Jagoda Kljaić: FACEBOOK U MOSLAVAČKOM ODREDU

Našao Facebook i mene. Tako mi i treba, sama sam pristala. Nisam morala, nije mi nitko telefonski nudio glavnu nagradu u obliku jastučića, stoljnjačića, magnetne narukvičice, kamenčića koji liječi sve bolesti – riječ bolest, nažalost, nema umanjenicu, ili si bolestan ili nisi, ne možeš imati bolestić. Pa me pita Facebook: da li si ti ona iz Moslavačkoga odreda. Kakva sličnost! Facebook i vojna formacija iz doba Narodnooslobodilačke borbe. Ali, tko zna, možda su Drugi svjetski rat i svi likovi poginuli u njemu bili prava inspiracija za stvaranje Facebooka. Kako mi, sadašnji likovi, ne bismo nestali u nekom budućem ratu.
Ipak, nije sve baš tako jednostavno. Ne pita mene feis, pita mene osoba, stari poznanik, i to „ot Ohrid“. Pitanje dovoljno da me iznenadi, pa i da mi polaska. Tko se to mene sjetio iz doba kad se jedna zagrebačka ulica nazivala po odredu.
Da, to jesam ta ja, ali, kako dugo neviđenom poznaniku objasniti da mene te i te više nema. Kad bih počela objašnjavati, pao bi kompletni sistem Facebooka. U cijelom svijetu. Samo zbog Moslavačkoga odreda. Pa ima li onda smisla i pokušati nešto objasniti? Nema. Što bih rekla? Otkuda bih počela? Od danas? Tužno i prazno. Od prije dvadeset godina? Strah i samo strah. A koja godina kasnije? Odlazak u vječnost, nestajanje nas. Od kraja nečega, ali, čega? Kadgod spomenem riječ – kraj – obavezno se sjetim misli djeteta, ne sjećam se više kojih godina, objavljene u zbirci dječjih misli „Olovka piše srcem“. Dijete se jednostavno izrazilo onako kako je mislilo: početak je kad sam se ja rodio, a kraja nema… Jako bih voljela znati gdje je sada taj nekadašnji dječak, sjećam se da je bio dječak, koja li je njegova ulica bila nekada, a koja je sada.
Kako objasniti poznaniku koji možda ne zna ili nije svjestan što se sve dogodilo sa Moslavačkim odredom? Bilo bi najbolje ne odgovoriti, odšutjeti, zanijemiti, zaboraviti, preskočiti, ostaviti za kasnije. Da li bi to vrijedilo? Pomoglo? Možda nešto promijenilo? Odnijelo u zaborav? Nestalo? Popravilo? Ništa od toga.
Odgovoriti čovjeku potvrdno, bila bi laž. Jesam ja ta, ali samo po imenu i prezimenu. Bilo mi je prekomplicirano mijenjati taj osnovni podatak o sebi, iako bih najviše voljela da me ni na taj način nema. Sve drugo što je ta osoba bila u jednom stanu jednoga odreda više ne postoji. Nestalo zauvijek i nepovratno. Uistinu ne znam od koje faze života bih počela bilo koju sitnicu o sebi govoriti nekome koga bi to bar malo, sporadično, okrznuto, zanimalo. Kad je svaki dio poslije te ulice tužan, bolan, teško podnošljiv čak i u današnjim mislima, sav je satkan od gubitaka, osjećaja krivnje i pitanja zašto uopće sudjelujem u ovom životu.
I sada eto Facebooka, za mene u nekim godinama, kao da sam šiparica, za mene kojoj je sve glupo do smiješnoga, kojoj je sve nevažno osim najvažnijega.
Moj odgovor jest: da. To jesam ja nekad bila, ali, ostala je samo ljuštura satkana od misli koje me melju dvadesetičetiri sata svaki dan, ljuštura koju cijelom čine samo pitanja na koja nema odgovora, ljuštura koja se iz minute u minutu osipa od tuge, žalosti, straha. I kojoj nije žao što se osipa, jer je tako za nju najbolje, to je najpovoljnije rješenje za budućnost, imati što manje sutra, nemati prekosutra. I samnom preostalom, i bez mene nepostojeće, sve je svima isto i jednako.
Zato te molim, prijatelju, da mi se više ne javljaš i ne postavljaš mi bilo koje pitanje.
Facebook, nažalost, ne prati knjige umrlih i smrtovnice u novinama. Pa i ne zna da li su danas živi baš svi koji su to bili jučer. Samo tako Facebook je mogao zalutati u jednu zagrebačku bivšu ulicu. U tome je njegov nedostatak i prevara. U koje ću se i sama uvaliti.

One Response to Jagoda Kljaić: FACEBOOK U MOSLAVAČKOM ODREDU

  1. Nada каже:

    Eh, kako je to nekad bilo… Ponekad pomislim da sam nešto preskočila-prespavala ili sam možda namjerno zaboravila. Tko zna? Zato je najbolje ostaviti prošlost tamo gdje jest, gdje je bila i u sjećanjima mnogih ostala ili kako kaže Jagoda: „To jesam ja nekad bila…“
    Ovo sadašnje vrijeme nije naše i neće nikada ni biti, jer to nismo mi niti ćemo ikada biti.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *