Robert A.Vrbnjak: Granjo

Moj je mobilni uređaj zastario. Vjerujte, sve se teže mirim s tom činjenicom. Pronašao sam ga prije četiri godine, u šumi, za vrijeme branja gljiva, izgubljenog ili bačenog, u svakom slučaju već i tada tehnološki prevaziđenog. Da sam drukčiji, jedan od onih koji robuju trendovima, netko kome je stalo kakav će uređaj staviti ispred sebe dok na terasi kafiću ispija kavu, samo bi produžio, sigurno ga ne bi tamo, u sred te šumetine vadio iz trnja i granja riskirajući da se poskliznem i padnem u provaliju. Ali što, ja jednostavno nisam takav. Donio sam ga kući, skinuo mu masku, obrisao vlagu, osušio ga fenom za kosu pa stavio puniti. I već izgubio svaku nadu da će pokazati bilo kakav znak života, kad mu je zaslon stidljivo zasvjetlio i na njemu osvanula poruka: Unesite PIN kod.
Prozvao sam ga: Granjo. A kako bi drukčije kad je već nađen u granju? Ja sam Franjo, a on Granjo. Logično, eto.
Danas, četiri godine poslije, još uvijek smo zajedno, moj Granjo i ja.
Gledam ga kako se sunča tamo na komodi pokraj vaze, ili spava isključen podsjećajući na starca kojeg je vrijeme pregazilo. Kašljuca dok zvoni, u pola razgovora baterija mu se isprazni, a sugovornika najčešće i ne čujem, ali mi to ni najmanje ne smeta, jer mene rijetko tko nazove, a za one koji me eventualno zovnu ionako znam što će mi reći bez da ih i slušam. Performanse su mu nikakve, dizajn smiješan, sučelja nema, a druge mogućnosti kao što su pristup internetskim sadržajima ili njegovanje prijateljstava putem mobilnog pristupa društvenim mrežama, za takva čuda moj siroti Granjo nikad nije ni čuo.
No, kako se ono kaže, služi svrsi, meni je dovoljan, a i razvili smo tijekom godina nas dvoje jedan prisan odnos koji, čini mi se, uvelike prevazilazi onaj odnosa čovjeka prema tehnološkoj napravi. Ne bih htio da me krivo razumijete, ja nipošto nisam od takvih koji se vezuju za stvari, a posebno za stare mobitele ili slične elektronske drangulije i nije tu riječ o opsjednutosti, ali ponekad imam osjećaj kako se, otkad je Granjo ušao u moj život, napokon osjećam više kao čovjek, a manje kao stroj, što slobodno mogu reći, ranije nije bio slučaj. Može vam ovo zvučati i smiješno, ali s nikim se prije nisam osjećao toliko sigurnim, niti razumio na taj način kao s Granjom, tako posve jednostavno i opušteno, a opet, bez riječi i tona. Samo se pogledamo pa već znamo što ovaj drugi misli. Tako sam sretan što je pokraj mene – a djelomično i zbog činjenice jer znam da mi, poželim li to, Granjo može pružiti mogućnost komunikacije s bilo kim na ovom svijetu – toliko sam sretan zbog toga da s druge strane uopće nemam nikakve potrebe tu mogućnost iskoristiti, tojest, nemam apsolutno nikakve potrebe nazvati ni čuti bilo koga, a kamoli još i trošiti impulse na određene pojedince koje ionako nisam čuo već godinama i s kojima ne znam o čemu bi. Dovoljan mi je Granjo. Sam po sebi. I ja njemu. Dovoljni smo jedno drugom. Mojoj sreći nema kraja jer osjećam, moj me mobitel voli na svoj način i iskazuje to kako najbolje zna i umije, danima se ne oglašavajući, a ja mu ljubav vraćam tako što ga rijetko uzimam u ruke, propuštam pozive i ne odgovaram na poruke kojih ionako nemam.
Tako nam dani prolaze, meni i mom Granji.
I što smo duže skupa, primjećujem, uostalom kao kod svih koji puno vremena provode zajedno, da su nam i navike sve sličnije.
Ponekad, kad poželimo udahnuti svježeg zraka, prošećemo uz more, ili odemo na izlet, negdje dalje, napustimo sigurnost poznatih prostora i odvezemo se na mjesta na kojima oboje volimo boraviti, udaljena mjesta bez signala, na kojima možemo biti sami i nedostupni.
A kad moramo odemo do trgovinskog centra po namirnice; ulazimo i još brže izlazimo iz dućana, nipošto ne zastajkujući pred izlozima s najnovijim gadgetima, popustima i dodatnom opremom – jako pazim da ga pred tim blještavim izlozima ni slučajno ne izvlačim iz džepa, prije svega jer ga ne želim povrijediti, a i znam, ne bi mu bilo pravo da vidi koliko je star i tehnološki nemoćan.
Dok se tako udaljavamo za nama ostaju najnoviji modeli raznih cjenovnih rangova, s lice i osmjeh detekcijama, raznim integracijama, senzorima, najpopularnijim aplikacijama, silnim pikselima, neslućenim mogućnostima kompaktni, klizni, auto rotirajući pametni telefoni, ali tako daleki i hladni; a ja si mislim, neka moj Granjo i nema sve pogodnosti tih novih sprava, ali barem ima dušu.
Poslije, kad dođemo kući, vraćam ga na komodu i točim nam čašu vina.
Gledamo kroz prozor kako vani lije kiša, a mene savlada tuga i nije mi svejedno.
Znam, jednom ću ga morati zamijeniti, dati reciklirati, nabaviti novi uređaj, ali nemam srca.
Ne.
Ne mogu to Granji učiniti.

One Response to Robert A.Vrbnjak: Granjo

  1. Valter каже:

    супер :)))

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.