Zima prođe kad prošumi dažd, nesta treptaja zraka, na bjelini snijega… Šikara obalnoga bilja ćuti šumu…
Boccaccio čeka Petrarcu na ulazu palače, odlučivši ga taj dan upoznati s Danteom. Dante je već tu, kod njega… Za Petrrcu se znalo, da kasni. Jedan je živio od riječi, Dante je od riječi umirao…
Dođe naočit momak, živih očiju, napudran, elegantno odjeven, mjenjajći svoju odjeću jutrom i večeri dugo i pomno češljane kose… Bio je to Petrarca. Neprestano je tražio drugovanje sa lijepim ženama… bez kojih ne mogaše živjeti…?! Bavio se muzikom, pohađao gozbe, jednom riječju, elegantan momak koji se rado viđao, na uličicama, trgovima i u salonima Avignona…
Petrarca je nekako s visoka gledao Dantea pružajući mu ruku, kao da u njemu vidi onu tamnu stranu mjeseca, antipod sebi… Pristavši na susret iz ljubavi prema Boccacciu, jer ne drža odveć do pisca komedije, pisane po njemu vulgarnim jezikom, kojim on pisaše jedino radi zabave i utjehe… Kao začetnik renesanse, ismijavao je Danteova djela i ono što je on pisao latinski, bijaše tako divlje, tako barbarski, što sve on kudikamo, dakle nadmaši Afrikom i Epistulom… Njegova nesusretljivost spram pjesnika komedije nikome nije bila tajna, tim više što on sam nazivlje Dantea: prvakom vulgarnih pisaca…
Danteu život ne bi naslovnica, bi sve ono drugo što nosi knjiga… taj trajni trag… Strpljivost je vrlina kada se čitav život provodi čekajući. Znao je da kod njega (Petrarce) nema one naivne veličine, ni one smirenosti i vedrine, koju pokazuje njegova tuga, ni onog bola, ni sjaja u jednoj jedinoj rečenici, kojom on u Vita Novi opusuje kako je odbijao diskretna pitanja ljubopitljivih poznanika kada su ga pitali: Zašto te tako satrla ta ljubav? On ih je samo gledao smiješeći se, i nije odgovarao ništa… Svoju dragu lišava onog zemaljskog i ljudskog dok Petrarca daje Lauri da i na nebu nosi zemaljske osjećaje… Lakše je govoriti nego misliti, šutnja je bogata mislima.
Nisu samo različitoga temperametra, niti su drugačije doživljavali svijet i umjetnost, nego su se razlikovali i u politici: Petrarca je bio pobornik Italije i Rima, to je bilo njegovo geslo koje se uzdržalo do danas, u duši svakog Talijanca, dok se on s ponosom nazivlje Fiorentino di nacione…
Onaj koji voli slušati sebe, ne čuje druge… gledao je svijet očima kojim ga drugi vide…Petrarca…?!
Bez njih, bilo bi manje riječi među ljudima… Dok je Boccaccio, očima na fete rezao šutnju, pokušavajući započeti riječ, jer prvi se dojam ostavlja samo prvi put, oni su jedan drugom ostvljali šutnju…
Kristalno i čisto nebo jutra što se ćuti, ne da ni naslutiti, što se događalo tijekom noći…
Događala se šutnja…događalo se Da i Ne, i mora šutnje. Kažnjavali su i oči ako ih jedna drugome izdaju.
Najgore što ti se može dogodoti jeste postati stručnjakom za samoga sebe… spočitavao im je povremeno Boccaccio.
Ako trebate početi iz početka, počnite iz duše, kao da im je želio reći Boccacco… Što je čovjek stariji i želje su mu veće…
Bi to prvi i zadnji susret Petrarce i Dantea. Dobro su pazili da se više ne sretnu nikako, bar ne u četiri oka, dalje od očiju, od srca su bili dobrano daleko…
Kukavičluk je preskup za ugled, govorio je Boccaccio. Oni tu noć i na to njegovo ne rekoše ništa, do tek po koju da se kaže što, ako se ne da zaklopiti u ono Da i Ne.
Otvarajući knjige, zatvaraše se u knjige… Šutnja među njima potcrtat će njihovo vrijeme… U prazno otvoriše srca, kao dva suvišna čovjeka u praznoj zemlji. Narod je čuvar istine… Oni u njemu ostaše uzorci za nebo… U riječi i šutnja govori čekanjem. Ispod poklopca magle, cvijet otvori toplina sunca, njih dva ne otvori jednoga drugome ni toplina Boccaccova srca…