Nisam živ. A nisam ni mrtav. Polu-živ, ili još bolje polu-mrtav, možda bi tako moglo da se kaže. Okolnosti u kojim započinjem ovu priču su na žalost takve da nisam u mogućnosti da tačno definišem stanje u kome se nalazim. Odnosno u kakvom me zatiču dvojica vremešnih, dokonih šetača, pošto od mene ne mogu da spuste svoja, malo je reći pozamašna dupeta, na, kako rekoše, samo njihovu klupicu, koju sam ja zauzeo. Iliti na kojoj sam se u ležećem položaju, a kako bi drugačije, odmarao od života. Bilo je to u predvečerje, na Dunavskom keju, odakle je pucao veličanstven pogled ka Ušću i još dalje, ka Gardošu. Suknuvši nekoliko nesuvislica na račun moje uže i šire familije, produžiše dalje, koliko sam mogao da čujem, raspredajući o ekonomici domaćinstva, da li je po radi potreba digestivnog trakta isplativije koristiti salvete ili toalet papir. Ispratio sam ih pogledom, sa najlepšim željama. I baškareći se na idiličnom, na svirep i podmukao način uzurpiranom mestašcu, utonuo u astralnu dimenziju, iz petnih žila upinjući se da sačuvam ono malo razuma što mi je preostalo. Ako je ikako moguće.
Onaj što sad prolazi Tašmajdanskim parkom, nisam ja. Taj neko samo neverovatno liči na mene i pretvara se da sam to ja. Prevarant. Nitkov. Hulja. Glumi za Oskara. I, bez stida i srama, predstavljajući se kao ja, obmanjuje redom koga stigne, a možda čak i sebe, to jest mene.
U velikoj sam dilemi, nimalo naivnoj. Šta sad da radim? I šta kog đavola hoće taj vrag koji je uzeo moje obličje?
U nemugućnosti da na drugi, prevashodno razboritiji način, utičem na tu pomalo nadrealnu okolnost, pokušavam da novonastalu situaciju sagledam sa pozitivnije strane, i da je okrenem u usvoju korist. Znate već onu pričicu o malom prstu, prvo stavite mali prst na ringlu da proverite hoće li da ga pecne, pa mali prist u rernu, pa pod ledenu vodu, i tako redom. Zaključim, stoga, da bi bilo sjajno videti da li će mom drugom ja nešto da se dogodi ako se suoči sa nakim činjenicama mog života od kojih sam ja zazirao. Ako bi on išao kao moja prethodnica, izviđao situacije, gutao vatru tamo gde treba, ja bih unapred znao šta me očekuje, gde je „vruće“ a gde je „hladno“, bio bih pripravan na svaku eventualnost. On bi, zapravo, bio moj „mali prstić“, nešto poput lakmusa u ljudskom obličju. Mom obličju.
Kuda će sad? Prošao je Tašmajdanski park i zaputio se pravo u Banku. Što baš tamo? Zar nema pametnija posla? Blagi Bože, evo nesreće na pomolu!
Banke inače zaobilazim u širokom luku, jako sam im se zamerio a i one su mene prilično zadužile. Animozitet je dakle bio obostran. Imam otvoren račun u tri banke i svejedan je u debelom minusu. A ova u koju sad ulazim za mene je pogubnija i od biča božijeg i o Strašnog suda zajedno. Uzeo sam od nje hiljadarku evrića pozajmice kada mi je bilo žešće zagustilo, vraćao sam malo po malo kako sam kad imao, takav je bio i dogovor, ali koliko god parica da vratim kamatetina bi to pojela i ja bih opet bio na istom, dugovao bih isto onoliko koliko sam bio i pozajmio. Zato sam i prestao parcijalno da otplaćujem taj dug dok ne vidim šta ću, kako da to rešim, da ne bacam pare udžabe. Išao sam u banku, tražio od gospode bankarskih činovnika da meni, matematički neukom, objasne tu računicu, oni su se, međutim, smejuljili budalasto i podgurkivali jedan drugog pokazujući na mene kao da su na pokaznoj vežbi, da im se, i kriv i dužan, samovoljno nacrtao zatupasti egzemplar dužničkog roba bez cvonjka u novčaniku, koji, pri tom, ne zna šta ga još čeka, šta će sve da mu rade i kojim će sve mukama da ga muče ti isti nasmejani klovnovi. Tada sam ušao u banku, izašao iz iste kao popišan – i više jok! Ne odlazim više tamo ni po koju cenu, zacrtao sam sebi; ni u bukagijama, ni vezanog me neće dopremiti do njihovih glamuroznih odaja, pre bih se upuškao. Zato su se nasmejani gospodičići bankarski činovnici nakostrešili na mene. Nema od mene ni traga ni glasa već mesecima, niti mogu da me čerupaju, niti sam im na oku da mi se smejuckaju, nemaju od mene nikave vajde a kamatetina raste li raste. Po vas dan zovu, prete, šalju pisma, opomene, najavljuju tužbe, goniće me i do Strazbura i do božje kuće, ovisno o tome gde se bolje koturaju. Njihovi šefovi su se, sva je prilika, nakosterešili na njih, traže da dug naplate po svaku cenu, kako god znaju i umeju, što su se kliberili kliberili su se ali sad više nema šale, doterali smo cara do duvara. I sad bi da me hvataju za gušu, da me šutiraju sa svih strana, da me cede dok me ne iscede samo da naplate to što imaju, odnosno koliko god mogu, pa makar ja riknuo a oni izvisili za ostatak duga.
Međutim ne! Kada su me spazili na vratima, lepo su se obradovali, kao da su me zamenili sa nekim drugim, primili su ma kao svog najrođenijeg. Ljubazno su me smestili u separe zaklonjen od urokljivih pogleda drugih klijenata, ponudili expreso, i, posle razmenjenih nakoliko kurtoaznih fraza, predložiše da pređemo na stvar. Da pređemo, kažem, zašto da ne? Bez okolišanja vele mi da sam im se nacrtao kao poručen, tj. da sam ja prototip idealnog klijenta na kakvog već danima čekaju da na njemu oprobaju novu bankarsku uslugu koju upravo promovišu i koja će od narednog meseca biti na usluzi njihovim klijentima. Doživotna refinansirajuća pozajmica, ili skraćeno: DRP. Možeš da uzmeš para koliko god možeš da poneseš, i ne moreaš sve od jednom, preporučljivo je da uzimaš samo onoliko koliko možeš da potrošiš, kamata na tu uslugu je simbolična, čak i ispod iznosa inflacije za tekuću godinu plus neizostavni euribor; šta ćeš bolje, takve uslove na daju ni zelanaši, a tvoja, to jest moje obaveza je da tako pozajmljeni novac vraćam kad skupim neku pristojnu svoticu, da svoja redovna primanja ako ih imam ni pod tačkom razno ne smem da preusmerim na neku drugu banku, štedionicu ili, nedaj bože, kockarnicu, i da, umalo da zaborave da mi napomenu, da potpišem ugovor o hipoteci prvog reda na svu svoju nepokretnu imovinu. Bez imalo razmišljanja uklavirio sam da je njihova nova bankarska usluga kao stvorena za mene. Čestitao sam im na inventivnosti i upitao ih kako možemo da izgladimo naše prethodne nesporazume, ako njihova nova bankarska usluga podrazumeva i reprogramiranje starih obaveza, stvar bi bila rešena. Onda su i oni meni čestitali kako sam iz taka uspeo da odgonetnem šta je bankarski genije hteo da postigne plasirajući ovu uslugu na tršište. Sastanak je konačno završen zaključkom da sad svaka strana treba da se fokusira na preuzete obaveze, što će reći da oni trabaju da pripreme svoje papire i naravno pare, a ja svoje papire koji se tiču mojih redovnih primanja i drugih formalnosti, i, naravno, hipoteke. I da se onda vidimo za dva dana, u isto vreme i na istom mestu.
Otišao sam zadovoljan, prezadovoljan. Vratio se na svoju klupicu i nastavio da se odmaram od života; pomišljajući da se konačno i meni Bog nasmešio.
Doduše, mučila me je hipoteka, sve drugo je bilo potaman. Imao sam, istina, jednu nekretninu, mada to u pravom smislu reči zapravo i nije nekretnina, ali, bukvalno gledano, strogim bankarskim pogledom, moglo bi se reći i da jeste. Nekretnina – nekretnina. Imao sam i skicu i opis, čak i sliku, i ne znam da li mi je šta još nedostajalo, možda jedino ćage iz katastra, a nisam znao ni broj katastarske parcele gde je ova – moja nekretnina – bila smeštena. Ali nije to nerešiv problem. Zapucaću do katastra, pitaću šta mi je sve potrebno, izaći će mi u susret, i to je to, pošto sam sve rešio, moći ću da nakrivim kapu. U takvom raspoloženju mi je prošao dan, a bogami i sledeći, i, ako izuzmemo nimalo idilično klancanje centrom grada, do gradske uprave, gde se nalazio katastar, pošteno sam se naodmarao. Hoću reći, spremno sam dočekao moj dan „D“, moje biti ili ne biti.
Kada se moja smušena pojava ukazala na vratima Banke, nastala je uzbuna, revnosni bankarski činovnici – od kako ih poznajem, sad su prvi put izgledali smušeniji od mene – nisu mogli da veruju sopstvenim očima da sam se pojavio. Kada im se, posle stojički pretrpljenog šoka, povratila moć govora, upitali su me kako se osećam, da li je samnom sve okej, odnosno da li sam pri čistoj svesti i zdravoj pameti, i, ako jesam, što sam im klimoglavom i potvrdio, da možemo da nastavimo tamo gde smo stali. Smestili su me u onaj isti separe, a stigao je i expreso. Potom su izvadili na sunce svoje paire, a ja svoje. S njihove strane, sve je bilo okej, ugovor, menice, menično ovlašćenje, opšti uslovi poslovanja banke, izvod iz zakona o hipoteci, ugovor o hipoteci, ovlašćenje za izvod iz kreditnog biroa, propagandni flajer o novoj bankarskoj usluzi – DRP-u, reklo bi se da ništa nije nedostajalo. Onda su odnekud iskrsli fotograf i snimatelj, dopalo im je u zadatak da ovekoveče ovaj trenutak, inače, kako rekoše moji novi prijatelji, od prvorazrednog značaja za razvoj bankarsko sektora u Jugoistočnoj Evropi ili Zapadnom Balkanu, kako vas god bog veselio. Nije mi bilo ni najmanje jasno otkud sam to ja najednom postao toliko važan, ali nije mi se dalo da mozgam o tome, imao sam preča posla. I ja sam onda pokazao svoje pusule, neka vide bankarčići da i mi konja za trku imamo. Sve je bilo na broju, kopija lične karte, izvod iz matične knjige rođenih, izvod iz knjige državljana, potvrda o zaposlenju, potvrda o visini primanja, potvrda o nekažnjavanju, račun Infostana, i papiri za hipoteku. Sve su pažljivo pregledali i sve je bilo okej, zapelo je samo kod papira za hipoteku. Pokazao sam im sve što sam bio pribavio u katastru a tiče se kućerka u kom sam stanovao. To je u redu, rekoše u glas, ali, šta je ovo???, upitali su me zblanuto kada su videli skicu moje nekretnine. Šifonjer!, odgovorio sam. To je bila jedina nekretnima koju imam u posedu. Neprocenjive je vrednosti, divlja trešnja, ručne izrade, napravljena je još 1937 godine i od tada nije pomeren s mesta, lažem, jeste kada je ono bio zemljotres u Crnoj Gori, skliznuo je jedno 5 cm prema prozoru. Težak je kao crna zemlja, ni svi klijenti koje imate skupa s nama ne bi je za pedalj pomerili, pokušao sam da im objasnim. Ali, jedva da sam uspeo da završim rečenicu, nekoliko napujdanih bulterijera uniformisanih u službenike obezbeđenja, skočilo je na mene i za tili čas našao sam se u prašini, izbačen na ulicu, za mnom su ubrzo doletele i moje pusule. Pošto sam ih pokupio i stavio u džep, i konstatovao da sam u komadu i da mi ništa ne fali ako izuzmemo malo pogaženog ponosa, što se danas i ne smatra nekom velikom štetom, pogledao sam u pravcu Banke. Sva sila bankarske pogani sjatila se na prozore da mi se kliberi. Ako, popišam im se na njihove i stare i nove bankrske usluge.
Odmerio sam im od šake do lakta i uputio se nazad na početak priče, na svoju klupicu da nastavim da se odmaram od života. Ali, kada sam stigao, na njoj više nije bilo mesta.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *