Jagoda Kljaić: SNJEŽNA GODINA

Snijeg je pao na rascvjetani jorgovan, a ona je još bila usred zime. Nije pitala tko se zavarava, zima, proljeće ili ona. Ili on. Njen mladi prijatelj, s kojim je skoro svakodnevno cijelu prošlu godinu prijateljevala, razmjenjivala riječi i misli, privatne, opće, društvene, intimne, ekonomske, političke. Mogao bi joj možda biti i sin, nisu međusobno pitali za godine, njemu je sigurno bilo neugodno, njoj nije bilo važno.
U takvim odnosima u pravilu je zaboravljala na realnost. Infantilna i nedozrela, kakva će ostati cijeli život, nije poznavala ni priznavala stanje sredine. Ili je kako treba, ili nikako, jer onda tako treba i mora.
Suze joj krenuše zbog te bjeline boje jorgovana. Odjednom je zaboravila da je sve bilo prošle godine. Žao joj djeteta. Nerođeno manje žali.
Zna da bi bilo bolje da se nikad nisu susreli. Poznate su joj te situacije kad fizičko upoznavanje, oči u oči, odnese iluziju o osobi. Uvijek sve čini da do toga ne dođe, da bi u jednom trenutku pogrešno zaključila: zašto ne, puno je misli o kojima bismo mogli razgovarati. Ne može sve stati u slova, nekad su potrebne i riječi.
Umor, samo umor na njegovom licu. Neraspoloženje. Brige. Nemoguće je dokučiti gdje su mu misli. Već joj je uz tu šalicu čaja bilo žao mladoga prijatelja i počela je razmišljati kako bi mu mogla pomoći. Podijelila bi s njim krov nad glavom, tanjur juhe, zadnji sitniš u džepu. Kao s djetetom koje se voli uvijek i zauvijek.
Nedovoljno promišljena, još uvijek misli da se ljubav i pažnja najlakše prepoznaju. Prije nego će ona moći učiniti nešto za mladića, priupita ona njega za savjet, potraži malu pomoć koja je trebala stići samo u dvije – tri riječi. Umjesto njih, puno rečenica. Prepunih misli i emocija.
– Što si ti umišljaš da si netko i nešto … Zašto bi nekoj tebi bilo tko išta učinio … Sve ti je na razini prosjeka, protkano ličnim, što nikoga ne zanima … I vrijeme te pregazilo … Ne guraj se tamo gdje ti nije mjesto …
Manji je njoj problem što prijatelj tako misli, zato imamo prijatelje, s njima treba znati, s neprijateljima je lako. Zapanjena je vlastitom nesposobnošću primjećivanja. Da joj godine nisu donijele baš ni malo pameti od onih nekadašnjih dvadeset. Ili joj se samo čini da je više životne radosti u njenom nego u djetetovom pogledu. A možda ona nije ni ostarjela?
Tada ju je savladala tuga što traje cijelu jednu snježnu godinu.
Da li je mladić zaslužio pahulje na jorgovanu, pitaju se one same. O, da, jest. Pronaći će on njih, nekada, kad ih najmanje bude očekivao.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.