„Umreti, spavati – spavati – možda sanjati!
Da, tu je čvor! Jer u tom spavanju
Smrtnom, kakvi bi snovi mogli doći,
Kad života ovo klupče odmotamo?“
William Shakespeare

Bip, bip, bip. Neonsko osvetljenje.
Dugine boje razlivaju se kroz bocu koja me natkriljuje. Spasonosna tečnost razliva se, kap po kap, po krvotoku. Donosi spas, terajući bol, bol postojanja, bol u mislima, reč bol. Oslobađa mi dušu zarobljenu u ovom nefunkcionalnom telesnom oklopu, i ona kruži s ljubavlju, grleći svaku stvar u ovoj prostoriji. Njene oči. Njene oči me gledaju s plafona i smeše mi se. Otkud one tamo? Nema veze, tako sam srećan što vidim njene oči. Nešto toplo mi dodiruje ruku. To je snop sunčeve svetlosti koji se probija kroz krošnju. Miris trave i poljskog cveća ispunjava mi nozdrve. Čuje se lenja tišina i zujanje pčela. Voćni miris nagog tela mi skreće pogled. Njeno mlečno belo telo, toplo, podatno, odmara se kraj mog. Disanje joj se usporilo i zauzelo svoju ritmičnost. Do malopre bila je u agoniji, uvijala se i grčila, obavijala oko mene, bila je meka i vlažna i mirisala je. Sklanjam joj pramen kose s vrata i želim da joj ljubim vrat, želim da ga grizem, mirišem, da ga dodirujem. Pružam ruke prema očima s plafona, tamo je vrat, predmet mojih htenja i propadam, propadam, Bože, zastavi ovaj tobogan, muka mi je. Ima li ova provalija kraj?
I kraj. Zašto su mi vezane ruke? Ma, pustite me! Kaiš se urezuje u meso. Nemoj, tata, molim te! Zvuk kaiša i miris alkoholnih isparenja rasprostiru se kroz vazduh. Nemoj, tata, kad te lepo molim! Gledam po sobi. Metalna šipka je jača od kaiša. Ljutnja i bes ispunjavaju prostoriju. Rekao sam ti da prestaneš, a ti nisi hteo. Boli, je li? Zagrli me, mama, mnogo me boli! Zašto si ljuta? Ne! Ja sam ljut na tebe! Trpela si sve ove godine, ja sam trpeo sve ove godine. Ti si ćutala. Ti si ista kao i on, ništa nisi učinila za sve ove godine, i mrzim te što si tako slaba. Slaba si i jadna jer ne možeš da odagnaš ovu bol. Ti si majka i moraš da nađeš način da zaštitiš svoje dete, da ga izlečiš. Želim da vrištim, i želim da izađem iz ovog tela, i želim da sve ovo prestane. Odvežite me kad vam kažem!
Pustite me, molim vas, ja to nisam zaslužio! Bože, jesi li to ti? Upravo im objašnjavam da je to, verovatno, neka greška. Uz svu porodičnu anamnezu, konstatujem da sam izrastao u normalnog čoveka, izdržavao sam majku, išao u školu. Čak, moram napomenuti da sam bio izvanredan učenik i dobio studentsku stipendiju. To mora da nešto vredi, zar ne? Hajde, molim te, ispričaj im ono kako sam spasao štene. Našao sam ga s povređenom šapom, i odveo veterinaru, koji mu je hiruški odstranio šapu i, … Ma, šta ja tebi objašnjavam, pa ti to sve već znaš. Kaži im i da su moje namere prema Lili oduvek bile časne. Ja je volim i odmah sam predložio da se venčamo kada mi je saopštila da je trudna. Samo, znaš, ko će ih izdržavati ako ja to ne budem mogao? Bože? Halo? Gde su svi nestali?
I tako je naša reprezentacija u limbu zauzela treće mesto na Olimpijskim igrama. Još jedna medalja za našu zemlju i veliki nenadani uspeh. Mada i nije, jer naši stanovnici borave u limbu već godinama. U limbu? Ma, ko je pustio ovaj otkačeni radio? Sutra vreme promenljivo oblačno, s mestimičnom pojavom lokalnih pljuskova. Džonu K. želimo miran prelazak na onaj svet. Halo, Džone, opusti se, ionako više ništa ne pomaže. Šššta je ovo? Oni mene špijuniraju preko radio-aparata. Sestro! Molim da me prekrijete, ne želim da me posmatraju. Želim da i dalje uživam u kapima kiše, njenoj mirisnoj kosi, hladnom sladoledu na mom jeziku, neprospavanim noćima s mojim drugarima, slanoći mora, njenim usnama, položenom ispitu, majčinoj ruci na mojoj glavi. Mama, zagrli me, jako mnogo me boli! Pevaj mi onu pesmu kao kad sam bio mali. Kako ono idu reči? Snivaj, sanjaj, sad spi, dok majka ti bdi… Znaš da, kad mene ne bude bilo, mislim onako fizički, ja ću onda da bdim nad tobom, nad Lili i nad našim nerođenim detetom. Da bdim i da lebdim.
Lebdeti. Opustiti se i lebdeti bez bola. Plesati limbo u limbu. Konačno mogu da dišem, pluća mi se šire, sloboda mi ispunjava dušu. Reči se formiraju, množe i ispunjavaju mozak. Knjiga, trava, krevet, devojka, dete, čokolada, tigar, žuto, plakati, kap, planina, mesec, korpa, grudva, most, ljubav, san. Da li će mi one biti potrebne tamo kuda idem? Idem sada da obiđem voljene, da im šapnem pokoju reč, dok još znam njihovo značenje. Idem da im lakim povetarcem okrznem obraz i udahnem njihov miris koji ću poneti sa sobom. Idem da nadletim moje sve poznato i u zenici oka svog ucrtam mape njihovog postojanja. Idem da u pesku ostavim trag kao što sam ga ostavio u utrobi jedne devojke. Ritmični otkucaji srca tupo su se probijali kroz placentu. Bilo je toplo, mračno i mir se razlivao. Svojim dahom, zagrlio sam novo biće.
Ravna linija. Bleštava svetlost.
Da li je ovo san ili sam mrtav?

Beleška o autorki: Danijela Milosavljević (1965, Zrenjanina) profesor informatike, živi u Novom Sadu. Piše kratke priče od 2012. godine. Objavljene priče: elektronski časopis Radio 021, Afirmator i zbornici radova Najkraće priče 2012 i Hilandar.




Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *