Jagoda Kljaić: KRV I SANGRIA

Na nebu su se ukrštala tri aviona. Promatrala sam ih kroz prozor. Nakon što sam obrala jabuke u sobi, kako to činim već nekoliko godina, svako jutro, bez obzira na vremenske uvjete, a još manje zavisno od nevažne činjenice da li jest, ili nije, vrijeme zrelih jabuka.

Jednom avionu bio je vidljiv samo rasplinuti trag, a ona dva mi nekako dođoše bliski, kao da sjedim u nekome, samo ne mogu odlučiti da li onome što leti od istoka na zapad, ili drugom, ukrštenom, s putanjom od juga ka sjeveru. Nemam kompas, odavno sam ga izgubila, pa ne mogu detaljnije odrediti smjer.

Znam, izabrala bih onaj u kome netko nepoznat ispija sangriju, upravo u trenutku bliskoga susreta s drugim, koji kilometar iznad ili ispod. Nije važno kuda leti, bitno je da je u spremniku, umjesto kerozina, sangria, dovoljno duboka da u njoj mogu potopiti stablo jabuke. Ono koje vučem za sobom nekoliko desetljeća, od prvoga poljupca. Za koje su sada zalijepljeni čudni, mirisni ljubavni parovi, rođeni poslije mene, a već stariji od mene. Kad su me to uspjeli prestići. Koristili su vjerojatno raketu, nisam ni primijetila kad su proletjeli pored moga aviona.

Dok se iznad izlijeva sangria, ispod, u začaranoj prostoriji, kapa krv. Izlazi iz tijela, nova se ne ulijeva, koliko će potrajati. Od prvoga do posljednjega poljupca. Toliko. Tako je određeno. Poljupci su međa, početak i kraj, kraj i početak, zavisno odakle se mjeri. Onome čija krv prokapava početak je različit nego drugome koji broji kapi, unapred znajući koliko ih je i koja će biti posljednja. Mogu se prebrojiti kapi krvi, slično jabukama na stablu, samo se treba pripremiti i stajati u stavu mirno. Šutjeti, prepuštati dio po dio sebe svakoj kapi, da ga umije u crvenilu koje ne daje život, nego ga oduzima. I samo brojiti poljupce što su ispisali poruku, nikome vidljivu, svima nejasnu, samo poljubljenom važnu. U tome razmaku sve je zapisano. Linija života, od prvoga do posljednjega poljupca, izvučena je odavno, još u majčinoj utrobi. Poljupci se samo smještaju na liniju, rjeđi ili gušći, oni vide svoje obilježeno mjesto i znaju koliko je iza, a ima li još koji ispred.

Krv neće dovoljno dugo kapati da bih uspjela do kraja odgonetnuti značenje jednostavno izrečenoga: mučim se kao crv. Koji nema doma i obitelji, prijatelja i spasitelja, prepušten sam sebi, otjeran iz vlastite kuće, nikome važan, bez ikad upućene mu lijepe riječi, uvijek samo u čekanju tko će ga zgaziti. Kad se živi život crva, za njega je bolje ne biti, jer će se tek u crvljivom ništavilu vidjeti pravo značenje njegove vrijednosti.

Crv može puno pripomoći. Ubrzati kapanje, pospješiti zrenje, obogatiti branje. Koristan je crv onome što mu je razdaljina od prvoga do zadnjega poljupca zapravo razblizina. Svetost je njegova u tome što ne vidi kapi vlastite krvi. I što nikad neće osjetiti ljubav posljednjega poljupca. Trajno utisnutoga u toplo čelo koje se još nije počelo hladiti, opušteno i glatko, u iščekivanju znaka ljubavi koji mu više ništa ne znači.

Crv je zgnječen. Poljubac vrhom užarenoga žezla smješten u um onoga koji je brojio kapi krvi. Sangria se izlijeva iz visine samo s jednom željom. Potopiti sve poljupce jednoga života, kako ih nakon posljednjega nitko ne bi mogao prebrojiti.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *