(Intervju Miroljuba Todorovića objavljen u Novostima 24. VII 2010).
Razgovor vodio Dragan Bogutović.

1. Signalizam je nastajao dugo i postepeno. Kako je konačno uobličen kao nov i provokativan književni i umetnički pravac?
– Signalizam kao ideja, u prvobitnoj fazi kao scijentizam, rođen je u meni još krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina kada sam inspirisan naukom pokušao da, na poetski način, povežem egzaktne nauke i književnost. Tada stvarane scijentističke pesme, kako sam ih nazivao, sa karakterističnim nazivima: “Čelik i žeđ“, “Otvara se atom“, “Svetlost se u atome nastanjuje“, “Radioaktivne pesme“, objavljivao sam u, kao student, u “Mladosti“, “Vidicima“, “Studentu“, i drugde. Istovremeno započeo sam rad i na poemi “Planeta“ u kojoj je dominirala egzaktno-kosmološka inspiracija.

Bio sam preokupiran idejom o kreativnoj sintezi poezije i nauke. Fascinirao me je prodor nauke u srce materije (žive – genetika, mrtve – nuklearna fizika) i srce svemira (radio-astronomija, astrofizika i prvi prodori čoveka izvan Zemlje u Kosmos).
Do stvaranja pokreta došlo je znatno kasnije krajem šezdesetih godina kada su se našli ljudi sa sličnim idejama i porivima. Godine 1969. formirali smo u Beogradu prvu signalističku grupu, a godinu dana kasnije pokrenuli smo časopis Internacionalnu reviju Signal – glasilo signalističkog pokreta.

2. Vaše zbirke kompjuterske poezije naišle su na oštra osporavanja, ali i podrške, pre svih Dušana Matića i Oskara Daviča…
– Sa eksperimentima u jeziku pomoću kompjutera počeo sam da radim 1969. godine na Ekonomskom institutu, a par meseci kasnije i u Matematičkom institutu u Beogradu. Taj događaj prilično je uzbudio našu književnu javnost. Među prvima je reagovao poznati, i tada veoma uticajni, kritičar Zoran Mišić u časopisu “Književnost“ čiji je glavni i odgovorni urednik bio. U jednom gotovo apokaliptičkom tekstu Mišić tvrdi da je svršeno sa humanizmom, da je čovek mrtav jer, eto, stigao je kompjuter, ili , kako ga on naziva “elektronski Baš Čovek“ koji će sada “govoriti narodu, pisati pesme i upravljati svetom“. Slično je u “Politici“ reagovao i kritičar Eli Finci prikazujući moju zbirku pesama. On postavlja pitanje “Šta se dešava sa savremenom poezijom, kakva je njena dalja sudbina? Dokle se prostire moć i gde počinje nemoć mašine? Ili još šire: U naše tehnokratsko vreme, šta će biti sa iskonskim ljudskim vrednostima.?“
Izlazak moje knjige “Kiberno“, koja se pojavila početkom 1970. godine, pozdravio je Dušan Matić. Sledeće godine, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u svojoj pristupnoj besedi, Matiće je veoma lepo govorio o signalizmu kompjuterskoj poeziji i našem časopisu “Signal“. Za Oskara Daviča pojava signalizma u našoj kulturi značila je “ponovno hvatanje koraka srpske poezije sa istinski avangardnim traženjima u svetu“. O knjizi “Kiberno“ dobro je govorio i Petar Džadžić prikazujući je u čuvenoj emisiji Lektira na TeVe dnevniku. Sveta Lukić je o signalizmu pisao upravo u vašim Novostima, a nešto kasnije uneo je naš pokret i u Prosvetinu enciklopediju, čiji je glavni urednik bio.
Jedan pesnik, kritičar i antologičar “proslavio se“, u to vreme, tvrdnjom da moja poezija nije autorska pošto je, po njemu, ne stvaram ja nego kompjuter. Glavni otpor, pa i strah, potekao je, kao što se vidi, iz pogrešnog uverenja da je sada i mašina (kompjuter) počela da stvara, da piše pesme. To je, naravno, bilo apsurdno, pa i smešno. Ni taj kompjuter od pre četrdeset godina koji je bio ogroman i zapremao veliki prostor, ni ovaj sada pred kojim sedimo u svojim stanovima i na radnom mestu nije mogao, niti može sam da stvara, pogotovu ne da piše poeziju. Stvara čovek a kompjuter je samo tehničko sredstvo koje mu može pomoći da svoj rad što bolje oblikuje. Konkretno, meni je kompjuter tada pomogao da se oslobodim u odnosu na jezik, da ga na neki način razbijem, razgradim, stvarajući u tim novootvorenim jezičkim prostorima nove stilske i kreativne mogućnosti i forme koje ću kasnije dograđivati.

3. Vašem projektu svojevremeno se priključilo dosta umetnika (među njima i Ljubiša Jocić) iz raznih disciplina. U čemu se ogledala vaša saradnja, okupljanja oko zajedničkih ideja?
– Signalizam dugo traje. Prošle godine smo slavili četrdeset godina od osnivanja pokreta. Od tada do danas kroz signalizam je prošlo nekoliko generacija stvaralaca. Na samom početku bili smo okupljeni oko časopisa “Signal“. Najpoznatije ime iz tog perioda je Marina Abramović, danas svetska zvezda performansa. Ona je bila član redakcije “Signala“ i njen umetnički start je u signalizmu. Ljubiša Jocić nam se pridružio sredinom sedamdesetih i svojim poslednjim delima dao značajan doprinos našem pokretu. Tokom osamdesetih, od više desetina stvaralaca, posebno izdvajam Dobricu Kamperelića i Andreja Tišmu koji su i danas veoma aktivni. Polovinom devedesetih obnovili smo časopis “Signal“. To je dalo velik zamah pokretu koji se ogledao u brojnim knjigama, izložbama, akcijama. Najznačajnija imena u ovom novom, preporođenom signalizmu su pesnici, prozni pisci i esejisti: Ilija Bakić, Slobodan Škerović, Zvonko Sarić i Bogislav Marković.
U čemu se ogledala, i ogleda, naša saradnja. Pretpostavljam, pre svega, da je veliki broj stvaralaca privukla nova, prodorna, raznovrsna i dinamična poetika i estetika signalizma. Neki su se u početku vezivali za mogućnosti koje pružaju egzaktne nauke u književnosti i umetnosti, drugi za istraživanja na planu sinteze verbalnog i vizuelnog. Mnoge je zainteresovalo destruiranje i poetsko zračenje oslobođenog jezika. Neke, pak, izražajne mogućnosti znaka (signala) i široki horizonti koje je otvarala semiologija u svim granama umetnosti. Posebno su nas vezivala međusobna druženja, razmena ideja, zajednički rad, časopis kao stožer okupljanja, onda izložbe, revijalna predstavljanja, itd.

4. U kojoj meri je signalizam uspeo da prodre van naših granica?
– Signalizam je odmah na startu uspeo da pređe granice Jugoslavije i srpske kulture. Tome je posebno doprinela Internacionalna revija “Signal“ koju smo objavljivali na srpskom i engleskom jeziku. Osim toga časopis je , u svojoj prvoj fazi (1970 – 1973) uglavnom bio posvećen konkretnoj i vizuelnoj poeziji gde prevodi, u najvećoj meri, nisu bili potrebni.
Imali smo veliki broj inostranih saradnika, od Argentine i Urugvaja do Japana i od Kanade do Australije i Novog Zelanda. Naravno, u prvom planu su bile Evropa i Amerika. Posebno je bila razvijena saradnja sa italijanskim neoavangardistima. Oni su pisali o signalizmu, objavljivali nas u svojim časopisima, izlagali naše radove na izložbama. Prva izložba signalizma nije bila u Srbiji, ni u Jugoslaviji već u Italiji, u Milanu 1971. godine pod nazivom “Poesia signalista Jugoslava“.
Izuzetna je bila i saradnja sa Nemcima. Prof. dr Dagmar Burkhart, dr Klaus Groh i dr Klaus Peter Dencker u više navrata pisali su o signalizmu. Ovaj poslednji uneo nas je u svoju danas kultnu antologiju “Text-Bilder Visuelle Poesie international“ (Von dere Antike bis zur Gegenwart).
O signalizmu su pored Nemaca i Italijana pisali još: Belgijanci, Čileanci, Rusi, Amerikanci, Urugvajci, Česi, Francuzi, Japanci, Mađari, Kanađani i Poljaci. U Poljskoj je 1980. godine, na čuvenom Jagelonskom univerzitetu u Krakovu, odbranjena doktorska disertacija o signalizmu. Odbranio ju je Julijan Kornhauzer, inače poznati poljski pesnik i esejist, danas šef Katedre za jugoslavistiku na istom univerzitetu. Njegova disertacija pod nazivom “Signalizam – srpska neoavangarda“ (u prevodu Biserke Rajčić) objavljena je i kod nas.
Obimna građa iz ovog perioda ekspanzije našeg pokreta: raznovrsni dokumenti, više od deset hiljada pisama na svim svetskim jezicima, časopisi, knjige, zbornici, katalozi i radovi naših i stranih signalista nalaze se danas u Istorijskom arhivu Beograda i Biblioteci SANU.

5. Izbor iz Vaše poezije, koji ste sami sačinili, nosi naziv Vaše poznate zbirke “Svinja je odličan plivač“. Smatrate li tu knjigu i najboljom?
– Zbirku “Svinja je odličan plivač“ izdala je Prosveta davne 1971. godine. Ovaj izbor, koji je prošle godine objavila nova, veoma agilna izdavačka kuća ‘Tardis“ iz Beograda, čiji je vlasnik i urednik Spomenka Stefanović Pululu, i sama pesnik i prozni pisac, ima proširen naziv “Svinja je odličan plivač i druge pesme“. Tu su pored “Svinje“ još i pesme iz drugih zbirki koje su nastajale krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina kada sam u poeziji koristio kolokvijalni jezik svakodnevne komunikacije, jezik medija, reklama, novinski dnevnopolitički žargon, jezik potrošačkog društva, nastojeći da iz tog dobro izmiksanog galimatijasa izvučem humorne, a često i otrovne poetske žaoke.
Poslednjih trideset godina pišem sasvim drugačiju vrstu poezije. Stvaralački postupak je sličan ali su jezik i sadržaj drugačiji. O tome dovoljno govore i naslovi zbirki: “Devičanska Vizantija“, “Vidov dan“, “Zvezdana mistrija“, “Plavi vetar“, “Zlatno runo“, “Ljubavnik nepogode“.
Ovog leta, pod nazivom “Glad za neizgovorljivim“ pojaviće se obiman izbor ove vrste poezije koju sam svojevremeno odredio kao apejronističku.
Već sam ušao u osmu deceniju života pa bih rekao (mada ne uvek, i ne baš sasvim siguran), da mi je sada nešto bliža ova druga, apejronistička poezija, u kojoj su kritičari videli metafizičke proplamsaje, pa čak i neku vrstu religiozne intonacije. Ništa me, međutim, ne sprečava da uživam u drskosti, a često i bezobrazluku svojih ranih pesama iz “Svinje“, “Gejaka“, “Čorbe od mozga“, “Kineske erotike“ i “Pucnja u govno“.

6. Koliko je običan čitalac u stanju da shvati i prihvati sve ono što
ispisujete u stihovima i pričama?

– Na ovo mogu da Vam odgovorim samo da sve zavisi od čitaoca.

7. Poslednjih godina objavljujete takozvanu šatro prozu, zasnovanu na slengu, jeziku mladih. Kako dolazite do tih novih neobičnih i veoma duhovitih reči?
– U šatrovački govor ušao sam još krajem šezdesetih prikupljajući građu i stvarajući na njemu. Od svoje prve zbirke u žargonu “Gejak glanca guljarke“ (Prosveta, 1974), koja je išla u više izdanja, do danas objavio sam nekoliko zbirki u kojima sam koristio ne samo sleng mladih već i tajni govor delikvenata. U poslednje vreme pišem i prozu, uglavnom kratke priče, ili kako ih zovem šatro žvake. Kako dolazim do šatro reči? Pa srpski jezik je po meni (koliko ga književno rabim već više od pedeset godina), čak i ovako danas političkom voljom, ili nevoljom razdeljen, jedan veliki i veličanstven jezik. Treba samo imati hrabrosti i baciti se u taj jezički vrtlog, u taj uzburkani okean i tragati za jezičkim draguljima, nalaziti ih i stvarati.

8. Šta bi po Vama bila osnova Vaše poetike?
– Od scijentizma kao prve faze, u neprekidnom razvojnom toku, do apejronizma, kako danas označavam svoja jezička traganja, veliki je vremenski i kreativni raspon. A potrebno je još obratiti pažnju i na intermedijalna i sintetička istraživanja sa konkretnom, vizuelnom, kinetičkom, zvučnom, objekt i gestualnom poezijom.
Osnovu svoje poetike vidim najpre u istraživačkom radu u jeziku i sa jezikom i ispitivanju mogućnosti znaka (signala) u raznovrsnim oblastima i granama umetnosti. Stvaranje nove realnosti iz semantičke nestabilnosti jezika i raspršenosti znaka prevashodna je i suštinska žudnja moje planetarne poetike. Umetnost je, po meni, stalno traganje za neizgovorenim i neizgovorljivim, a u reči, govoru i znaku izvor je i začetak bića, prva glasnica postojanja neuhvatljivog svemira i još neuhvatljivijeg čoveka.

9. Svojevremeno ste najavili da će 21. vek biti stoleće signalizma.
Verujete li i danas u to?

– Apsolutno. Prva decenija novog veka to i pokazuje. Elektronska civilizacija, o kojoj se u signalizmu vizionarski razmišljalo, govorilo i sanjalo još šezdesetih godina prošlog stoleća, sada je osvojila čitav planetarni prostor i inicirala nove izvore umetnosti, nove stvaralačke instrumente i nove umetničke oblike. Naš pokret je spremno dočekao 21, vek, jer ono što smo radili pre četrdeset i više godina već je bila umetnost novog veka i za novi vek. Danas, kada smo čudesnim interaktivnim Internetom premrežili čitavu planetu, načinivši od nje jedinstvenu kreativnu laboratoriju, mogu samo da potvrdim da će umetnost ovog veka, sa onim što je već urađeno, i još više sa onim što će se tek uraditi, biti umetnost signalizma.

(Pošto je u Novostima intervju objavljen u nešto skraćenom obliku ovde ga donosimo u celini i sa drugačijim naslovom.
LINK za intervju u NOVOSTIMA
).

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *