Aida Šečić: Tu noć kad si se udavala

Moja nena Zejneba udala se sa šesnaest godina. Pamtim kako mi je pričala da je bila siroče. Licem bi je uvijek prolazila sjeta kad bi govorila kako joj je, dok je vezla u bašti, prišao amidža, poklopio joj oči rukama i veselo rekao: „Vjerio sam te“. Mladoženji, mom djedu, bilo je četrdeset. „Tuga je biti siroče, drugima na teretu“, govorila je nena Zejneba. „Baš su htjeli da me se riješe, pa su me udali, ne pitajući me želim li to. Bio je dvadeset godina stariji od mene, nisam ga ni poznavala…“

Nena Zejneba iznijela je hrabro svoj životni put. Rodila četvero djece, ostala udovica, dobila nas, svoju unučad. „Znao je popit’“, šaptala je kao da se plašila da bi je i mrtav mogao čuti, „znao me i udarit’. Njegova je vazda zadnja bila. Al’ neka. Treba, sinko, imat’ svog čo’eka, pa kaki je da je…“
Trideset pet mi je godina. Udajem se da se udam. Ne volim ga. Nije čovjek kakvog želim. Ne divim mu se. Ne drhte mi koljena u njegovom prisustvu. Ipak, trudit ću se biti mu dobra supruga. On mene voli. Obećava da će me usrećiti. Pri takvim mi njegovom riječima dođe da vrištim. Od stida. Ili bola. Ili prezira. Udajem se jer moram. I nena Zejneba udala se zato što je morala. Zvuči čudno upoređivati nas. Ona siroče, maloljetnica bez prava glasa, početkom četredesetih prošloga vijeka. Ja uspješna poslovna žena u dvadeset prvome vijeku, sa vlastitim autom i stanom, zgodna i društvena. Ali trideset pet mi je godina. I već su u mene uperene oči malog bosanskog grada u kojem živim.

Ima li šta?, pitali su me jedni. Biraš previše, gunđali su drugi, kao da njih lično vrijeđa moja samoća. Što je dama sama?, recitovali su treći, onak’ podrugljivo. I mene, uspješnu i lijepu ženu, počeo je hvatati očaj. Strah.

Budućeg muža upoznala sam na jednoj od onih virtualnih stranica za upoznavanje. Nije mi se svidio na prvom sastanku. Ni na drugom. Niti ikad. Ipak, udajem se. Zašto? Zato što sam kukavica. Zato što nemam snage uzdići se iznad sredine u kojoj živim. Zato što se plašim da me ta ista sredina ne proglasi usidjelicom i bajatom djevojkom.

Stojim u vjenčanici pred ogledalom. Nena Zejneba, na koju sam se izgledom „bacila“, stajala je, osjećam, isto ovako prije pedeset godina. Drhtala je, kao i ja sad. Mogu se poistovjetiti s njome. Mogu osjetiti strah. Tugu. Razočarenje. Biti ona.

„Pedeset godina između nas, neno“, šapćem u ogledalo. „Pedeset godina i sve na svijetu se mijenja, a ništa se, baš ništa, u ludim ženskim glavama nije promijenilo.
Moja nena, siroče sa četiri osnovne, i ja, poslovna žena sa dva fakulteta, dijelimo istu sudbinu, istu želju.

Imat’ svog čo’eka, pa kaki je da je. Zadovoljiti sredinu u kojoj živimo.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *