Stilda Roguljić: Pod maskama

Kiša je tog danas padala kao nikada te godine. Poslijednji dan te čudnovate godine. Grad je ipak bez obzira na kišu prepun mladih dama koje jure po novu odjeću i mladića koji im udovoljavaju sve želje, trčeći po lokvicama s kišobranima. Ona isto tako trčkara po kiši, gledajući u svaki izlog dok joj potpetice lupkaju po mokrom asfaltu. Politički sukobi i prijetnje nikako nisu prestajali, a nova rapublika proglašena je prije par dana, tako da je stanje još uvijek nesigurno. Ipak, ovim mladim ljudima čini se, to uopće nije važno. Oni su u visokom društvu, oni nisu upoznati s patnjama ovoga malog naroda koji je oduvijek težio vlastitoj državi. Mlada Neda Šuštić sprema se za veliki bal, na koji je pozvana cijela njena obitelj. Ništa nije htjela prepustiti slučaju, pa je tako od ranog jutra već u potrazi za nekakvom maskom. Uspijela je pronaći veliku baroknu haljinu, zlatnih šavova i boje šampanjca. Uz to je pronašla i masku za oči. Sa svime što je kupila čekala je na pločniku svoga brata da dođe po nju, a kiša je bila jača iz minute u minutu. Napokon je stigao, uezo sve kupljene stvari, stavio ih u kočiju pa njoj pomogao da se ugodno smjesti u kočiju. Sjeo je nasuprot nje.
-Bilo je ugodno u gradu?
-Pa i ne baš. Kiša mi nikada nije bila draga.
-Vidim, nije to omela ni kiša u kupnji.
-Pa da, pravu damu ništa ne može omesti u njenom naumu.
Nasmiješio se lagano pa prebacio pogled na ulicu. Ona je sjedila s rukama na koljenima i gledala u njega. Uskoro su se našli pred velikom crnom kapijom, a jedan mršavi visoki momak s kabanicom otvorio je kapiju i pozdravio ih s laganim naklonom i smiješkom. Prolazili su uređenim puteljkom, a oko njih prostirala se ogromna livada, uz rubove prepuna tamno crvenih ruža koje su rijetko gdje uspijevale. Usred tog prekrasnog prizora uzdizala se velika trokatnica bijele boje, velikih prozora i ogomnih ulaznih vrata pred kojima je stajala služavka. Nikola, Nedin brat, pomogao joj je da izađe iz kočije, pridržavajući kišobran doveo je do vrata pa se vratio do kočije. Služavka je otvorila vrata, lagano se smješkajući. Neda je lagano rukom prošla svoje kovrče koje su bile sve mokre od silne kiše. Predvorje je bilo prepuno portreta starijih članova obitelji koje ona nikada nije upoznala. Na sredini prostoriji bila je velika obiteljska slika. Njih četvero, idilično sretni. Majka, lagano naslonjena na rame njenog oca i njih dvoje, s osmjehom od uha do uha. Zastala je ispred te slike, gledajući u prizor svoje majke, koje više nije bilo. Svaki pogled na tu sliku podsjećao je na to koliko su bliske bile. Brzo je maknula pogled i zakoračala prema stepenicama kada je začula ulazna vrata kako se otvaraju.
-Hoćeš da ti odnesem ovo sve u sobu?
-Sama ću, hvala ti.
-Nije mi teško.
-Nije ni meni, hajde ti pozdravi oca, reci da smo došli.
-U redu, ubrzo će ručak, nemoj kasniti kao i uvijek.
-Ne brini.
Nasmiješila se lagano, uzela haljinu i brzo nestala na gornji kat. U sobi je bilo dosta hladno jer je netko zaboravio zatvoriti prozor, pa si kapljice kiše našle svoje utočište po podu sobe. Odložila je haljinu na veliki krevet na sredini sobe pa zatvorila prozor. Onda je ponovo uzela haljinu i stala pred veliko ogledalo, užibvajući u tome što može imat što hoće. Začula je da netko kuca na vrata. Služavka je stajala ispred vrata gledajući je prestrašeno.
-Gospođice, ručak je gotov.
-Oh, stižem odmah.
Brzo se spustila do blagovaonice gdje su već sjedili njen brat i otac, jako mršav slijedi čovjek, s jednom od najtužnijih pogleda na svijetu. Nedi je uvijek bilo teško uopće sjediti s njima, obojica su imali neke svoje živote, bili su uvijek ili zaposleni ili su razmišljali o majci. Ona je preminula prije godinu i pol, ali nikada se netko nije oporavio. Pojela je dva zalogaja pa krenula ustati. Otac je strogo pogledao.
-Gdje ćeš ti?
-Idem malo odspavati, moram biti odmorna za doček.
-Hm, hajde možeš ići.
-Hvala.
Kao bivši vojnik uvijek je imao strog način odgajanja svoje djece, a od kada je izgubio ženu bio je još stroži jer se strašno bojao da ne izgubi kontrolu nad njima. Poslije ratnog života, uključio se politički život. Njegovo je mišljenje jako cijenjeno što se svega tiće.
-Sine, ideš i ti na bal?
-Razmišljam. Ne znam, nikada nisam volio tolike gužve.
-Nova godina je sine.
-Znam, ali nekako, nije mi do slavlja.
-Hajde, budi ponosan na prošlu godinu. Završio si školu i krećeš u vojsku. To je jako važno, i moraš biti ponosan na sebe.
-Znam oče.
Nasmješio se lagano a zatim ustao od stola. Otišao je u svoju sobu i izvukao stare slike svoje majke. Sjeo je na krevet i pomno promatrao svaku. Bila mu je najvažnija na svijetu. Začuo je kako mu sestra u obližnjoj sobi pjevuši neku laganu uspavanku. Volio je Nedu, nosila je nešto majčino u načnu na koji se smijala. Ona se zavukla u topao krevet i ubrzo je san svladao njenu pjesmu i nju.
Bilo je oko osamnaest sati kada je ustala jer je budilca od silne zvonjave uspijela probuditi i ostale ukućane, pa je Nikola došao po nju. Bilo je baš nemoguće probuditi. Sva sretna skočila je na noge, jedva čekajući da se sredi. On se samo nasmijao i pustio je da uživa. Nastavila je pjevati onu tihu uspavaku plešući lagano po sobi. Bilo je točno devetnaest sati kada se spremila. Za kraj je uzela masku s police i spustila se niz stepenice. Na dnu su je čekali otac i brat u svijetlim odjelima.
-Evo nam je, prekrasne kao i uvijek.
Kiša je još uvijek jako padala kada su sjeli u kočiju. Dvorana gdje se održavao bal nije bila daleko, tako da su se uskoro našli u ogromnoj prostoriji, prepunom mladih dama u raznim kostimima. Neda je ostala sama jer su Nikola i otac otišli pozdraviti svoje prijatelje. Ona je lagano šetala uz rub plesnog podija s maskom na očima. Promatrala je sve parove kako se lagano okreću uz spore taktove glazbe koja je dopirala s velike pozornice. Stajala je uspravljena i divila se gracioznosti plesača. Odjednom je osjetila nečiji dan kako joj struji obrazom. Okrenula se i ostala zabljesnuta njegovim sjajnim pogledom. Naočit, visoki momak stajao je na nekoliko centimetara od nje. Stavio je masku na lice i naklonio se.
-Dobra večer, jeste li za ples?
-Nisam baš dobra.
-Ja ću vas voditi.
Namiješila se, davajući mu tako potvrdni odgovor. Dok su se lagano vrtjeli po podiju krajičkom oka hvatala je bratove i očeve oštre poglede. Začudila se što je to krivo učinila. Ipak, nepoznati mladić začarao je svojim plesom. Osjećala je kao da hoda po oblacima, kao da niti u jednom trenutku neće dotaknuti pod. Na njenu žalost, glazba se zaustavila. On je uhvatio za ruku i krenuo prema vratima. Ugledala je Nikolu kako trči za njima, ali se zagubio u silnoj gomili koja je pljeskala orkestru. Držao je sve čvršće i jače za ruku.
-Gdje idemo?
-Malo na zrak, prošetati ćemo.
Tako su izišli sipred zgrade i počeli koračati po vlažom tlu. On je krenuo hodati po travi, pa je ona pošla za njim. Smijali su se kao ludi. Ona je pokušavala što više podignuti haljinu da je ne uništi. Odjednom je zastao. Iza tog zida nije bilo ni trunke svjetla. Nitko ih nije mogao vidjeti. Naslonila se lijeno na zid, gledajući ga sva raznježena.
-Što ćemo raditi ovdje?
-Prisjećati se.
Rekao je to prilazeći sve bliže. Naslonio je jednu ruku kraj njenog ramena, a zatim se zagledao u nju. U očima mu je zasjalo nešto čudno. Nasmijao se zlobno, njegov plan bio je skoro izvršen.
-Prisjećati se čega?
Ubrzo je naslonio i drugu ruku, tako da je bila zarobljena. Nasmijao se tiho i stravično. Polako je počela tražiti način da ode, bojala se njegovog ponašanja.
-A da odemo popiti čašu šampanjca?
-Ti bi pila malena? I ona je voljela popiti čašu šampanjca. Rekla je da je voljela kako mjehurići škaklju po nosu.
Nije mogla vjerovati što on govori. Disanje joj je zastajalo, pa se odjednom ubrzalo. Osjećala je veliku paniku kako se stvara u njoj.
-Jesi li sada shvatila? Jesi li me se sjetila?
-Makni se od mene!
-Vidi je. Ne budi mi takva, smiri se, neću ti ja ništa.
Sjećanja su joj navirala sve brže i brže. Prije pet godina, ona je bila tinejđerka koju su tek trebali odgojiti kao pravu damu, postojao je jedan čovjek. Zvao se Stjepan. Bio je veliki prijatelj njenog oca, ali isto tako i veliki ratni zločinaca. Njen otac nije htio skivati njegove greške i zločine. Bio je zatvoren, ali je jedne večeri pobjegao. I bio je tu, pet godina kasnije, došao je po osvetu.
-Zbog njega sam izgubio dvije najvažnije osobe na svijetu. Izgubio sam život i samog sebe, ali sada ću uzeti njegov. Nakon tebe ostaje samo gospodin Nikola.
Nije mogla govoriti, gledala je u lice ubojice njezine majke. Gledala je u oči čovjeka koji je uništio ono najvrijednije što su imali, i sada će uništiti i ostatak. Udahnula je, a zrak joj je sasjekao pluća.
-Zašto to činiš?
Nasmijao se glasno. Dlanom je prešao peko njenog blijedog obraza, preko usana, pa sve do vrata. Pogledala ga je oštro, a on joj je uzvratio još jednim ogromnim osmjehom.
-Eh, ne bi ti to shvatila lutkice. Znaš, jednostavno moram. Ne brini, neće boljeti. Hajde mi se nasmij još jednom, možda te pustim.
Toliku zloću nikada do tada nije čula. Svaka njegova riječ je bila opasna, a djela su mu onda mogla biti stravična. Nadala se da će je netko izvući, da će se on smilovati, da će je pustiti. Poljubio je lagano po vratu, pa sve po obrazima. Stajala je ukočeno.
-Nasmij se, i puštam te. Ali nikome ni riječi.
Namignuo je i tiho prstom prekrio usta. Nikada se neće znati zašto, ona se nasmijala, šašavo, veselo, kao maleno dijete. Hladna oštrica probola je točno kroz srce, a njen osmjeh izvio se i ostao na licu samo u tragovima. Pala je na koljena, a on je kleknuo kraj nje.
-Ludice mala, tako ćeš vječno biti nasmijana.
Kiša je počela prati njeno lice, a on je poljubio u čelo i pobjegao pisati tuđe sudbine, planirajući slijedeću osvetu koju ću cijeli život nositi na srcu, boreći se sam protiv sebe, prije nego protiv ikoga drugog.

Zovem se Stilda Roguljić, rođena sam u Splitu, i s pisanjem se bavim negdje dvije godine. Živim u malom mjestu pokraj Splita, a većinu vremena provodim u knjižnici ili pišući svoje knjige.
Ovo je jedna moja priča koju sam napisala nedavno.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.