Jasmina Hanjalić: Naši strahovi

Kad se iznenada ukaže potreba za obavljanjem kakve ozbiljnije zdravstvene pretrage (nikad nismo za to pripremljeni), obično smo uznemireni i uplašeni od mogućeg saznanja da imamo bolest. Većina nas, srećom, inače ne pomišlja da ima rak ili drugo neizlječivo oboljenje, osim kad nas pregledaju.
U minutama, satima ili danima čekanja rezultata rezimiramo dotadašnji život i zaključujemo da smo bili sretni baš do te sumnje na bolest i da to nismo dovoljno cijenili. Nepravda, inflacija, neposlušna djeca i učmali brak se čine u tim danim beznačajnim problemima i obećavamo sebi da se više nikada nećemo bespotrebno brinuti: samo da još ovoga puta bude sve u redu!

Slično je i kada idemo u posjet bolesniku koji prima hemoterapiju ili zračenje. Redovno se suočimo sa istinom da smo to mogli biti mi ili da nam se može desiti bilo kad. Ta mogućnost nas plaši i kao da su nam povećane šanse ako smo i fizički bliže bolesniku. Poznajem ljude koji izbjegavaju ili nikada ne obilaze ovako unesrećene ljude.
Kada, nakon posjete, izađemo iz bolnice, još neko vrijeme nas drže slike bolničke sobe: postelja, infuzije, opala kosa ili na tijelu ocrtano mjesto zračenja, pa požurimo da svratimo na pijacu, u robnu kuću, a najbolje u glavnu ulicu grada. Uobičajena ulična vreva, veseli smijeh omladine, šareni izlozi i ulični prodavači ponište opore mirise sredstava za dezinfekciju i otjera nam prisilne misli o umiranju, a time i privremeno umanji strah. Poslije par sati uočimo da, ipak, mnogo više zdravih ljudi šeta gradom i utješimo se mišlju da su male šanse da obolimo. Za svaki slučaj kupimo gomilu vitamina, kao prevenciju svih bolesti, pa i raka, i to nam ulije još potrebne sigurnosti . Neki odluče da prestanu sa pušenjem, jer analize pokazuju kako se time smanjuju rizici od bolesti; još uporniji, pak, odluče da od ponedjeljka kreću sa rekreacijom i zdravim životom.
Takođe, često čujemo da nije dobro sa groblja odmah ići kući. Gotovo svi vjeruju u to, mada malo ko zna izvor ove upute! Možda su ljubitelji kafana smislili još jednu šansu za opijanjem, a ugostitelji za zaradom? No, čini se da je razlog sličan kao i kada izlazimo iz bolnice: uobičajeni žamor i živost ljudi pod djejstvom alkohola umanjuje strah od smrti, koji svako mora osjetiti kada čuje tupe udare grumenja ilovače o tabut ili sanduk. Tamo na groblju, dok se zemlja gomila po nama poznatoj, dragoj ili bliskoj osobi, neminovno pomislimo kako ćemo jednog dana i mi leći u tu mračnu i vlažnu rupu, pa se iznova javi misao da je kraj bliži i izvjesniji od bilo čega. Iz toga straha su, moguće, mnogi posezali, a i danas to čine, za velikim nadrgrobnim spomenicima, od betona ili kamena, bježeći od zemlje pune glista, crva i glodavaca.




2 Responses to Jasmina Hanjalić: Naši strahovi

  1. […] Prozaonline je objavljen moj tekst, hvala Zoranu […]

  2. Ljiljana каже:

    Hvala Jasmini i Zoranu na daru…

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.