Jagoda Kljaić: BALADA KALENDARA

Bio je 22. decembar kad se Živa probudila oko sedam sva usplahirena i prestrašena, s ubrzanim otkucajima srca, tlak se nije ni usudila mjeriti prije negoli je popila jutarnju terapiju, sat nakon bio je 150/95, užas, što li je tako ružno sanjala, cijelo jutro se pokušava prisjetiti. Vraća misli na jučerašnji dan, uobičajeni petak, 21. decembra, nema događaja koji ju je iznenadio, samo neka ubistva u obitelji, jedan pobio njih troje i sebe, samo neke saobraćajke, dvojica sletjela u kanal i jednostavno poginula, samo neke pljačke, naoružan ušao u poslovnicu banke i obogatio se, samo neke razbijene glave u školskom dvorištu, grupa pretukla jednoga, samo neko silovanje djevojčice, djed se zaigrao, samo umrla jedna poznanica, dobro je da nisu dve, samo 345 ljudi ostalo bez posla, moglo je dvostruko više, bio je to uobičajeni dan, nije mogla sanjati nešto potresno jer ništa od toga nije vidjela svojim očima.
Neki strah ušao tu noć u Živu i prati je cijelo prijepodne. Hoće li morati do interniste prije nego što je naručena, da baš pogleda kad ono, zaokružila je datum na kalendaru. Kalendaru. Ovogodišnjem. Ima i januar sljedeće godine. Zaokružen 29. Na kalendaru. Uhvati je drhtavica. Da, kalendar je sanjala. Ne sjeća se za koju godinu, samo joj se čini da su velikim slovima bili ispisani brojevi 2053. Četrdeset godina unapred. Što je četrdeset godina. Nečiji cijeli život. Nečijega pola. Nekome posljednja godina, drugome prva. Da li da napokon, baš ovoga 22. decembra, prizna sebi: najviše se boji tih dvanaest, ne mjeseci, nego listova papira okićenih lijepim fotografijama pejzaža ili cvijeća. Sjetila se sna dok je buljila u razglednicu zime okačenu na zid u predsoblju, koja se pri svakom pokretu lagano zanjiše, skoro bi pomislila da zimsku idilu drma blagi zemljotres, bio je to zadnji list, zato nekako treperav, iza njega ostaje samo bjelina zida, obrubljena beznačajnom prljavštinom izvan kalendara.
Kalendari su Živin strah i njeno mjerilo svega. Još je samo deset dana do sudbonosne promjene. Nije za nju spremna. Sa čuđenjem zaključuje kako je svake godine, iako obogaćena novim životnim iskustvom, sve manje spremna za neumitnu promjenu. Nema životne logike taj prelaz iz jedne godine u drugu. Umjesto mudrosti i hrabrosti, strah i tjeskoba. Najprije decembarska potištenost kad desetak dana prije kraja shvati da nije spremna za novi početak.
Živa je gubitnica, to je taj noćašnji san. Nema kalendara za sljedeću godinu. Kalendari se daruju, donose dobre želje, oni su podsjetnik na postojanje, koraci sutrašnji, dogovor za susret za 365 dana. Tko to nema, bolje da i njega nema prije nego istekne rok ovogodišnjem. Zato ju je noćas uhvatila panika koja će rasti sa svakim danom smanjivanja, sve dok zajedno ne dođu do kraja i vrhunca, 31. decembra.
Uspaničena, donosi zaključak nadahnuća za odahnuće.. Ne treba joj kalendar za godinu koja brza. Smanjit će sebi broj stresnih situacija za dvanaest. Izbjeći onih dvanaest pitanja zadnje večeri januara i svih poslije njega. Otrgnuti list večeras, pa unapred ući u sutra. Što ako za nju sutra ne postoji? Pa ostane legenda o umišljenoj djevi koja je vjerovala da su sva sutra njena. Ili sutradan, svakoga prvoga, jutro početi s pitanjem: hoću li imati još koji mjesec ovoga naziva u životu. što ako je ovo moj posljednji septembar.
S olakšanjem je Živa sve shvatila. Tu varku s kalendarima ona više neće pratiti. Svi namijenjeni njoj ovoga decembra, pa zaboravljeni, mogu ostati za onu 2053. godinu. Što mogu promijeniti ispisane dvije zadnje brojke? Sve će više kalendara ostajati u skladištima, ne zato što će ih vlasnici zaboraviti darovati, nego ih nitko više neće htjeti uzeti i imati.
Uvjerivši samu sebe da će fotografije pejzaža biti iste, Živa s poletom izleti iz zemljotresom zdrmanoga predsoblja i pohita u varoš. Radoznala hoće li je netko pozdraviti i zaustaviti da je priupita: imaš li kalendar.
Najvažniji je tektonski poremećaj na zapadnoj polutki. Djeca ubijaju djecu, majke bacaju bebe kroz prozor, a one ostaju u sobi. Čovjek, umjesto psa, drugom čovjeku, ne psu, pojede lice. Sve potres do potresa u vremenu blagog zemljotresa. Nije joj potreban kalendar, jednostavno je zaključila Živa. Ako dani nisu upisani, vjerovat će da je u njima skutrena tajna, što će uskrsnuti 22. marta ili 19. septembra, ili drugoga, nepoznatoga joj datuma, možda i 2053. godine. Tajne su njena najveća radost.

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *