(Da Zlatku bude lakše)

Dogovor sa direktorom lokalnih novina bio je ovakav: moje priče kreću u sledećem broju, a pošto oni nemaju para za honorar, muku muče i sa svojim platama, honorar će biti objavljivanje knjige, pod uslovom da priče dobiju odgovarajući odjek, to jest povoljne reakcije čitalaca jer do sada lokalne novine uopšte nisu objavljivale priče.
Lokalne novine izlaze svakog petka.

Znam koliko sam poznata lokalno, znam i koliko sam poznata globalno, znam da će uz priče ići i moja fotografija, kao i svaki sujetan pisac svesna sam da će, zahvaljujući fotografiji, porasti moja lokalna prepoznatljivost i – pristajem da se priče objavljuju bez honorara.
A unapred se radujem knjizi, oduševljena što neću tražiti sponzore, kao za prethodnu knjigu. Usput, pošto sam odrasla, kako sada tvrde, „u drugoj truloj Jugoslaviji“ i navikla na petogodišnje planove, nekako je ispalo da i ja knjige objavljujem u skladu sa odrastanjem. Svake pete godine.
I, priče su krenule.
Posle nekoliko nedelja sve češće me na ulici zaustavljaju potpuno nepoznati ljudi i čestitaju na pričama, uz komentar: „Baš ste osvežili novine! Prvi put novine ne čitamo od mrtvih, nego odmah gledamo šta je ovaj put Zdenka napisala.“
I tako- četiri meseca.
Godi.
Odjednom, priče prestaju da izlaze, jer je, kako kaže urednik, redakcija tako odlučila, a ja odlučujem da odem kod direktora, u njegovu zaista skromnu kancelariju, da vidim šta je sa knjigom.
„Dođite za desetak dana da se dogovorimo o svemu“.
Istog dana na lokalnoj TV stanici saznajem: direktor lokalnih novina je avanzovao globalno, u udobniju fotelju.
Cvrc!
Sigurna da od objavljivanja knjige nema ništa jer, zna se, sledi uobičajena praksa, višemesečno dogovaranje lokalnih stranaka o tome ko će biti novi direktor, odlazim u neke somborske institucije i dobijam čvrsto obećanje da će mi pomoći u objavljivanju knjige.
Moj zadatak je da „samo“ nađem izdavača.
Svesna da većina i lokalnih i globalnih pisaca mora imati sponzore, ipak sam pokušala da bez njih zainteresujem izdavače i da pobijem tvrdnje da se u izdavačke kuće ne probija bez preporuke. Kao i tvrdnje da većina urednika većinu rukopisa, bez čitanja, odmah zafrljači u korpu.
Da skrenem pažnju na rukopis, pošto sam ga slala uoči Nove godine, osim diskete sa snimljenim pričama i književnom autobiografijom, u svaku kovertu stavila sam i lepu novogodišnju čestitku, sa molbom da priče pročitaju. I objave. U knjizi, naravno.
Cvrc!
Od šest izdavačkih kuća, nijedna nije odgovorila. Nema ni kurtoaznih pisama da su rukopis primili, ni mejlom, a kamoli redovnom poštom, nema ni bilo kakve kritike ili obaveštenja da je rukopis toliko loš da im nije ni na kraj pameti da ga štampaju, nema ni… Kada sam se javila sedmom izdavaču, priznajem, s preporukom, to je podrazumevalo da sledi traženje sponzora. Sa zvaničnom podrškom izdavača odmah sam odjurila u one institucije koje su mi čvrsto obećale pomoć, kod novog direktora lokalnih novina, a i kod starog.
Ugovor sa njima nisam imala jer „Ljudi se drže za reč, a volovi za rogove“.
Prvih trinaest godina staža zaradila sam u SUP-u. (Kao referent za prijavu/odjavu prebivališta. Da otklonite grešne pomisli.) Sledećih pet u Crnoj Gori, petnaest u banci u Somboru, a poslednje dve na Birou za nezaposlene. Sada, dok ovo pišem, imam i jednu godinu penzionerskog staža, no izgleda da se onaj staž iz SUP-a najčvršće pelcovao.
Dok ja ukopčam!
Pet meseci institucije, koje su mi „čvrsto“ obećale pomoć, igrale su sa mnom ping-pong dok nisam shvatila da uopšte i nemaju nameru da finansiraju objavljivanje knjige.
Opet cvrc!
Kao većina i lokalnih i globalnih pisaca i ove i one države, skoro sam rekla Jugoslavije, sama sam tražila sponzore. Dva meseca. Ne svaki dan. Prvo, sa čvorom u želucu, zakucaš na jedna vrata, onda čekaš da se taj čvor par dana otpetljava, onda ga opet svežeš i kucaš na druga vrata. Ni sponzori, kada odbijaju, ne odbijaju pismeno. Gutajući nelagodu, nekoliko puta kuckaš u ista vrata. Što uspešno, što neuspešno.
I, knjiga „Pufnice i ježevi“ – otišla je u štampu.
U moje dlanove, vratila se u oktobru.
Godinu i po željno čekana.
Da li sam išta naučila?




4 thoughts on “Zdenka Feđver: KNJIGA”
  1. Nema na čemu. I drugi put.
    🙂
    Jer jesam to učinila – i drugi put iako sam dotle uporno govorila – Nikada više.
    No, bilo je lakše. Znala sam šta me čeka.
    Kao što znam da nikada više neću doživeti telefonski poziv sličan onome pre dvadesetak godina.
    „Dobar dan! Ovde Djordje Petković, iz Paraćina. Urednik lista „14 dan“.
    Molim Vas Zdenku Fedjver.“
    „Ja sam. Izvolite“ – odgovorila sam zbunjeno. Nepoznatom imenu, nepoznatom glasu.
    „Da li se slažete da objavimo knjigu Vaših pesama?“

  2. P.S. Izvinjavam se onima koji tekstove čitaju sa hemijskom olovkom u ruci. I ispravljaju greške.
    🙂
    U mom komentaru nedostaje jedan zarez, a postoji i višak navodnika.
    Ovih dana i sama sam takva.
    Nečeg je previše, a nečeg premalo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *