Jasmina Hanjalić: Dajo

Jutro je mirisalo po svježoj rosnoj travi, nedozrelim jabukama, celeru i peršunu koji su rasli u vrtu jednospratne kuće na četiri vode. Bistro je i sunčano, a pjetlovi kukuriču s kraja na kraj Plava, kao da vrše jutarnju prozivku. Lice upija svjež zrak, pa i koža gostiju iz dalekih krajeva postaje napeta i čista nakon samo nekoliko dana boravka. Već sedam jutara udisala sam tu mješavinu planinskog zraka i jezera kao gost kod moga daja.

Kuća je mirisala krečom, a najmirisnija prostorija je smočnica u kojoj su uredno poredane kace sa sirom i kajmakom sa planine Bogićevice. U drvenim niskim kolibama na planini strpljivo su skupljani iz dana u dan, a potom snijeti dolje u varoš, u smočnicu moje dajnice.
U najvećoj sobi poredani su minderi ispod velikog prozora sa šarenim zavjesama koje vise sa drvene izrezbarene garniše, prekriveni vunenim jambolijama boje krvi, plišanim jastucima i kao snijeg bijelim uštirkanim prekrivačima, ručno izvezenim punim vezom tamno crvenih ruža i zelenih listova. Kredenac od punog drveta prepun je kristalnog stakla i porcelana, a rubovi otvora bogato su ukrašeni nabranim bijelim heklanjem. Lusteri, kugle od bijelog stakla, išarani su tankom šarom, a vuneni ćilim sav je u vijencima.
„Dajnice, mogu li ja odnijeti ručak daju u fabriku?“- upitah je.
Dajo je jedini unuk uglednog Mehmed- age, koji je naslijedio posjede oko jezera i u čaršiji i jedini sin Sabit-age, mirnog i dobrodušnog čovjeka koji je većinu svoje starosti proveo ili u džamiji, klanjajući svaki vakat, ili sjedeći na minderu ispod prozora sa muštiklom od slonovače gledajući Visitor preko plavskih krovova.
Bolešljiva žena, dajova nana, rodom od Rožaja, iz porodice Rahića, rodila je četiri kćeri i pri porodu petog djeteta, jedinoga sina, umrla je sva u krvi za nekoliko sati. Hodžinica, koja je po kućama porađala žene u varoši i činila gasul kad treba, toga dana je i porodila i posljednji put okupala Pemba hanumu, slabašnu Mehmed-aginu ženu.
Toga dana prvi put sam vidjela šest okruglih limenih posuda sa poklopcem složene jedna iznad druge u kalup. Ručak za daja je bio kompletan: svježe ispečen hljeb, šarena salata sa tri ljute fafarone, supa od telećeg mesa, sitni ćevap u povrću, bijeli mrs, hurmašice i svježe borovnice.
Ponosno krenuh niz sokak, pored Redžepagića džamije, sretna što ću ići u fabriku.
Dajo je bio visok i snažan muškarac orlovskog nosa, za koji sam sigurna da je naslijedio od Salja. Brkovi su mu ukrašavali izbrijano lice, a uvijek ispeglana košulja slagala se sa kravatom. Kad bi sjeo pored mene, onako krupan i snažan, lupio bi, što je mogao jače o svoje desno koljeno i sa širokim osmjehom me zovnuo u krilo:
„Hodi kod daja!“
Išla sam niz čaršiju vješto izbjegavajuću automobile zagledajući poredane kuće sa skučenim avlijama i u njima raširen bijeli veš i posteljine koje se zrače na ljetnom suncu. Žuti i ljubičasti cvjetovi, perunike i turski karanfili, krasili su proške i mamili poglede prolaznika. Malo koga sam poznavala, pa mi je to davalo slobodu da duže razgledam svo to šarenilo i udišem varoške mirise.
„Tražim daja Omera“- rekoh prvom čovjeku koga sam srela na kapiji fabrike.
„Koga Omera?“ – upita čovjek i osmjehnu se.
„Moga daja Omera, on radi u fabrici!“
„Puno muškaraca radu u fabriku, al ti si sigurno musafir iz Bosne!“ – sad već veoma veselo reče omanji crnomanjasti čovjek srednjih godina sa velikim brkovima i kožnim kačketom.
„Moj dajo je najveći!“
„Dobro, dobro, hajde ovamo, prođi tamo pored balvana i potolje kreni prema onoj maloj staklenoj zgradi, pa ćeš naći daja!“ – reče i krenu ka izlazu.
Za tren se nađoh među bezbroj balvana koji su mirisali na šumu i smolu. Bili su bez kore i počeh da razgledam godove, pa na prvom koji sam počela da brojim pomiješah sitne okrugle linije i odustadoh. Znala sam da svaki onaj krug znači jedno ljeto u planinama.
Pošla sam dalje i pitala se zašto me onaj čovjek poslao ovdje među balvane da tražim daja, potomka Omer-age Salje, plavskog upravnika od prije više od pet stoljeća. Gledala sam prema staklenim vratima tražeći pogledom drago lice, kad ga začuh iza sebe.
Ugledah visokog čovjeka u modro plavom radničkom odijelu sa platnenim kačketom, bijelog prašnjavog lica i vjeđama pokrivenim pilotom, grubim poderanim rukavicama i oguljenim vojničkim čizmama. Zagledah se u njega i nakon što se nasmija i pokaza pravilne zdrave zube, priđoh mu i dadoh spremljeno jelo.
Sjeo je na najbliži balvan, skinuo rukavice i raširio platnenu salvetu kojom su zdjele bile zavezane u čvor. Gledala sam kako brzim i uvježbanim pokretima vadi pribor za jelo, jednu po jednu zdjelu otvara i reda ih ustaljenim načinom.
Jeo je zamišljeno, krupnim zalogajima glasno srkajući supu. Brkovi su mu rubom bili mokri, ali mu to nije smetalo. Praznio je bez riječi zdjele, na kraju sve opet složio kako je i bilo i vezenom salvetom napravio zavežljaj.
„Da ti da Bog nafaku i belićet, baš sam se slatko najeo!“ – reče širokim osmjehom i pođe da me isprati do izlaza. Na kapiji me podiže visoko, glasno poljubi više puta u oba obraza i krenu natrag na posao.
Kad izađoh na ulicu pogledah ga još jednom. Baš i tom trenutku metalnom šipkom zakrivljenom na vrhu dajo ubode debeo balvan i poče da ga kotrlja prema mašini za rezanje.




8 Responses to Jasmina Hanjalić: Dajo

  1. Berislav Blagojevic каже:

    Jasmina pored lijepih pjesama zna da piše i dobru prozu!

  2. majo каже:

    Svi komplimenti, lijepa dama, lijepo pise, lijepa proza, lijepa poezija

  3. Jovan каже:

    Poštovani uredniče,
    Da li će biti vraćeni svi oni tekstovi, priče i pesme iz arhive ili je sve izbrisano?
    Srdačan pozdrav ljubitelja pisane reči i pisca, poma,o

  4. Zoran Ilić каже:

    Poštovani Jovane,
    za sada nece buduci da je to veliki posao.

  5. Jasmina H. каже:

    Berislave i Majo, hvala vam, pravi ste džentlmeni i moje omiljene kolege!
    Neka nam svima nova godina bude ispunjena novim i zanimljivim stvaranjem, a bogami i susretima!

  6. SANJA ATANASOVSKA каже:

    MI SE DOPAGA

  7. Korponai Ivan каже:

    Bravo Jasmina… stvarno sam mislio samo da pišeš poeziju, predivne pesme ali si me stvarno iznenadila, čestitam i mislim da si na dobrom putu… nastavi!

  8. Jasmina H. каже:

    Hvala, dragi Ivane na podršci i pozdravi!

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *