(Klaus Peter Dencker, OPTISCHE POESIE – VON DEN PRAHISTORICHEN SCHRIFTZEICHEN BIS ZU DEN DIGITALEN EXPERIMENT DER GEGENWART, De Gruyter, Berlin 2010)

Posle višegodišnjeg rada u prikupljanju i tumačenju brojnih artefakata neposrednog vizuelnog izražavanja od praistorije, preko starog Egipta, Kine, antičke Grčke, Baroka, međuratne avangarde (futurizam, dadaizam, nadrealizam), sve do neoavangardnih pokreta (Fluksus, konkretna i vizuelna poezija, signalizam, mejl-art) i novih oblika kompjuterske i internet umetnosti, objavljena je prva i sveobuhvatna istorija vizuelne (optičke) poezije u svetu. Autor ove obimne knjige (blizu hiljadu strana velikog formata) je prof. dr Klaus Peter Dencker (1941), germanist i japanolog i sam istaknuti vizuelni pesnik i teoretičar medija.
Klaus Peter Dencker već je poznat široj književnoj i umetničkoj javnosti po svojoj antologiji TEXT-BILDER VISUELLE POESIE INTERNACIONAL – VON DER ANTIKE BIS ZUR GEGENWART u izdanju DuMont Verlag iz Kelna 1972. godine. Ova kultna antologija izvršila je, sedamdesetih godina, veliki uticaj na afirmaciju, prihvatanje i tumačenje novih neoavangardnih književnih oblika i formi.
Iako se primeri vizuelnog pesništva mogu pronaći znatno ranije, pre svega u staroj Grčkoj, Baroku i međuratnoj avangardi, prava eksplozija vizuelne poezije događa se u drugoj polovini dvadesetog veka u okviru neoavangarde. Elektronska civilizacija, civilizacija slike i pojava novih medija uslovili su da dođe do sve većeg prožimanja verbalnog i vizuelnog. U novim planetarnim komunikacionim sistemima znak i slika u saradnji sa rečima promovišu nove oblike univerzalnog sporazumevanja. U tim prostorima neoavangardni pesnici pronalazili su drugačije, veoma inspirativne i poticajne kreativne izvore.
Slovo, znak, slika, oslobođena (osamostaljena) reč i njihovi interaktivni procesi: ulančavanje, spajanje i prodiranje u tek otvorene duhovne prostore, postali su gradivni elementi poetskih dela. Prema Denckeru u drugoj polovini dvadesetog veka pod uticajem novih medija izmenjen je i sam pojam kulture, a optička (vizuelna) poezija, kao oblik izražavanja, našla je svoje mesto između literature i vizuelne umetnosti. To potvrđuje ono što je bilo isticano u signalističkim manifestima još pre četiri decenije da se vizuelna poezija već početkom sedamdesetih godina oformljuje kao posebna književna disciplina.
U svojoj studiji, od neoavangardnih pokreta koji su bili okrenuti konkretnoj i vizuelnoj poeziji, Dencker posebno izdvaja srpski/jugoslovenski signalizam (Signalismus), francuski spacijalizam (Spatialismus), japanski Shishi/Shikakushi, italijanski Poesia visiva (vidljiva poezija), američki Visual Poetry i južnoamerički Poesia visual. Ovde moramo naglasiti da je teorijska i istraživačka osnova signalizma bila znatno šira od ostalih pomenutih pokreta jer pored vizuelnog obuhvatala i brojna istraživanja i eksperimente u jeziku (verbum) i sa jezikom.
Kao ilustraciju signalističkih traganja u optičkoj poeziji Klaus Peter Dencker donosi dve vizuelne pesme osnivača signalizma Miroljuba Todorovića: “Anagrame“ (“Anagrams“) iz 1968/69 i “Lunomer“ (“Lunometer“) iz 1969/70. Tom prilikom on će se osvrnuti i na Todorovićevu pesmu “Zmija“ objavljenu u antologiji “Text-Bilder – Visuelle Poesie internacional“ (1972) i u antologiji Alana Riddella “Typewriter Art“ (London 1975). Dencker će, takođe, u svojoj knjizi pomenuti i Milorada Pavića i njegovu “Istoriju srpske književnosti baroknog doba“ (Beograd 1972) kao i esej nemačke teoretičarke prof. dr Dagmar Burkhart koja je proučavala vizuelnu poeziju u srpskoj književnosti od Baroka (Hristofor Žefarović i Zaharije Orfelin) do signalizma. (Videti njen esej “Od carmina figurata ka vizuelnoj poeziji“ u časopisu “Signal“ broj 25-26-27, Beograd 2003 i na blogu http://signalism1.blogspot.com).
Obimna, veoma instruktivna istorija optičke poezije Klausa Petera Denckera, nastala po strogim uzusima naučno-istraživačkog rada, u ovom trenutku izaziva posebnu i zasluženu pažnju kritičara, teoretičara i proučavalaca neoavangardnih kretanja, kako u Nemačkoj, tako i u svetu. Ona je ukazala na činjenicu da je neoavangarda druge polovine dvadesetog veka bila sveobuhvatni planetarni pokret koji je lako prelazio državne i jezičke granice, uklanjajući i rušeći, kako reče jedan italijanski pesnik, sve prepreke i “carinarnice duha“.
Pojava Denckerovog jedinstvenog naučno-istraživačkog dela daje nam povod da kažemo kako je vreme da se i u srpskoj kulturi uloži napor, istraži, prouči i protumači pojava i delovanje književne neoavangarde.

O dr Klausu Peteru Denckeru više na:
http://de.wikipedia.org/wiki/Klaus_Peter_Dencker
A o signalizmu, vizuelnoj poeziji i mejl-artu na sajtu i blogovima:
http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/signalizam
http://signalism1.blogspot.com
http://mtodorovic2.blogspot.com




One thought on “Dejan Žikić: SIGNALIZAM U ISTORIJI NEOAVANGARDE”
  1. brojnih artefakata neposrednog vizuelnog izražavanja od praistorije, preko starog Egipta, Kine, antičke Grčke, Baroka, međuratne avangarde (futurizam, dadaizam, nadrealizam), sve do neoavangardnih pokreta (Fluksus, konkretna i vizuelna poezija, signalizam, mejl-art) i novih oblika kompjuterske i internet umetnosti“
    – avangarda, verovali ili ne, ima dužu tradiciju od klasične književnosti ukoričene i „getoizirane“ medju korice jer koristi sva sredstva izražavanja i sve „nosače“ reči i slike.
    Ovo je i još jedno priznanje osnivaču signalizma Miroljubu Todoroviću čiji radovi iz 1968 – 1970. i kasniji ponovo dobijaju svetsko priznanje.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *