako tako i za djevojkama zrelijeg izdanja. Namjesto izlizanog-stalnog pitanja, koja je kakva u krevetu, našlo se spontano pitanje, koja bi mogla biti dobra majka, primjerice prvorođencu mlađahnoga Šarovića. Šarović je po njihovome mišljenju bio pre oprezan u davanju svog srca na korištenje. Neke bi ga djevojke zahvalno rabile. Neke nakon određenog vremena netaknutoga vratile. Neke bi popile svu krv iz njega. Neke posesivnom ljubomorom i grubim riječima izgužvale, i putem ga tako gubile. Ali opet imati srce s nejasnim uputama za uporabu.
Valter se svojim pitanjima usmjeravao isključivo na Miljenka, do prvih pijani koraka koji i ne odvedu uvijek na pravu adresu, jednom je prigodom tako zatekao jednog od Krugaša iz Pet bunara kako se rasprema da legne na kauč ostavljen uz kontejner kraj ceste. Potom i prilegao. Nisu ga posebno tangirale upadice na njegov račun, niti je kad odbio dat alibi prijatelju, koji je za vikend u tuđem stanu s tuđom ženom. Tako nešto među Petobunarašima po nepisanome kodeksu ponašanja, nemoralno je odbiti. Međusobno su se pokrivali, štitili leđa jedan drugome.
Valter nekako nametnu Miljenku njemu dragu temu: Razgovor o filmu. Svoj na svome, Mandžo je redao filmske glumačke veličine s kojima je na ti: Omara Sharifa, Jean-Paul Belmonda, Catherine Deneuve, koju je zbog njenoga slavenskoga porijekla jednostavno zvao Kate. Govorio je pogleda uprtoga ka zemlji Galski pijetlova, ka Sorboni, posebnome kabinetu gdje su naobrazbu francuskoga standardnoga jezika imali stranci, Francuzi s juga Francuske, Korzikanci, pa i ono Napoleonovo Bonaparte, tal. Napoleone Bunaparte, govori o njemu kao Korzikancu, koliko je izvan francuskoga jezičnoga standarda.
Govorio Mandžo do dugo u noć ne gaseći se, kako je eto on taj i takav, na tim seminarima, dijelio dobro i zlo drugujući s tim budućim veličinama, živućim filmskim spomenicima:
– Vodim ti ja, jednom tako ja, pun puncat autobus kazalištaraca i drugih kulturnjaka iz Zadra. Razlazali se mi ko kakalake, žohari, ako ti je lakše pratiti moj Valtere, Gradom Svjetlosti, kad ono Omar Sharif. Obradova se on meni. Obradova se ja njemu. Sve nas, cio autobus Zadrana, odvede u prvi restoran i počasti, ne žaleći potrošiti na nas, otkazavši za taj dan sve svoje, ne male obveze.
Godine i godine prošle od toga razgovora, turista i turista od Kalelarge do Pet bunara. Mandže već dugo nema među živima. Valter u isto vrijeme na istom mjestu. Godinama. Terasa picerije: Pet bunara. Kad na kavi, vozač autobusa na relaciji Zadar-Šibenik, inače dugi niz godina vozač inozemnim linijama, kako to on krasnoslovi, visok, koščat, dinarski tip, ravno ko sjekirom zasječenog potiljka, koji iza svake riječi upadljivo obliziva usne. Skompaše se tako Šarović i on na čašice razgovora, pri stankama njegovih puto-putovanja, relacija i autobusni linija. Uvijek u isto, nekako istovjetno „ono“ vrijeme, vrijeme „onih„ druženja. Oko Pet bunara igraju se neka druga djeca, sijevaju neki drugi minići, ostavljaju bez daha neki drugi dekoltei, neke druge ljude…
Radostan što se upravo u ovom trenu sjeti, vozač Stipa unese se u lice Valteru:
– Sve te nešto hoću upitati, ma uvijek nekako smetnem s uma. Znaš ti Bogu ti Valtere, Mandžu, Miljenka Mandžu, pjesnika Škabrnje, ispravi me ako griješim!? Vidim i ti nešto piskaraš, pa mislim red je da znaš naka pjesnika. Mi s „međunarodnih“ znamo se u glavu.
– Da znam li!?- ispali Valter iz prve. Koliko sam ja moj čovjek ovakvih kava uz čašicu razgovora popio s njim, kao što ih sada pijem s tobom…. da ne nabrajam kave i dane, kile i kile crnog s vodom…
Obradovan, ni malo ne krijući radost, obazirao se nije na prolaznike, stalno ponavljajući onu o svijetu kao o jednoj avliji… i od riječi do riječi kao da iz njega progovara sam Mandžo, u riječ ponovi ono, o Zadranima u Gradu Svjetlost, o Omaru Sharifu, o pariškoj ljetnoj večeri.
