Grebem ranu na fasadi stare zgrade. Ranjena i ostarila, stoji, ne pitajući zašto. Moli me da je ubijem i skratim muke. Klone glavom, ne želi da živi. Bezvoljno mi gladi kosu i kiselo se smeje. Ti si se vratio?
Moja gimnazija je svakakva čuda videla. I gradskog ludaka kako ore prašnjavi sokak, kreveljeći se. Pijanicu kako baca flašu punu rakije, jer je zavoleo neku udovu. Zabranjenu ljubav dece zavađenih prijatelja. Među njima i mene kako ljubim lokne školske lepotice. Smejala se na naš skriveni sastanak posle časova. Plakala nad našim rastankom. I uvek ćutala o svemu.
Gledala je ona i lance i gusenice, gvožđe i težak metal kako rije ulicu kojom sam vodio bratovljeve svatove. Raspadnuto meso na kraju ulice, ostatke bombe i stopljenog metala. Zbunjena (kakva je, sirotica, uvek bila), ćutala je o bandi u crnom koja upada u kuće, cepa zavesu sa balkona i odnosi uspomene i sećanja. Ni slutila nije šta sve kriju te stolice, fotelje, televizori…. Čije suze, znoj i usnuli smeh posle ručka leži u tim prašnjavim jastucima i ogrebanim ručkama. Gledala i ćutala.
Ćutala je i o njoj. Kad sam je voleo, bila je nežna. Mirisna i tiha. Dete koje voli ceo svet i ljubi kao da će on sutra nestati. Uplašena da će neko videti, osvrtala se i uzdisala. Onda predavala. Zagrljaji su trajali, poljupci brideli i ona je kući odlazila sva izgužvana i plačna, a opet vesela jer će doći i sutra. Tako mala i tiha. Mazio sam te nevaljale lokne na ramenu i slušao kako diše. Sve je stalo. U ruci mi i dalje ta prokleta lokna, njeni koraci i miris koji odlazi. Nestaje.
U dvorištu u kojem sam je mazio sad igraju se deca. Preko njih raširen veš. Žive u učionicama u kojima sam učio o svetu. Gledaju kroz prozor koji sam ja prvi prisvojio. Kada sam ja tu mislio, bio je to prozor u sutra, u moj dan, moje sve. Njihov je siv i pun mrlja. Oni misle o hlebu, toploj vodi i novim cipelama. I smeju se. Smeju se jer ne znaju.
Prevrtljiva, moja gimnazija, ćuti. I dalje o svemu ne ispušta ni krik. Ne govori o koloni među kojima je i ona bila, kako odlazi u kraj. O znojavim muškarcima koji prljaju njene bele mišice, trgaju odeću, cere u zube. Kako plače i moli da prestanu da je lome, a oni cepaju i kidaju, bacaju i vuku po podu da bi je na kraju ostavili obešenu o zvonik. I to one crkve u kojoj su njeni nasmejani roditelji pre 16 godina držali svoje jedino dete. Prekršteno i čisto. Ćutiš, prokleta zgrado! Što je nisi čuvala? Što mi nisi javila? Zašto si dopustila?
Znam, nisi ni ti kriva. Ranili su i tvoje zidove i ostavili samo rupe. Sad me gledaš i moliš. Ne, ne mogu ti pomoći. Moje rane više bole. Dok si ti tu ćutala, ja sam bio neke moje bitke. Tražio bolje, prihvatao pomoć i spavao po tuđim krevetima. U nečijim učionicama, daleko, gledao kroz nečije prozore. Sve sam izneverio. I nije mi bilo bolje. Dok sam tražio svoje mesto, gurali su me da ne zauzmem njihovo. Plašili se mene, jer sam došao iz daleka. Lažno mi se smejali i čekali da odem.
Sad ne znam gde pripadam. Odande su me oterali, a ovde više nisam. Ovo mesto nije moje. Moj grad ima zgrade bez rupa, ulice bez tragova teških vozila i celo drveće. Škola je nova i nasmejana i u njima uče neki novi đaci o svetu. Nad njima nije raširen veš. U dvorištu se igraju i smeju. I zvonik crkve oglašava da je vreme ručku. A ona mi prilazi, u haljini sa višnjama i crvenim kaišem preko struka. Zabacuje zlatne lokne preko ramena i smeši se. Ima vremena samo da se javi, pa žuri kući. Da ne posumnjaju. Okreće se i odlazi, a ja držim tu zlatnu loknu među prstima. U taj grad ću se jednom vratiti.
Deca se igraju u dvorištu moje gimnazije. Misleći o novim cipelama i ne znajući za sutra. Jedno od njih zaustavi se začuđeno, preda mnom. Gledam ga u oči. Žao mi je tog deteta. Musavo dete jede paštetu sa hlebom i širokim očima voli svet koji će ga izneveriti.




4 thoughts on “Dragana Ranđelović: Povratnik”

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *