Sovjeta Grubešić: Avioni, pismo i nijanse

Penjala se strmom cestom prema kući. Taj dio je bio vlažan od jesenje magle, ali nije bio klizav. Već napola istrulo lišće vjetar je naslagao u hrpe na krivini prema brdu. Kuća joj je izdaleka lijepo izgledala, no kada bi se približila, prozori na katu, zabrtvljeni daskama crnim od godina i nepogoda, odvraćali su pogled. Svjetiljka kod susjeda senzorski je najavljivala dolaske. Ulazila bi u prijatan ambijent.Soba topla, debeli tepih ugodan za bolne noge , a kapučino pripremljen samo za nju, krasno čokoladno mirisav, kremastoga izgleda, a i okusa.Prizor su joj upotpunjavale mnoge knjige i razne sitnice naslagane s ljubavlju na policu duž cijeloga zida. Kasnije, uzimala bi na dlan crveni trokrilac, poklonjen joj od dragog rođaka koji je dijelio njezinu strast prema maketama starih tipova aviona. Foker, albatros, spitfajer… brojala bi ih kao dragocjenosti.
Razgovor bi počinjao kao i svake večeri:“Nije bilo pošte“. Prije dvadesetak dana kupili su novi sandučić.Lijep, metalni, s ovalom za časopise, reklame i slične pošiljke i crtežom trubice.Ubrzo potom stigla je zahvalnica:“Hvala Vam što imate sandučić za poštu.“. Zna se od koga. Kao da su vidjeli kako su im se računi valjali po blatu ili vjetrom odneseni završavali u nečijem vrtu, a razglednice sa nekog mora gdje su djeca ljetovala, pa u posljednji tren slali roditeljima srdačan pozdrav, ukrašavale tuđe pragove.
Komunikacija sa rođacima i prijateljima, kao i kod svih u današnje moderno doba, odvijala se putem mobitela, skajpa i meilova. Za ne vjerovati je kako im je sa sandučićem pristigao nemir koga ranije nije bilo.Činilo se obavezom da u njemu svakoga dana bude“nečega“. Prvo joj je bilo smiješno, a potom i žalosno, kada je suprug počeo izvoditi jutarnji pohod na ulazna vrata zveckajući ključićima na privjesku sa bubamarom. Inače mu je bilo dosadno otkako ne radi. Donosila mu je knjige iz knjižnice, pažljivo birajući, No, nije bilo baš nekog izbora. U njihovim godinama činilo se da su sve valjane knjige pročitane. Uzdržavala se od modernizama, kada je on bio u pitanju, ali je znala da voli pročitati i nešto krimi, ali i nešto erotično. Neki dan se pribilježila za „50 nijansi sivog“ na opće zaprepaštenje prisutnih mladih ljudi.
Dani su prolazili,“nijanse“ nisu stizale. Pošte nije bilo. Vrijeme računa je prošlo, nitko se nije ni reklamirao. Razmišljala je kako mu razbiti monotoniju poslijepodneva dok ona radi.Prisjećala se njihove strastvene zaljubljenosti, ljubljenja u haustorima i vođenja ljubavi na svakom mogućem i nemogućem mjestu. Zaluđenost jedno drugim je sasvim malo jenjala nakon trideset godina braka. I dalje su bili ljubomorni jedno na drugo. Ona mu se prijetila da će ga “ razbiti“ ako je prevari , a on ju je tada uzimao u krilo i šalio se :“ Kako bi djeca rekla kada bi nas sad vidjela. Fuj, matorci na gomili !“ Jedne noći dok je razmišljala o tom praznom poštanskom sandučiću, odluči mu napisati ljubavno pismo u njihovom nekadašnjem stilu i tako ljubavnom igrarijom osvježiti nadolazeće jesenje dane, koji nakon ljetnih sloboda pokraj rijeke, na plažama i promenadama , donose određenu prostornu skučenost.
Dragi Gospodine,
prvi susret s Vama probudio je u meni veliku strast. Stajala sam iza Vas u minimarketu omamljena mirisom muškosti kakvu skoro nisam osjetila. Toplina mi je grijala cijelo skamenjeno tijelo. Nisam vjerovala da je to moguće. Kada ste se okrenuli i kada sam vidjela Vaše usne , znala sam da bih sve učinila za Vas. Pratila sam Vas nekoliko mjeseci misleći da je taj zanos bio samo trenutak , neki svečani dan poklonjen mi od nježnog sunčevog ljubičastog traka, ali nije. Voljela bih Vas sresti nasamo. Vi, dakako, ne znate tko sam ja, jer se nikada nisam otvoreno otkrila, ali ako kod Vas postoji želja da upoznate strastvenost jedne zaljubljene žene, zavežite crvenu trakicu na kapiju . Nakon toga ću pronaći mogućnost da Vam se javim i predložim mjesto susreta.
Zauvijek Vaša neznanka.

Tako je glasilo pismo. Stavila ga je u ružičastu kovertu, malo namirisala i uvečer kada se vratila kući ubacila u poštanski sandučić. Smijuljila se dok je kačila crvenu trakicu pokraj ključića, računajući da će on prepoznati njezin rukopis i uzvratiti joj istim strastvenim pismom, a ona poslije pristanka na „spoj“ smisliti mjesto susreta i otići u kupovinu nekih seksi stvarčica. Te noći je slatko spavala, sve smijući se očekivala pisamce i trakicu za nju kada se bude vratila kući.
Ujutro, kada se ustala privučena mirisom kapučina, prvo je prebrojala svoje aviončiće, pomilovala dlanom crveni trokrilac i sjela na omiljeno mjesto u naslonjaču, stavivši mu noge u krilo.
„Nešto si lijepo sanjala „, pitao je ponukan nasmiješenošću , a ona ga je mazila po ruci pričajući kako za njih dvoje vrijeme polagano teče i kako ima osjećaj da su se jučer upoznali. Mislila je da će trakica biti uskoro zavezana oko kapije i da će njezinu nasmiješenost smijeniti njegova. Ali nije tako bilo.
Stajao je na vratima crven u licu , namršten i ljutit.Otvoreno pismo visilo je u ruci niz butinu.“Bolje da OVO ne čitaš“, rekao je s knedlom u grlu. Slijedio je tajac. Očekivanje reakcije. Ruka sa pismom se sporo podizala u njezinom pravcu. Pritisnula je ukrasni jastučić na lice i drmala se cijelim tijelom, kako bi prigušila gromoglasni smijeh. U trenu se osvijestio :“To si ti, beštijo nijedna, pisala! Ja sam mislio da nas netko hoće posvađati!“, rekao je s olakšanjem.
„Starimo, dušo, starimo! Priznali mi to ili ne, starimo !“ rekla je, zgužvala pismo i bacila ga u smeće.
„Što si planirao danas raditi?“




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *